ma tu je očito u pitanju živčana i nepristojna prodavačica
ma tu je očito u pitanju živčana i nepristojna prodavačica
Uopce ne smatram da smo ispale bezobrazne..naprotiv!
Toleriram mnogo toga - svi smo mi ljudi! Ali napadanje nekoga jer djete se eto razgucalo..TO je bezobrazluk i sramota teska!! To bih bilo kao da ja njoj kazem: "dali se mozete sjesti negdje drugo jer vas parfem toliko zaudara da mi kvari apetit"...mislim halooo..kazem baba da..jer ta osoba ne zasluzuke uopce da kazem "starija gospodja"..kakva crna gospodja...
Između ostalog jer mi je glava bebe u kolicima u nivou glave psa u šoping-centru.
Sory, ali meni ne pada na pamet moju njemačku ovčarku voditi u razgledavanje Zare, H&M ili drugih inih dućana po šoping centrima.
A o njuškanju i slinjenju po cipelama neću, jer si očigledno već moj prošli komentar shvatila neprimjerenim.
neću komentirat babu.
al nama se to dogodilo u avionu. Ispred nas je sjedila mama s curicom koja jako voli pričati. Rekli bi veselo (ja bih rekla prilično naporno) dijete. I ja nisam ništa nit rekla nit komentirala. Al je reklo moje dijete od 11 godina. Odnosno nije niš rekla tam ali je meni poslije. iskoristila sam to kako bih ju malo zezala jer je i ona bila tak mala. I kaj sam- nemaš se kamo maknuti. Šutiš trpiš i čekaš kraj leta.
Nisam shvatila neprimjerenim, nego ne vidim što te smeta ako pas ponjuši cipelu (ok sad i slini). Jasno ti je da se sa cipelom izloženom u dućanu tipa MASS-a svašta može događati, na primjer netko je može probati na bosu nogu, dirati prljavim rukama itd. Normalno da pristojan vlasnik neće dozvoljavati psu da njuška cipele, kao što pristojna osoba neće probavati cipele na bosu nogu, ili recimo jesti burek u dućanu - a opet, ima ljudi koji sve to rade. Bebina glava u kolicima je na nivou glave psa i na ulici. Ja svog psa isto ne vodim po dućanima u pravilu, ali ne zato što mislim da drugima smeta nego zato što se toga boji - ali dogodile su mi se u životu situacije kad sam ulazila s psom u dućane jer mi je odgovaralo nešto usput i na brzinu obaviti. Ako je to dozvoljeno, ne znam što ima koga smetati.
Pa gle, smetaju me životinje u dućanu, jer vlasnici su obično zaokupljeni razgledavanjem dućana i sa smanjenom pažnjom prate svog ljubimca. Isto kao što mala djeca rade zulum po dućanima dok roditelji ne gledaju.
A to što nešto nije zabranjeno ne znači automatski da je i dozvoljeno.
Neke stvari ovise i o količini dobrog odgoja pojedinca.
Pa to je istina. Ima nepristojnih vlasnika pasa, nepristojnih roditelja, nepristojne djece, a i nepristojnih ljudi općenito. A ima i onih drugih.
Što se tiče životinja, moram priznati da zaista rijetko srećem životinje baš u dućanima, i obično su to mali psi. Jako volim pse, pa se onda obično igram s tim psima, tako da ne primjećujem da su nepristojni.
Ali, stvarno moguće da nisam objektivna, da vidim psa kako njuška cipele priznajem da bi mi to bilo slatko.
Ja isto ovako mislim.
Bila sam svjedokom jedne situacije u pošti gdje su bile dvije odrasle osobe i dvoje djece, žene su ispunjavale neke obrasce, tj. jedna je to radila a druga je samo čekala i pri tome nije pridavala pažnju što djeca ručicama kojima su nešto jela diraju tamo izložene knjige i igračke, djelatnica sa šaltera ih je pristojno upozorila da pripaze na djecu jer će zamazati izložene stvari. To mi je ok, upozoriti čovjeka ako dijete krene raditi štetu ali zbog plača smatram da nikako nije u redu tako se ponijeti...
