Citiraj AmaranthQuinoia prvotno napisa Vidi poruku
A tu bi se dalo doskutirati. Prije 30god mislim da je u vrticima bilo gore negsou sad. Znam da je bilo normalno i lupiti dijete, javno ga sramotiti (npr ako se popiski u gace) te siliti da pojede obrok. Danas toga vise-manje (nadam se) nema.
Mislim da se i sama literatura i pristup promijenio , na bolje. Kuzi se kad neka teta prati novija istrazivanja i smjernice u odgoju, to mi se svidja.
Ja sam recimo imala superpozitivno iskustvo sa jednom dadiljom koja mi je cuvala curku nekih 2-3 mjeseca. Taman je zavrsavala faks i ta zenska je rasturila svojim znanjem, inteligencijom i sto ke najvaznije toplinom i empatijom. Koliko puta je nosila moju curu i tjesila ju.

Meni se novi kadar cini bolji od onog bas starog, iako ne treba nigdje nista generalizirati. Govorim o prosjeku i to o vlastitim opazanjima.

Po meni, koliko god netko bio inteligentan/neinteligentan, pametan/glup, s dobrim ocjenama/losim ocjenama, to sve mi nije toliko presudno kao da li je ta osoba toplo, osjecajno ljudsko bice i moze li slusati tuzan djeciji plac, a bez da utjesi dijete..
Po meni, odgajatelji bi prvenstveno zrebali biti topli, voljni pomoci itd..a tek onda sve ostalo :/
Ono što navodiš na početku su promene u pristupu deci i odnosu ka njima, ne nužno u karakteru teta .
Veruj mi, nažalost, da i sadašnje smernice u pedagogiji ostavljaju sasvim dovoljno prostora za (suptilnije) postiđivanje i zastrašivanje dece. (Primer: decu plaše da ih plišani uskršnji zeka gleda sa zida i pazi ko je bio dobar, teta ih ređa u vrstu od prvog do poslednjeg po poslušnosti, daje jedinice i petice, itd.)

Ja sam upoznala nekoliko divnih mladih teta, jedna je bila mom sinu teta u prvoj vrtićkoj godini, da nije nje ja ne bih znala kako vrtić dobro može da izgleda i funkcioniše. Međutim, ovo o lošim mladim generacijama itekako važi, ali samo za jednu južnobačku opštinu, za ostale se ne bih zaklela, ali ruku na srce, ni to nije mala teritorija niti tako mali broj dece.
Što se empatije tiče, potpuno se slažem, zato sam i napisala kakav je karakter budućih teta, jer je upravo njihov karakter, a ne stepen obrazovanja, uzrok mog razočarenja.
Da li im je posao težak: jeste, jako je zahtevan ako se radi kako treba.
Ali, ako ne žele da rade, kakve su posledice? Sve ostaje na dete je reklo-kazalo, to je dete pogrešno razumelo, dete se povredilo slučajno, normalno je da dete plače, itd. Dokazivanje bilo kakvih nepravilnosti je neverovatno uzaludan posao. Još nijednom nisam doživela da vidim nikakve sankcije za tete niti neku drastičnu korekciju njihovog ponašanja. Sve je na savesti pojedinaca, da li će raditi ili ne. Reakcija roditelja samo povlači za sobom potencijalno neprijateljstvo tete prema detetu.
I tako, empatija se izgubi negde usput...
(Da, razumem ja da dece ima puno i da deca puno plaču, ali hej, da li je profesionalni cilj tete da ogugla na dečji plač ili da plača bude što manje?)