Potpisujem od riječi do riječi, znam ja sve to jako dobro i znam da garancije nema, ni ja ni psihologice ne možemo znati kako će doista biti kada ona krene u školu i hoće li biti sada ili ikada ikakvih problema ili neće, i znam da ću krivit sebe ako problema bude i zato me upravo to jako muči.
S jedne strane ja bih joj odgodila tu još jednu godinu pa da joj doista bude lakše godinu kasnije (i da mene netko sa strane pita i njemu bi vjerojatno savjetovala isto) a sa druge strane ne mogu nikako zanemariti tu njenu ogromnu želju i suze kada joj i spomenem da možda neće ići (a čini mi se da je spremna).
I onda povrh svega pročitam ovo:
https://net.hr/magazin/roditeljstvo/...koncentraciju/
