Na žalost, varaš se. Još uvijek je to obavezna lektira, samo je bilo nekih napisa da će se to promijeniti. A kad... tko zna.ina33 prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Na žalost, varaš se. Još uvijek je to obavezna lektira, samo je bilo nekih napisa da će se to promijeniti. A kad... tko zna.
To valjda sve ovisi od osobe do osobe i nacina na koji se prezentira prica o ratu.
Mi smo uglavnom, silom prilika, vec te teme imali na repertoaru i objasnila sam jednostavno sto se dogodilo, koliko god je to moguce objasniti 7godisnjem djetetu. Ti najbolje poznajes svoje dijete i znat ces koliko je toga spremno cuti.
Naravno, i ja sam svojoj objasnila, kako sam već i napisala na temi.
Pričala sam joj na primjer i o iniši Glavaševiću, i rekla sam joj da je ubijen. Nisam joj rekla da je premlaćen željeznom šipkom, niti da je pronađen na dnu jame na Ovčari.
Mi smo u srednjoj imali profesora iz ONO i DSZ koji nam je u detalje prepričavao užase počinjene u 2. sv. ratu.. i uvijek je govorio da zna da je to strašno, ali da nam mora reći da se to ne bi ponovilo... pa se opet ponovilo. Ja se dan danas sjećam nekih njegovih priča (a inače se ne mogu pohvaliti baš nekim pamćenjem) i zapravo u meni izazivaju sve veći i veći užas...
S druge strane, u našem haustoru je živio jedan krasni čovjek, musliman, koji je preživio Jasenovac... u osnovnoj sam, kao član novinarske grupe bila kod njega i intervjuirala ga... i ne pamtim to kao toliku traumu, jer je nije bio eksplicitan u opisima, samo je navodio neke činjenice koje smo već znali...
Sad kad usporedim njih dvojicu, jasno mi je... susjed koji je bio stvarna žrtva je šutio da nas zaštiti, a profesor koji je bio u službi partije je provodio svoj program...
Ne vjerujem da je sad puno drugačije.
I zato, ću se potruditi da kontroliram njeno iskustvo Vukovara...
Učenici osmog razreda su dovoljno zreli da mogu shvatiti poruke puta u Vukovar.
No uvoditi te stvari u vrtiće i djeci starosti ispod 7 godina približavati tragedije, stvarno nije primjereno.
U školi se taj dan obilježava gradacijski koliko djeca mogu shvatiti i u osmom idu na dvodnevnu stručnu ekskurziju.
Za ekskurziju...roditeljima manje djece bih napomenula da je njima ipak najvaznije iskradati se po sobama, ponesto popit, poljubit koga...tako da vecina malo manje paznje poklanja sluzbenom programu.
Nasi obiljezavaju i smatram da trebaju. Da ima nesposobnih teta u vrticu, ucitelja mi se cini jednako jasnim kao i da ima onih koji su bili za rat ... I ne vidim zasto se i u vrticu ne bi obiljezavalo... Valjda su me u devedesetim dobro indoktrinirali jer iskreno zelim da moja djeca zapale lampion za ljude koji su poginuli za zemlju u kojoj odrastaju...
A ne znam, eto meni se ta opasnost ne cini tolikom da bih kontrolirala njihova iskustva Vukovara. U slucaju da ce im razrednik biti neosjetljiv, nestrucan i u sluzbi partije, najmanja briga ce mi biti ekskurzija. Onda ce me brinut cetverogodisnji utjecaj a ne ta dva dana...
Ne bih rekla da je razrednik taj koji njih vodi na tim mjestima, sasvim sigurno postoje vodiči.
I opet, ako djeca posjećuju Ovčaru, znači hangare u kojima su ljudi bili premlaćivani i čekali u redu za smrt, uopće ne znam kako se o tom mjestu može pričati na način probavljiv 15-godišnjaku.
Postoje vodiči...
Da, imaju vodiče. Kad su moji dečki bili, pričali su da su najprije u informacijskom centru gledali prezentaciju i film i da su im unaprijed objasnili što ih čeka...
