Imala je dva pitanja: hoćete li ti i tata biti prijatelji? Rekla sam naravno, možda ne baš kao moja kuma (podaci poznati redakciji :D) i ja, ali smo dobri i pametni ljudi i oko svega ćemo se dogovarati i ti možeš biti sigurna i mirna. I, što s blagdanima i rođendanima? Pa sam rekla da ćemo se i oko toga dogovarati, dijeliti vrijeme i kad nije s onim drugim puno pričati na telefon, možda sam ubacila i duple poklone i rekla da su i bake i djedovi s obje strane divni ljudi i da će to biti dobro. A za njen rođendanak, pa da može zvati koga želi i da se možemo svi družiti, taj jedan dan, zašto ne, ionako smo svi okupirani tada djecom i šušurom i papanjem.
Također, nadam se da dobro radim. Također, frendica psihoterapeut misli da je ona ok, i da mi ne možemo sada baš u potpunosti vidjeti nju i samo nju, jer nam je ova ogromna stvar u fokusu, ali da ide to nekako ok. I također bih voljela da postoji jedna fix-it-all rečenica, pa da se sve zna, sve je jasno, sve je zacijeljeno, sve je gotovo. Ali, nope. Proces je to.