X
Ja isto ne obožavam baš da stojim blizu urlajućeg deteta, ali da sam se slučajno našla kao kupac-posmatrač u skoro praznoj knjižari ne bi mi bilo prijatno da prodavačica izbaci ženu i bebu radi "mog mira". Ako već ni zbog čega drugog, a ono zato što sam odrasla osoba i ne volim kada neko drugi nepoznat govori i radi u moje ime i pretpostavlja šta ja mislim.
Sa druge strane, jednom sam u N. Sadu doživela obrnuto -troje predškolaca je haralo po knjižari dok je njihova mama strpljivo ponavljala tihim i umiljatim glasićem po dvadeset puta svakom od njih: "ne, mili, ne diraj to, ne dušo, to ipak nećemo kupiti danas, polako, ne trči tako brzo, pašćeš, ne guraj sestru, dušo, ne vuci brata, mila ........pazi ljubavi, udarićeš tetu..." E pošto sam ja bila ta "teta", ja sam svoje "Pazi!" rekla svojim normalnim odsečnim tonom kad mi je knjiga proletela pored nosa, na šta me je prodavačica ljubazno i žurno otpratila do kase objašnjavajući kako su eto ta deca i majka njihove redovne mušterije i kako su "dečica nedonoščad jer su trojke, pa su malo eto osetljiviji, ali se majka puno trudi oko njih i oni su nama u knjižari skoro kao porodica i niko ih ne opominje, pa ne damo ni drugim mušterijama da ih diraju..."
Naravno, nakon početnog besa brzo sam se skulirala - ta majka je potrošila čitavo malo bogatstvo tamo tog dana, ja sam bila slučajni prolaznik i trebalo mi je neke 3 olovke. Naravno da će knjižara štititi redovnu mušteriju, naravno da i ta majka radi onako kako misli da je najbolje, bez obzira što se meni činilo kao najgore, ja sam u tom trenutku samo bila na pogrešnom mestu u pogrešno vreme, i stvarno nije vredelo dalje uopšte razmišljati o tome.
Možda tako treba gledati i ovu tvoju situaciju, casa. Ono, ljudi su čudni, uključujući i prodavačice.
Ja tek cekam bebu i nemam iskustva,a ne mogu niti predvidjet kako bi se ponjela u situaciji da dijete neutjesno place i da ga nemogu umirit.
Mene zanima zapravo,kada pricas sa generacijom nasih mama i baka nekako se dobije dojam da se takvo ponasanje prije nije toleriralo i da je jako malo bilo takvih situacija.
Ili sam ja to sve krivo shvatila ili su prije djeca i okolina bili manje tolerantni,a danas npr za svako ponasanje kod dijeteta se ima strucan naziv,definicija,razlog i rijesenje.
Nikog ne prozivam,samo sam znatizeljna
Ne znam, pitaj mamu i baku kako one to nisu tolerirale dječji plač.
Krivo smo se razumjele,ja govorim o cinjenici da te generacije tvrde da kod njih nije dolazilo u obzir nikakvo vristanje,bacanje i histericno plakanje na javnim mjestima.
Sad da li je do toga da prije nisu postajali shopping centri (gdje se realno najcesce moze vidjeti tantrumi),a i u ducanima se vrlo kratko boravilo pa mozda takvo ponasanje nije imalo vremena izac na vidjelo ili eskalirati.
Recimo moja mama tvrdi da mi nikad njoj scene nismo priredivali u ducanu,ako je ona rekla da se nesto ne moze ili ne dira da je tako bilo bez plakanja ili ne daj boze vristanja.
Ne bi rekla da laze.....
ma jasno je meni da ima čudnih ljudi. Samo, eto, ja kad sam negdje zaposlena, trudim se biti čudna po doma, ne na poslu.
Da otvorim svoju malu privatnu knjižaru, pa odlučim da me u njoj neće smarati dječji plač, malo sam neuviđavna i ne osobito mudra poslovno.
Da me prime da radim u knjižari koja se velikim dijelom bavi dječjim knjižarstvom, pokušala bih vlastite stavove o plačućim jednogodišnjacima zadržati za sebe.
Da drugi kupci negoduju zbog djeteta, pokušala bih uz malo humora primiriti strasti.
Da drugi kupci ne pokazuju da im smeta, zatomila bih vlastito negodovanje.
Sve ovo gore pod uvjetom da dijete ne dodiruje inventar, druge kupce, nije doraslo do dobi u kojoj se takvo ponašanje može smatrati provokacijom, razmaženim...