Djeca to drugačije doživljavaju. Možda je ova tinejdžerska dob pravi trenutak za Vukovar, jer znaju već dosta, ali ne pogađa ih to kao odrasle koji imaju više životnog iskustva.
Al tesko je onom tko nema tinejdera kuci shvatiti kako tinejder dozivljava svijet.
Da i moja je bila sa školom u osmom razredu. Najviše ju se dojmila bolnica. To mi je i rekla a i kroz njen literarni rad sam to vidjela. Na kraju je taj rad završio i na Lidranu.
Pa ali razrednik valjda vodi, stvara atmosferu. I sudjeluje u izboru vodica. Moj najstariji je bio i vratio se bez trauma. Kao ruzno je to sve sto se tamo dogodilo, ali on je vise dozivio to da ih je razrednica u ponoc utjerala u krevet.
Vrlo teško da svaki doživljava svijet jednako. Ja evo nemam tinejdžera, ali imam tinejdžericu, i prilično sam sigurna da ne bi reagirala kako si ti opisala, jer ju i puno benignije stvari jako uzrujaju.
I ozbiljno mislim da razrednik oboja cijelo iskustvo. Mi smo imali pravu razrednicu. S njom bih svu cetvoricu bilogdje poslala bez puno premisljanja
Naravno, pa je li bila u vukovaru?
I moj je isto bio uzrujan...time da su morali u krevet.
Moji su išli u 8. razredu u Vukovar i nije im bilo traumatično. Bilo je kako je bilo, čemu uljepšavanje? Ti ljudi su proživjeli najveće strahote rata i ne treba se to zaboraviti a osmaši nisu baš male bebe. Moju kćer se najviše dojmila bolnica. Osim toga, dvije osobe iz moje obitelji su ubijene na krvnički način u Škabrnji, znaju i to. E pa najbolje da im pričamo kako su Srbi i Hrvati malo ratovali, malo se pucalo i rat je završio. To je bio pokolj a još je dovoljno malo godina prošlo da se svi jako dobro sjećamo svega i ako nećemo mi objasniti djeci, tko će?
Pretpostavljam da im niste opisali krvnički način na koji su osobe iz obitelji ubijene.
btw. ako djecu u Vukovaru stvarno više pogodi što moraju na spavanje u ponoć nego Ovčara, onda je stvarno za zapitati se zašto uopće idu tamo ?!
Pa, ali upravo to mi je ono zasto idu. Jer u toj dobi uz iskreno uzivljavanje u tudu bol, ipak ostaju zarobljeni u vlastitom ja. Nisu oni neempaticni niti sebicni, vec se u toj dobi jednostavno toliko moraju baviti sobom kako bi odrasli. U svakom slucaju, meni je drago da je isao i nadam se da ce i ostala trojica. I u nasem se domu o ratu govori. Mm je bio u ratu i to je dio njegova zivotna iskustva.
Moje dijete je lani, u drugom osnovne, pod satom prirode gledao film o Vukovaru. Pričao mi je da je razred bio zamračen i da su se jako bojali. Netko od djece je plakao od straha.
Nisam protiv filma, ali mislim da nije primjeren za osmogodišnjake.
Do osmog razreda još imamo vremena, ali poznavajući sebe, skrenut ću mu pozornost na to je Vukovar izdan od strane domaćih ljudi, pri čemu su mnogi ljudi izgubili živote.
potpuno se slažem sa no@
živim u gradu koji je skoro završio kao Vukovar i da, objašnjavam svojem četverogodišnjaku što je rat i zašto palim svijeću....
ja potpisujem casu, ja sam u sklopu jedne druge organizacije više godina sudjelovala u vođenju tinejdžera u Vukovar na sličan način kako to sad rade škole (uz dodanu još jednu aktivnost)
Većina klinaca doživi to što im se priča dok su tamo (svugdje su vodiči i ne štede ih pretjerano, ustvari što je najgore vjerojatno ih itekako štede tko zna koliko groznih detalja, ali hoću reći da nije priča za malu djecu), ali čim izađu već su oni u svojim tinejdžerskim filmovima
Sve je to meni bilo puno traumatičnije nego njima, ja se danima nisam oporavljala.
