Žuta, potraži psihološku pomoć djeci kako cure kažu. Nama T. ide, mijenjali smo ih dok nismo našli jednu psihologinju koja joj jako odgovara. Pomogla je i nama sa objašnjenjima cijele situacije iz djetetove perspektive, a njoj još više radom. Krenula je iz sličnog razloga, samo što je kod nas bila situacija da joj se mama postavlja kao jedini roditelj i puni joj glavu glupostima o tati kad se L. rodio, to joj je bio okidač. Kad se sjetim da sam do prije godinu dana ovdje negdje pisala da smo s muževom bivšom u dobrim odnosima, joj..

Potpis na lunju, ne trebaš im objašnjavati koga da uzimaju za ozbiljno. Na drugu stranu ne možeš utjecati, oni će im pričati što hoće, a ti im možeš samo dati do znanja da si tu za njih i da ih voliš. Prvo što je nama psihologinja rekla je da T. nitko ne može okrenuti protiv nas, pa ni vlastita mama, ako joj mi i dalje budemo pokazivali jednaku količinu ljubavi i podrške. I tako je i bilo, žena je bila potpuno u pravu, djeca razumiju više nego što mislimo. Izražavala je i T. frustracije nekakvim napadima na nas, ali to je bilo točno to - frustracija situacijom, nikad je mama nije uspjela okrenuti nekim pričama protiv tate, a bilo je svega tu nažalost.

I da, ne treba ti pristanak oca za psihološku pomoć. Potraži je za njih i za sebe ako možeš, a na njemu je da se brine za sebe. Ili da se ne brine.

Ne želim neke detalje o našoj situaciji pisati ovako javno pa ću ti ostatak napisati na pp.