Snelly85, o kojoj dobi govorimo? Jer načelno, dijete od 17 mjeseci kojem ne daš da dira što želi, u većini slučajeva plače. I prije tisuću godina, i prije sto, i danas i za sto...
Ako tvoja majka zna kako da ne plače dijete te dobi, nek napiše knjigu... Otići ću sa svo četvero kupiti ju u istu knjižaru.
Miam, tvoja kći s 17 mjeseci nije plakala kad joj ne bi dala da dira nešto? Ozbiljno?
Eto znala sam da cu ostat neshvacena,svako dijete ce zaplakat pa to je normalno.
I mi smo zaplakali mojoj mami sigurno barem jednom
A mozda je imala samo srece pa smo bili mirna djeca....nemam pojma
Vidjet cu kakva ce moja curka bit pa se javim kroz cca godinu dana na ovu temu
Moja kći sa 17 mjeseci vjerojatno nikad nije bila u dućanu - ali, ne , nije plakala, barem ne glasno, nije imala tantrume u toj dobi kad joj nešto ne bi dali da dira. I sad je takvog karaktera, nezadovoljstvo više izražava pasivnom agresijom
A još je k tome bila nedonošče .. što bi joj prodavačice sve tolerirale ihaa da je znala ..
A gle, prije su žene ostavljale djecu doma u kreveticu s bočicom pa isle na posao/nešto u grad obavljati i sl. ... Npr. moja svekrva. Kad bi se vratila, dijete nije plakalo, nego se lijepo zabavljalo ili spavalo . Tako bar legenda kaže .
.. neću zaboraviti priču o mojoj šogorici koja se u takvoj prilici namazala od glave do pete sadržajem pelene
Dakle, mala je plakala ali ne glasno. To mogu zamisliti jer nisu ni moja četvorka jednakog intenziteta. I da stvar bude po mene neshvatljivija, ovaj mi je momčić za moje poimanje, tiši, finiji... Ne baca se, ne lupa glavom...
ma ne sjećam se da je plakala kad joj nešto ne bismo dozvolili .. moguće i zato što smo joj sve dozvoljavali
Ne mogu reći ništa za tvoju mamu, ali reći ću za svoju.
Elem, moja sestra je tvoje godište :D, moja mama je 65+ godina i njoj smo mi bile idealna deca.
Ničega se ona lošeg ne seća.
Sve smo slušale. Sve radile po ps-u.
Osim što -nije bilo tako...
Ali ne mislim da moja mama laže namerno. Mislim da je kod nje stvar u sklopu karaktera (lako zaboravlja loše stvari i sklona je samoobmani ili "ružičastom pogledu na svet") + godinama.
Ona će se recimo zakleti da je moja sestra sama spavala u svom krevetiću od svoje treće godine.
Ali avaj, moja, sestrina, tatina sećanja +fotke tvrde da pomenuti krevet nije kupljen bio tada, već dobrih par godina kasnije :D.
Tako da, SVOJU mamu ja ne uzimam odavno zaozbiljno .
Snelly
Ja se sjećam da,je kod nas u našem okruženju bilo baš kako se tvoja mama sjeća.
Ah sta ja,znam ima situacija i situacija.
Meni bi zasigurno išli na živce Peterlinini Česi na plaži a casu i njenu bebu vjerujem ne bi ni primjetila.
Evo sjedim kod,nas sad na trgiću u slastičarni i kraj mene se 6god dere ko da joj netko kožu dere, ono napreže se što jače a mama je grli a ona sve jače i jače. Ono slijepac vidi da mala folira.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 04.10.2017. at 18:52
I ja se sjećam vremena "djeca su tu da se vide, ali ne i da se čuju", ali nije to bilo nešto viktorijanski...
Nisu nam dali trčati po stepenicama (a znam i zašto, slomila sam ruku na istima dok sam mislila da me nitko ne gleda, a i nije), nisu nam dali igrati se loptom u stanu (a znam i zašto, nisam to dozvoljavala ni svojoj djeci), jelo se samo za stolom, nije bilo trčanja s tanjurom e da bi dijete nešto pojelo, nismo smjeli dovoditi bučno društvo doma osim iznimno (rođendan i slično) a tada bi se na vrata objesila obavijest da će se slaviti taj i taj dan...