Ali šta nije da se u osmom razredu obrađuje i Jama, barem je se ja sjećam?
Da, i ja se sjecam Jame iz osnovne skole.
Kao i Ilijade npr.gdje se takodjer nisu posipali cvijecem.
i Krvave bajke, to je bilo u nižim razredima
i fotografija odsijecanja glave vojniku u udžbeniku iz povijesti, sedmi ili osmi razred
Nadam se da u današnjoj školi više nema Jame, a mi smo generalno odrasli na takvim sadržajima, što ne znači da je to bilo primjereno.
Normalno mi je da učenici primjerene dobi posjete Vukovar i Memorijalni centar, kao što je u redu da posjete Oświęcim ili slična mjesta.
Vrtićko ispiranje mozga događajima koje djeca ne razumiju nije mi u redu, kao ni gostovanje bivših branitelja i generala po školama što se u više navrata namjeravalo uvesti. To izaziva skroz suprotan efekt - današnja je srednja generacija to dobro iskusila na vlastitoj koži.
Meni nema gore stvari od ponižavanja žrtava putem prekomjernog "informacijsko-edukativnog granatiranja" koje onda nužno za posljedicu ima sprdanje s takvim stvarima.
Što mislite, koliko će još godina trebati da se netko zapita tko je bio neki "anonimni" branitelj po kome je imenovana neka ulica? Strgnut će mu ploču već naša djeca.
Nije problem ni u Jami ni u Krvavoj bajci ni u brutalnim detaljima ni u potencijalnom traumatiziranju učenika (o vrtićkoj dobi ne bih ovom prilikom, rekla sam što mislim o tome ranije).
Bit je u ovome:
Normalno mi je da učenici primjerene dobi posjete Vukovar i Memorijalni centar, kao što je u redu da posjete Oświęcim ili slična mjesta.
Vrtićko ispiranje mozga događajima koje djeca ne razumiju nije mi u redu, kao ni gostovanje bivših branitelja i generala po školama što se u više navrata namjeravalo uvesti. To izaziva skroz suprotan efekt - današnja je srednja generacija to dobro iskusila na vlastitoj koži.
Meni nema gore stvari od ponižavanja žrtava putem prekomjernog "informacijsko-edukativnog granatiranja" koje onda nužno za posljedicu ima sprdanje s takvim stvarima.
Što mislite, koliko će još godina trebati da se netko zapita tko je bio neki "anonimni" branitelj po kome je imenovana neka ulica? Strgnut će mu ploču već naša djeca
To je istina, uvijek mi se činilo da je sjećanje na rat i Vukovar iskreno, a sad mi se čini da se sve to pretvara u ono što smo mi kao djeca u školi. imali sa NOB-om
Ja slučajno živim u ulici jednog takvog tada anonimnog branitelja, i znam o kom se radi, znaju i moji veći.zakaj misliš da bi neko strugalica.24sata.hr ploče, ko da smo mi to radili, a živjela sam u takvoj ulici s imenom junaka iz drugog svjetskog rata
Posljednje uređivanje od jelena.O : 17.11.2017. at 10:12
Kao da danas uglađeni Zla.Has.čekića po pločama...skine ih u legalnoj proceduri, a noćno čekićanje prepusti sljedbenicima-idiotima (takvih bar u svakom društvenom sistemu ima na izvoz).
Na stranu sad i J.B.T. i legalnost procedure.
Jelena, kad kažem "naša djeca", ne mislim doslovno na moje ili tvoje dijete nego na njihovu generaciju kad odrastu.
gle mi smo bili odrasli dok su neki trgovi i ulice nosili neka imena, nismo ih trgali. meni je to u rangu ko da smo trgali imena iz prvog svjetskog rata ili starije, pa ne bi imali ni jednu Teslinu ulicu i slično. to bi mi bilo u rangu barbarizma.
Ne mogu ti pomoći u razumijevanju metafora.
Djeca, pogotovo osmaši, do posjeta Vukovaru, njih velika većina je vidjela nasilje po filmovima, igricama, gledaju TV i vijesti i sl. Nasilje je sveprisutno, no, daleko je i gotovo imaginarno.
