Sad cu ja malo s mog Marsa, ali moram jer pokusavam razumjeti, s obzirom da direktnog iskustva nemam.

Sto je zapravo ta famozna adaptacija? Razumijem da je rijec o odredjenom periodu u kojem dijete ne ide u ustanovu (jaslice/vrtic) na cijeli dan, vec malo po malo, koliko kuzim s roditeljem. Ne znam koliko traje, tjedan dana?

Vise od toga me zanima ovaj neki psiholoski aspekt adaptacije. Koliko to traje, odnosno jos bolje, kad prestaje? Kakve kriterije treba dijete zadovoljiti da bi se reklo da je adaptacija zavrsena, a uspjesna (ili neuspjesna)? Dijete koje povremeno place u vrticu (za roditeljima), je li ono adaptirano ili nije? Nikad ne place? Svaki dan place?

Kad citam stalno o adaptaciji, imam osjecaj da je najveci problem adaptacije njezino postojanje jer je, opet prema pisanju, rijec o nekakvoj prakticki nedostiznoj ideji koju niti jedno dijete nikad ne zadovolji u punom smislu rijeci. Kroz postove drugih, koji o njoj pricaju, obicno se siri nekakva anksioznost koju mogu samo zamisliti kako prelazi i na djecu koja se, mozda, zapravo dobro snalaze u kolektivu (valjda su se adaptirali), ili bi se sasvim dobro snasla da nisu pod lupom onih koji traze i cekaju taj neki cilj.

Rekoh, mozda sam skroz u krivu, ali ne znam nego ovo sto citam. Moji su oboje u ustanovi, stariji od 9.5 mjeseci, kcer od 13 mjeseci (s tim da je ona bila s cuvalicom od otprilike mjesec i pol starosti pomalo, a onda od 10ak tjedana nadalje cijeli dan, uz dojenje). Vrtici su skroz drugacije postavljeni, adaptacija se ne spominje, a ni ne odradjuje po nekom pravilu. Sve je jako prilagodjeno djetetu, ako roditelj to moze ishendlati (uglavnom zbog posla). Ako ne moze roditelj, onda se trudi osoblje.