Ma, nije to bilo loše. Ništa ne kažem za malu djecu kako je casa opisala, imala sam jedno dijete s grčevima i znam kako je to, mislila sam ponekad da će mi susjedi pozvati czss, ali to je trajalo do početka dohrane, ne i dulje.
Moj stariji je lupao glavom o pod. Mlađi se ljuljao na drvenom konju. Obojica su odrasli uz čekiće i čavle, ali nisam dala da voze tricikl ili romobil po stanu, to su aktivnosti koje se rade vani. Nisam dala, a ni danas ne dam da nas prekidaju dok govorimo, a trudim se i da ja njih ne prekidam dok govore. Ne dam da svoje stvari ostavljaju svuda po stanu jer to je zajednički prostor. Ne dam da bicikle ostavljaju uz stepenište (kao što neki vrli susjedi čine, i još sa sjedalicama za dijete, tako da se ne može prolaziti - a zajednička prostorija je manje od 2 metra daleko, s velikim prostorom za bicikle). Ne dam da slušaju glasnu muziku u vrijeme dok treba učiti ni kasno navečer (jer u zgradi ima male djece i starijih osoba, a i kućni red izvješen).
Ali sve to skupa nema veze s onim što je casa napisala. Kako Lili kaže, ni ja vjerojatno ne bih uopće zamijetila plač njenog djeteta.
Ma to je optimizam sjećanja. I moja mama tvrdi da njezina djeca nikad nisu imala tantrume.
Možda i nisu. Pa nije ni moj sin imao ispade u dućanu, nikad. Niti je plakao niti dirao stvari. Ali da je imao tantrume na javnim mjestima - jest. A sjećam se toga samo zato jer mi je to jedno ljeto bilo izuzetno naporno i teško, zbog njegovih bijesnih ispada za koje se nikad nije znalo kad će izbiti i kojeg će intenziteta biti. Čak nas je i gazdarica (bili smo tad na ljetovanju) pitala zabrinuto da je li mali bolestan kad tako puno plače Napominjem da u tom periodu nismo ušli ni u jedan dućan.
Sad imamo malog nećaka od 2 godine koji svoje tantrume uredno odrađuje gdje treba, npr. na aerodromu i opet se moja mama čudi, pa mi komentira, "ne znam, A. nije bio takav". Ma kako da ne! Naravno da je bio, samo je ona i taj dio već zaboravila jer joj je stariji unuk već u višim razredima i od njegovih tantruma prošlo je 10 godina.
Pih. Vi tu pisete o svojim mamama. Danas sam bila kod sestre koja ima sina od 3 mjeseca. Udjem u stan a iz aviona se vidi da je plakala.
Pokusavam se sjetiti sebe i ne mogu se sjetiti niti jedne scene kad sam plakala. A znam da sam na porodiljnom dusu isplakala.
OT nije uredu sto su te "zamolili" da izadjes. Iako se ne sjecam svojih tantruma za vrijeme porodiljnog sjecam se tantruma svoje princeze. Od krasnog nasmijanog djeteta pretvorila bi se u nesto nestvarno zastrasujuce. Na srecu moju to se dogadjalo van ducana. Ali na javnim povrsinama kao i kod prijatelja ili doma bila je uobicajna pojava. Na srecu ti prijatelji su mi i danas prijatelji.
Hocu reci tantrumi, nezadovoljstva djece cesto su uvjetovana njihovim raspolozenjem koje jos nisu naucili odraditi s laznim osmijehom na licu. A cesto nismo u mogucnosti svoj zivot bas u potpunosti prilagoditi njihovom zadovoljstvu, kako je npr napisala mitrovski.
Susosjecajna sam jos uvijek prema roditeljima s djecom u exorcizam fazi. Valjda mi moja sjecanja i nakon 8 godina su jos uvijek dovoljno svjeza.
Casa, napiši im mail. Meni je to neprihvatljivo.
Živo me zanima od koliko godina žene postaju babe!! Osobno me to zanima.
Ili ti je to oznaka za karakter, a ne godine, pa može baba biti i ona mlada, koja se usuđuje nekoj nepoznatoj ženi obratiti tako da to opiše "baba je svoje čula".
Što ja sve neću pročitati na ovom forumu!!