Posjet uređenoj Ovčari i obnovljenom Vukovaru, isto tako ne može im predočiti stvarnu povijest i realnost rata ... Vodiči ne ulaze u teške detalje prilikom opisivanja stradavanja, tako da mislim da je program primjeren dobi.
To je dio naše povijesti i lijepo je što im je svima omogućen takav obilazak.
(Kako mali Englezi uče o Prvom svjetskom ratu? Vode ih na lice mjesta, na obalu Normandije...a ni tamo ništa nije bilo cvijećem posuto, osim grobova ...)
Vezano uz sam posjet Vukovaru i ponašanje tinejdžera:
Nažalost, nekima je rat s malobrojnim haubicama, srušene kuće, hangar nešto čemu ne pridaju nikakvu važnost i sva ta događanja su im vrlo daleka i apstraktna...
Prije odlaska na izlet, glavne teme razgovora na mobu su bile tko što nosi od garderobe, šminke i sl. I disko u koji se ide. Po povratku samo saznali informacije da se neki ni nisu baš primjereno ponašali, bilo je i smijanja i svega. Nisam saznala da je nekome od djece to jako teško palo.
Op. Sjećam se našeg izleta na Petrovu goru i šumskoj bolnici. Nama je u tom trenu to bilo odlično mjesto za zabavu i dječju igru.
Ali nešto nam je ostalo... tako će i njima nakon Vukovara nešto ostati pa će kad sve to procesuiraju s godinama složiti kockice u glavi.
Na nama je da im pokažemo, usmjerimo ih.
Ima li tko drugacije iskustvo s vlastitom djecom nakon posjeta Vukovaru?
Jer ako sam pazljivo citala, nitko se nije javio, pa onda valjda izlet je prilagoden
Ja mogu reci svoje iskustvo od prosle godine. Svake godine 20.11.vodim buseve iz Zagreba za mimohod. Prosle godine su sa nama isli ucenici srednje skole. Ne znam sto bih rekla koja je primjerena dob. Osim sto sam ih ganjala da na prvoj benziskoj ne kupuju alkohol, skupljala ih kod spomen doma da se dignu i hodaju, jer majke mi kondicija im je na nuli.podsmjehivanje na pricu o ubijenoj majci i nerodenoj bebi, prepucavanje u koloni, izlazak iz iste itd...meni ne bas lijepo iskustvo.mozda su stariji ali nisu primjereniji. Pak na malu djecu to moze ostaviti snazan utisak ali u globalu tako mali ne kuze apstrakciju.moja mala neki dan rekla da ju je sram sto zna da je medunarodni dan tolerancije a ne zna da 26.obljetnica dedine smrti.nije dijete zapamtilo od prosle godinea opet kada je imala 6god (prije 6god)odhodala je s nama citav mimohod da onoj zimi gdje cak i ako je toplije ubije te onaj vjetar.i onda kada pomislis koliko je ljudi tamo polugolo islo...
Ja sam imala 15 godina kad su nas odveli u Vukovar gdje nam je u crkvi jedan svecenik ispricao jednu pricu od koje se dan danas nisam oporavila, tvrdim da me ta prica sjebala za cijeli zivot. Dan danas ju znam prepricati od rijeci do rijeci, i prepricavam ju u glavi svaki dan. Nisam sa 15 godina bila spremna na toliku tugu, gdje ce manje dijete biti? I to toliko manje dijete koje jos najcesce ni ne zna za drugo osim ljubavi?
Posljednje uređivanje od Apsu : 17.11.2017. at 21:39
Hvala ti što si to podijelila.
Eto zato želim da takve priče čuje od mene.
Vukovar, Sarajevo, Srebrenica, Skabrnja...
Danas je vidjela lampase uz Vukovarsku, pa smo pričali.
Poželjela je i ona zapaliti svijeću.
Nakon tri rečenice.
Znam koliko je tankocutna... ne želim to prepustiti slučaju... ne želim da ima ovakvo iskustvo.
Posljednje uređivanje od Mojca : 17.11.2017. at 22:38
Pa nije ili..ili.. To dijete negdje odrasta prije posjeta vukovaru u osmom...
