I u privatnom vrtiću u koji je išla moja kći su roditelji mogli dolaziti i boraviti koliko su htjeli. Već sam rekla, jedna žena mi je rekla da je sa svoje dvoje djece cijelu prošlu godinu dolazila u vrtić. Mi smo npr. prijavili dijete za vrtić u proljeće, i oni su nam rekli, zapravo preporučili, da slobodno dovedemo dijete koji dan već tada, da se upozna s vrtićem i tetama i djecom, tako da je MM kad je imao par slobodnih dana vodio dijete u vrtić i bio tamo s njom cijelo vrijeme, ručao itd.

Naravno da mi se to kao roditelju tada sviđalo, no kad sam kasnije, a i sada razmišljala o tome, nisam sigurna da mi se sviđa da su u grupi prisutne druge odrasle osobe koje nisu odgajatelji. Ne zato što mislim da su perverzne, nego je dinamika naprosto drugačiija ako je jednom djetetu u grupi mama, a drugom nije. Npr. onom malom što je mlatio sve oko sebe je mama bila tamo, i kad bi se dogodio incident ona je glasno skakala u obranu svog djeteta. Možda ako se roditelji boje da će ih izbaciti iz vrtića , odnosno djecu, pa moraju slušati, a odgajatelji imaju nekakav autoritet nad njima situacija nije takva - ovdje gdje je moja kći išla to nije bio slučaj.

Opet, s treće strane, ove naše državne ustanove koje brinu i uče djecu zaista pate od nekakvog sindroma isključivanja roditelja, što je apsurdno. Najžalosnije i najapsurdnije je naravno u dječjim bolnicama. Ali i vrtići i škole bi trebali biti otvoreniji, a mislim da bi ih i mi trebali tako doživljavati - npr. koliko sam samo puta u raspravama o školi čula 'ne možeš se šetati po školi'.