A gle,možda im je takva politika, tko zna, ono knjižara/knjižnica je njima isto, dođu ljudi pa pročitaju par odlomaka,pa dugo biraju knjige koje će kupit i sl..da je meni netko od ljudi prigovorio bi pukla al da mi je prodavačica,nekak ne bi...ne znam...z
oko 70/80god je meni baba ..ja neznam zasto svako to uzima kao ruznu rijec..meni je normalno rec baba ili baka..nit sam ikad cula da to neko uzima kao ruznu rijec.
od cjele price se naravno svako cudi sto sam koristila rijec baba ili sto sam nedaj boze starijoj odprndjenoj gospodji objasnila neke stvari a ne to o dijetetu..eto i ja svasta procitah..hah
zasto nebih baba cula svoje?! ako zeli postovanje nek postuje i ostale ljude a ne misliti da nekulturno i bezobrazno moze svasta prosipat ljudima okolo i da se to mora tolerisat...sigurno ne!
Nanimira, u Novom Sadu je dugo, dugo godina tako funkcionisala jedna velika knjižara, volela sam je jako, imala je obično 3 stolice za one koji dugo biraju knjige i vole da pročitaju odlomke, ali je imala trećinu prostora samo za decu, uvek bila krcata malim kupcima, i nikad nisam čula da je ikad iko zamoljen da izađe osim onih koji su prethodni put knjigu izneli iz radnje bez plaćanja :D.
Ako je casina knjižara "Školska knjiga", stvarno je prilično očekivano da će im klijenti biti majke sa decom raznih uzrasta?
I da majke baš i nemaju uvek kome da ostave dete?
Mene u selu znaju već sve prodavačice kao mama koalu koja svugde vuče svoju decu sa sobom jer nema kome da ih ostavi. S obzirom da puno "nebitnijih" prodavnica radi samo prepodne ili dvokratno, kod nas je normalno da su prepodne radnje pune pretovarenih mama sa dečicom raznih uzrasta i raspoloženja-jer je nemoguće obaviti kupovinu popodne, naročito u knjižarama.
Uostalom, naši "domoroci" su stvarno hm, osobeni, i kada bi u selu prodavačice udaljavale svakog ko na neki način odstupa od idealnog kupca, bojim se da bi prodavnice brzo ostale prazne .
Jedna umirovljena kolegica je sa svojih 80 i nesto zavrsila u bolnici. Jedan od prvih poteza joj je bio da postroji sestre i objasni im da ona nije baka nego profesorica doktorica. Izvanredna zena!
Baba je zaista uvredljivo.
Mene nikad nisu zamolili da izadjem s djetetom iz knjizare... al jednom kad sam bila tinedjerka jedna prodavacica mi je rekla da izadjem iz knjizare, ako ne mislim nista kupit jer da predugo listam knjige, da ne be moze sve zanimat. Ja pokunjeno izasla. Al sam se sutra vratila prolistat knjige do kraja i rekla joj da cu bit u knjizari koliko mi se hoce
A s malom dicom mi je najgore u avionu. Uvijek mi se rasplacu kad avion polijece i slijece, sto na letu do Zagreba znaci da pola vremena placu. Meni je to jako neugodno. Al sta cu?!
gle newmom, svašta pomislimo jedni o drugima, ali jedno je pomisliti, a drugo reći ili napisati na forumu kojeg čitaju tisuće ljudi
lijepo je biti pristojan i dobro odgojen, a ne vjerujem da će ti biti drago ako ti se za tridesetak godina mlada žena obrati s "babo", kako god se ti sad opravdavala i pojašnjavala da to nije ružna riječ
Ja kao majka troje djece (koja nisu i niti ne smiju bučiti na javnim mjestima) prvo gledam je li kakvo dijete u kafiću ili restoranu, ako nije, onda i ja sjednem. Ako je, tražim dalje ...
Koliko god ja voljela djecu, ne podnosim drečanje kako svoje tako niti tuđe djece.
I ja isto želim u miru popiti kavu jer u kafić idem da se maknem od kućne buke ...
I vrlo sam obzirna prema drugim ljudima, pa ih nastojim zaštiti i od buke i nereda koju proizvode moja djeca.
Jednom mi se ljetos dogodilo da mi je digla živac BABA s malom bebom. (NIje baba po godinama, nego baš pogrdno!) Mlada gospođa je sjela s malom bebom na mjestu uz molić,more, gdje 5-6 dječaka igra picigin, vaterpolo i sl. Mala lagana lopta je pogodila bebu. Djeca su se ispričala i pokunjeno izašla iz vode.