A i meni je nekako neprimjereno dobi ne prepustati sllucaju ... 8. razred, skolski izlet... U toj dobi dijete odrasta u pravom smislu rijeci. Kad procitam sto je mojca napisala, meni je iskreno prva reakcija, ali mojca ona ne moze biti zauvijek izlozena samo tebi. Ona ima pravo na sebe, pa i pod cijenu da se riskira dozivotna trauma odlaskom na izlet sa skolom. I ono, danas je tankocutna, tko zna kakva ce biti u 8.
Ne valja svoje traume na djecu prenositi.
Ne valja.
Pa napisala sam na prvoj stranici da govorim iz ove perspektive i da dopuštam da se to promijeni.
Preletjela topik..Gledam tv ove godine i ono sto sam primijetila, ne znam jesam li jedina, je nevjerojatna razlika izmedju Skabrnje i Vukovara. Skabrnja ide naprijed, stavovi ljudi su okrenuti naprijed, nacelnik, prica se o vrticu, djeci, novim projektima, natalitet raste, ljudi zive..Vukovaru stvarno kao da ne daju da krene naprijed. Kao da je zacrtano da ostane grad zrtva i 25 godina nakon...
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 18.11.2017. at 11:11
Ni ovo meni nije jasno. Škabrnja je dobila veliku financijsku potporu od države, ljudi za obnovu kuća, selo za sve ostalo. Ne samo Škabrnja nego čitav taj dio koji je bio okupiran i razrušen. Zašto u Vukovaru sve stoji?
Ja znam nekolicinu koji su ovo ljeto preselili s obitelji iz vukovara, mada sam dost pričala s nekim drugima koji su govorili kak se vukovar obnavlja, imaju novi sportski park sa bazenom, ade....
Iduću noć je bit emisija između ostalog o mom anonimnom branitelju
Što ti Vukovar ne izgleda obnovljeno i ulickano?
Zašto ne ide naprijed - znaju najbolje sami Vukovarci. Pogledaj današnji NU2, ako već nisi.....
pomagala sam mlađoj napraviti prezentaciju o Vukovaru (povijest dalja/bliža, sadašnjost, budućnost).
pokrili smo i prihvatila je stradanja ljudi, ubojstva, razaranje grada ... koliko dijete njenih godina to može.
idemo zaključiti prezentaciju s (pozitivnim) pogledom u budućnost - Vukovar danas, sutra.
složili smo par slide-ova, ali ... daleko je to od istine.
sjetila sam se jučer ove teme u autobusu, iza mene su sjedile dvije gospođe u najboljim godinama i išla je priča
- a di si ti ove godine, nisi išla u Vukovar?
- ma nisam mogla onoga moga ukočila leđa, a znaš da idem svake godine, kako ste prošli?
- prošli smo odlično, sve je bilo super, srela sam ti Mariju, Antu, Stipu, Juru, Ivku, Anicu... išli smo na kolače, spavali u Osijeku.. e znaš koga sam srela na Ovčari, onoga Antu iz Trilja...
tako da ne vrijedi samo za tinejdžere
što se tiče usporedbe prosperiteta Škabrnje i Vukovara, pogađam ali rekla bih da tu najviše veze ima lokacija, Škabrnja je dovoljno blizu da se lakše može najest turističkog kolača, a sudbina Vukovara slična je kao sudbina Vinkovaca, Slavonskog broda, Požege, čak Osijeka, cijele Slavonije u biti...
iako sam čitala neki članak u kojem su popljuvali predsjednicinu izjavu kako u Škarbnji život cvjeta i nabrojali hrpu primjera kako lokalna vlast troši novce, izvor je doduše index koji voli nagnut na tu stranu, ali ne mogu reć da sam šokirana
I ja sam se sjetila kad sam se slučajno našla na drugom kraju našeg vrtićkog hodnika, ispred sobe jedne grupe koja je temeljito obilježila taj dan... zastava, obris hrvatske na kojem su točkicama obilježena minirana područjate fotka vodotornja i pored dječji crteži vodotornja.
Meni to malo previše za 6 godina.
Posljednje uređivanje od Mojca : 22.11.2017. at 10:31
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom