moji nisu bili od bacanja po podu po ducanima i javnim mjestima
zahvaljujem svemiru na tome
, i svjesna sam da to nije samo moja zasluga, jednostavno su takva djeca
(iako sam se trudila izbjegavati situacije da su preumorni, gladni, polubolesni, kad bismo isli na takva mjesta, i cim bi se pojavio prvi znak moguceg tantruma - kretali smo prema izlazu
)
iz danasnje perspektive, a sto sam starija sve vise ofkors - naravno da vise volim zen atmosferu, mir i tisinu, od buke i urlikanja djeteta ili djece a la vatrogasna sirena.
ali djeca placu, jer su djeca, jer su mali, jer ne znaju drugacije taj cas.
pokusavam si to racionalizirati kad me izivcira neka scena u mojoj blizini, i uglavnom zalim roditelje koji su se nasli u toj situaciji, jer znam koji im je to stres (mada okolini izgleda ko da ih nije briga)
a ovo trazenje da se izadje van iz ducana jer dijete place - zasluzuje prijavu nekom odgovornom u ducanu