Ona je i dalje drečala se (beba nije, dakle nije dobila jak udarac), ali nije shvatila da je mogla predvidjeti takvu situaciju. Ne sjedaš negdje s bebom, ako vidiš da lete lopte ili veća djeca skaču. Djeca su stavrno dobra (kako ne bi kad ih ja kao zmaj slijedim!), i prate da nekoga ne ozlijede, ali ne mogu u žaru igre pratiti kretanja svih ljudi.
Tako isto, ne sjedaš s bebom ili malim djetetom u kafić ili ne ideš po dućanima, ako dijete to ne voli i znaš da će negodovati.
Inače, možda sam ja imala sreće sa svojom djecom pa nisu imala ispade, ili sam ipak predviđala moguće situacije pa ponijela kakvu zanimaciju da dijete barem malo bude mirno.
Ja bih ju u knjižari posjela na pod i dala blokić i olovku, ili pak neku slikovnicu s tvrdim koricama da prolista dok ja tražim dalje, pazeći da ju ne ošteti. A danas je mobitel dobra stvar da sam ga bar ja imala s malom djecom... ne bih uvijek nosila punu torbu zanimacija...
He he he... kao da slusam mm-ovog nonica, kojem je islo na zivce da ga u bolnici i domu umirovljenika zovu "deda". On je rekao osoblju da je on deda samo svom unuku, a njima je gospodin taj i taj (isto je imao hrpu titula). Pa su se brzo curiknuli....
Moram se toga sjetiti ako netko mene pokusa tako titulirati, a sa 55+ taj dan nije daleko.
Pa dobro koliko vi takvih roditelja srećete da dozvoljavaju da djeca rade tolike nerede. Svi uglavnom pišete jednom sam tako vidjela... Onda to baš i nije često.
Već 7. godina sam po parkićima, dječjim igralištima i moj dojam je da mi roditelji čak i pretjerujemo i skačemo na svaku, pazi ovo, nemoj ovo. Isto tako ne sjećam se kad sam zadnji put u restoranu ili kafiću vidjela vrišteću djecu a da roditelji mirno jedu ili piju kavu. Ili mamu u šopingu s djetetom od godinu dana...ne znam jesam li to ikada vidjela.
Vrijeska ja bih rekla da si imala kombinaciju sreće i predviđanja mogućih situacija i možda i mogućnosti dobre organizacije.
Moja je plakala poprilično i dan danas sve emocije izbacuje plačem, u stotinki sekunde se rasplače zbog svega i svačega. Nije mi nikada bilo ugodno, izbjegavala sam odlaske po trgovinama i sl. koliko sam mogla, ali ono što sam morala sam morala. Kad bi se dogodilo da tako negdje plače, maksimalno koliko bih mogla bih skratila tu aktivnost i izašla van. Vjerujem da sam dobivala prijekorne poglede i da je nekome i te 2 minute slušanja tog plača bilo previše...i meni je bilo previše, ali nisam se mogla zato što sam imala malo dijete koje plače zatvoriti u kuću.
Ja se toj baki/babi nisam obratila sa "baba"..zuta je dobro procitala
Imam i ja titule..ali nepatim radi svojih godina i kad bude doslo vrijeme nece me citav svijet morat zvati po titulama.
Meni baba/baka uopce nije ruzna rec, barem ne u mojoj okolini.
A sto se tice toga da to mozda citaju tisucu ljudi...nadam se da se ta starija gospodja isto nalazi ovdije i prepozna sebe u toj prici i...posrami se jos jednom!
Ja ih uopće ne srećem .. uvijek kad sam imala prilike vidjeti dijete koje se glasno ljuti/plače/viče roditelji su time bili ili vidno uzrujani, vidjelo se da im je neugodno i pokušavali su na sve načine smiriti dijete, ili sam pak doživljavala pretjerane i grube reakcije roditelja - vikanje, udranjae po guzi i sl.
