Probudili se, pitam ih što će piti, kažu kakao. Svi se troje javili. Napravim kakao, dođe najmanja, krene grčevit plač. Ne želi kakao. Plače i baca se sljedećih deset minuta. Stane sa suzama i kaže mi da je plakala jer sam odvela tatu u kaznu (zatvor). Vjrv joj se to ponovo javilo u snu. Prošlu subotu su bili kod babe i ona im je objasnila da sam se ja loše ponašala jer sinove i tate ne smijemo prijaviti policiji. Iako sam ih htjela poštedjeti svega, njihov otac i baba nisu prezali ni sekunde da djeci napune glave pričama protiv mene. Ta baba me doslovno napala, povukla za uzicu kapuljače i držala dvije minute "da mi objasni". Klinac se nakon posjete babi izderavao po cesti da nisam to smjela napraviti. Njihov otac mi je već u porukama nagovijestio da će djeci objasniti tko sam ja.

Ne znam kako ću se nositi sa sebičnom strujom kojoj djeca uopće nisu na prvom mjestu već njihov vlastiti ego. Nezreli, necivilizirani, neuračunljivi. Koliko mogu objasniti djeci te dobi zašto im je otac u kazni. Zašto nije s njima. Zašto će ga rjeđe viđati.

Imam osjećaj kao da se borim s hijenama, gdje iz njegovih lažljivih usta izlazi da je jedini roditelj toj djeci, kao da mene nije bilo, dok ja izlazim u susret, očekujem da će se stvari smiriti i da ćemo moći funkcionirati bar kao roditelji kad već nismo kao par. Umjesto da grabimo naprijed, imat ćemo ovakve navale bijesa i emocija, svaki put kad se budu vraćali od tate.