draga arad jako mi je žao zbog tvog gubitka i jako te grlim.

reći ću ti neke stvari iz cipela osobe koja je na tragičan način izgubila sestru i gledala roditelje kako pate.
tugovanje ima svoje faze koje su "normalne". pod navodnicima jer sama situacija nije normalna,
ali kad se desi vjerojatno svaki čovjek prođe sličan put.
ono što je moj iskreni savjet, nemoj dozvoliti ljutnji i preispitivanju da traju predugo.
mene su ljutnja i ogorčenost uništili, mene kao osobu i moje zdravlje.
a isto sam prema van bila čvrsta, najviše zbog roditelja, nisam nikome dala da vidi koliko propadam iznutra.
koštalo me to zdravlja i to ozbiljno.
i tek sad, prije neki dan na svivete zapalila sam lampion na balkonu, sjela, pomolila se za sestru,
rekla joj zbogom i pustila da konačno počiva u miru nakon skoro 23 godine.

da izbjegneš pet, deset ili dvadeset loših godina nađi si dobrog terapeuta.
život jednostavno mora ići dalje, bez obzira što je nama u jednom trenutku svijet stao
i stvari se dešavaju tako da imamo osjećaj da se dešavaju nekom drugom,
a mi patimo i patimo i patimo.
tvoja tragedija je još svježa i proći ćeš sve i svašta,
ali pomozi sebi.
od srca ti želim da čim prije nađeš mir