Moj tata je s 80 bio jako uvrijeđen kad bi mu se netko obratio s 'deda' , a tada još nije imao ni unuku, pa je govorio svima ja još deda nisam, ja sam za vas gospodin taj i taj. Ni ja ne volim čuti da se netko nekome obrati s deda ili baba, to je baš uvredljivo, ali kaj nitko od vas nije došao doma pa iskomentirao nešto u stilu: Joj kak mi je sad jedna baba digla živce!
Ili ste svi ovdje tak jako fini
Po meni su to dvije različite stvari -- deda/baka je jedno, i nepristojno je tako nazivati starije ljude koji ti nisu deda i baka, ali to u principu nije grubo.
Nazvati nekoga BABA jest gruba riječ koja je više moralna karakteristika. Da, mislim da je ružno i pogrdno tako nazivati starije žene, a koga zanima zašto neka pročita knjigu Baba Jaga je snijela jaje
Baba je žena koja je stara i ocvala, za razliku od nas mladih puca, tračava je, muškarcima nezanimljiva, ružna i debela, naporna i dosadna (a recimo u bajkama redovito sprečava muški lik da se dočepa mlade zgodne plodne puce) -- radi ovakvih osobina se nekoga naziva babom.
Obzirom da mislim da je to naziv vrlo ružan prema ženama, a osim toga i sama sam baba, zaista se trudim ne koristiti tu riječ - osim kad se ponosim što sam baba.
Mislim da mi je draže vidjeti da ignoriraju plač/viku nego da ga grubo reagiraju.
Moja baka nas je filala sa šuti sramota je da te drugi čuju da plačeš, vrištiš, ljutiš se..Ljepše je i pristojnije mlatnuti dijete pa neka jeca potiho u sobi.
Vika je općenito bila neprihvaćena, čak se usudila i meni to komentirati da je jako ružno što vičem na svoju djecu, treba ih dobro po guzici pa će znati reda.
Uglavnom djeca koja su jako fina i pristojna na javnim mjestima su iz mog iskustva najčešće prestrašena ili ucijenjena/podmićena.
Zato je najbolje ljude oslovljavati sa vi. Tu nema greške. Barem ja tako mislim.
Nego, gledam starije ljude koji su u domu sa mojom bakom. Svi su bliže osamdeset. Našao se tu bivši direktor hotela i bivša direktorica vrtića i kasnije škole. On uvijek sjedi u predvorju doma i kontrolira ulaz - izlaz, ponašanje i prigovara djelatnicima i korisnicima doma, posjetiteljima.
Ona razmiješta ljude, određuje gdje će tko sjedati, tko će se kome pomaknuti u hodniku. Izabrala si je mjesto na terasi gdje svaki dan u određeno vrijeme sjedi, pije kavu i puši. Za njene navike nismo znali i moju polupokretnu baku smjestili smo baš na to mjesto. Gospođa, pokretna, izričito je zatražila da baku maknemo.
Profesionalna deformacija egzistira i pod stare dane.
Sve je ok, ne ulazim u rasprave, dođem, vidim baku i odem.
Tko zna što nas/me čeka.
Ja sam isto znala razmišljati kako smo mi bili puno pristojniji i mirniji od vlastite mi djece, a i tata je znao tako nešto natuknuti. Zato mi je bilo jako zabavno, a i umirujuće, kad mi je jednom žena od mog dida (s kojom sam bila baš bliska) onako kroz priču rekla: Ajme, kad bi vas troje došlo, koji bi to rusvaj nastao, posvuda vas je bilo!
Očigledno je u hrvatskom reč baba evoluirala dalje nego u srpskom, ili bar u mojem shvatanju srpskog.
Meni "baba" nema ni trunku pogrdne konotacije, ali je izbegavam kada pišem ovde jer sam primetila da značenje nije isto.
Za mene je baba samo naziv za stariju žensku osobu, kao što je devojka naziv za mladu žensku osobu. Koliko je pogrdno reći: devojka, toliko je i: baba.
Ipak, nikad ne "tituliram" tako starije žene, niti muškarce oslovljavam sa deda, baš zato što te reči imaju dvojako značenje, i rodbinske pripadnosti i starosne kategorije.
Ipak nekad pomislim kako su te reči nastale u vremena kada su se stari ljudi verovatno ponosili time što su poživeli dovoljno da budu tako oslovljeni, i kada su živeli u tako malim i bliskim rodbinskim zajednicama, da nije bilo potrebe da ih oslovljavaju drugačije, nego baba i deda.