 |
|||
proklxxxxxxx rostilji
i opet jucer... rostilj s prijateljima. Neki vec po dvoje djece... Ne mozes ih ne gledat kako su slatki. I vec smo mislili da cemo se izvuc, ali onda se jedan dosjetio:"A kaj vas dva cekate?"Onak pred 15 ljudi se crvenim bezveze. Kao da se imam cega sramit !!?! A ne mogu si pomoć! Popizxxx na to. Mislim, kaj misle da cekam? Rodu?
Kako vi prezivljavate ovakve situacije?
p.s. Ne vjerujem da cu brzo opet na nekaj takvog..
to mi je nekaj najgore...i ono tipa ''pa valjda će i vama Bog dati''
Ja sam uvijek rekla da radimo na tome punom parom i da će se čuti kad nešto bude
moje iskustvo je grozno ,posebno kad svekrva i svekar kažu i kaj čekate
pa to je za poluditi ,frendovi oko nas po troje djece
zato se ne želim zamarati ljudima koji nas ne shvaćaju ,kad vkažem da se borimo godinama oni kažu pa kaj ne ide prirodno :shock:
Ma joj andiko, takve primjedbe idu u jednu uho unutro a iz drugog van
mislim da nisu to tako mislili. možda je to bilo u najboljoj namjeri ili zaj..anciji, a vas ipak to više boli, više nego što itko tko nije bo u takvoj situaciji može znati
Mi smo imali vrlo jednostavno rješenje: za probleme je znala samo najnajuža obitelj, a kad nas je netko nešto pitao rekli bismo da nam se nikuda ne žuri, nego da još uživamo! Bilo je to daleko od istine, ali je pomoglo...
Ajme, Maxime, pa grozan komentar.... MM i meni su prvo svi željeli sreću i tješili nas (od ginića do frendova). Sad nas više nitko ništa ne pita (a vjerojatno bi nas pitali da mogu do kad ćemo i zašto ne odustanemo već jednom nego se toliko mučimo i razočaravamo)... Znam da je to iz dobrih namjera, al to gruntaju u sebi, pa je meni time lakše jer se o tome ne spika... To je jedna od dobrih stvari MPO staža
E mi imamo još jednostavnije rješenje.
Svi znaju od prvog dana da idemo na IVF i znaju da imamo grdih problema i onda nitko nema razloga postavljati takva pitanja. Pitaju jedino kad idemo opet u postupak.
Nema razloga to skrivati.
I kad tako iskreno kažete onda čujete koliko parova oko vas također ide ili je išlo ili imaju nekih problema, svatko nekoga zna tko je bio u postupcima.
Mene nekad jedino znaju iznervirati priče o tome kako nam možda kad se opustimo bude uspjelo i prirodno jer je neka tamo...nakon xy pokušaja ostala trudna kad se nisu nadali.
E onda dolazi moje predavanje iz ženske anatomije o tome kako kod mene nema ni teoretske šanse za tako nešto jer nemam jajovoda...I onda skužim kako ima dosta žena čak i mojih kolegica s fakultetom koje pojma nemaju o osnovnim stvarima iz humane reprodukcije-sramota!!
Najbolji biser mi je bio kad me je jedna ženska pitala prije predzadnje operacije na kojoj su mi odstranjivali preostali jajovod da kako ću ja sad na IVF kad nemam jajovoda-sirota žena -rodila je nije glupa-nije neobrazovana, a ne kuži razliku između jajovoda i jajnika.
Ja ljudima ne bih dala osobnu dok osnovne stvari o životu ne nauče.
Nekad se znamo našaliti na vlastiti račun onako gnjusno da konzervama u društvu bude nelagodno o tome kako muž daje svoj doprinos u čašicu, o literaturi koju koristi za poticaj, o tome da tko zna čije su nam "smućkali", o tome da kad mu je teško "dati" pita za dobrovoljca u hodniku... Stvarno gnjusno, ali mi nakon toga umiremo od smijeha kad vidimo zbunjene face baš onih koji su zločesto zantiželjni. već smo se godina ispraksirali u tome da mi gnjavimo, a ne da nas gnjave.
Najzdravije je sve okrenuti na šalu i ne živcirati se oko toga. Ljudi su vam malo smotani pa ne znaju što bi rekli, misle da moraju nešto reći, a bilo bi bolje da šute ako nemaju koju pametnu.
ma anchi, to je i nama spika. Ali u ovakvim situacijama.... Iako MM je faca. On se samo pravi lud,a meni je neugodnjak..
A tim ljudima je valjda ? da zakaj netko nema djecu... nemaju pojma valjda da se to nekima ne ide samo tako..
Ja tek pokušavam naučiti živjeti s time nakon prvog neuspješnog ICSI. Zasada mi ide jako loše. Pokušavam ne misliti previše na to, ali ne ide. Uglavnom svi prijatelji znaju gdje smo po tom pitanju pa ne ispituju previše. U devetom mjesecu imamo novi termin, pa se nadamo boljim rezultatima.
ali cure, nije mi jasno i zbunjena sam-šta vama ima bit neugodno?
pa to naš problem ,a ne problem drugih a nek pitaju
znam, meni je isto nelogično da se tak osjećam. Na kraju krajeva, to je samo nasa stvar. A kaj ja znam... Ono, svi očekuju (pogotovo starci - a i ja!) da nakon zenidbe idu klinci i onda nekak ne ide po planu i to je bad...
Nekad sam vise cool, nekad manje. Eto, jucer sam bila manje... :/
Da boli! Baš zanimljivo kako ljudi ne zbijaju slične šale s ljudima koji boluju od drugih bolesti, a sve to u najboljoj namjeri. A znamo čime je popločan put do pakla, dobrim namjerama!
Eto, zato se MM i ja družimo isključivo s ljudima koji nas podupiru, razumiju i paze da nas ne povrijede nekom glupom šalom koja u danom trenutku i te kako boli. Jer suza mi je ionako previše, i bez neumjesnih komentara...
Da suza nam je dosta i objašnjavanja ,ko hoće razumjeti nek shavati ako neće ,ne mora.
a stvarno mi nije jasno da ima ljudi koji vole trljati sol na ranu
Cure, želim vam svu sreću ovog svijeta
Ima raznih situacija, nekad je najbolje sve okrenuti na šalu ili okrenuti temu razgovora, pogotovo ako je u pitanju šire društvo, gdje ima ljudi koje ne poznajem, ili ako je u pitanju neki razuzdan razgovor ili ne znam što još.
Ako sam u društvu ljudi koje znam i ako me počnu piliti s takvim pitanjima (u mom slučaju kad će druga beba, jer srećom već imamo jednu IVF bebu), kažem im istinu: "Za prvo dijete su mi trebale dvije godine potpomognute oplodnje, i sad se spremam ponovo u postupak."
Ako je ekipa OK, onda možemo i popričati o svemu tome, ali ako su u pitanju neki primitivci, jednostavno kažem da sad ne bi razgovarala o tome.
A posebna kategorija su one dobre dušice koje kažu "joj pogle kak si se namučila, pa nebuš valjda išla ponovo u sve to"
Takvima kažem "jedan pogled na moje dijete mi je dovoljan da shvatim da bi prošla to još 100 puta, s radošću"
andiko, cure..tako mi je žao što prolazite takve situacije
ja ću vam samo reći da nisu svi ljudi isti i da nisu svi zli, dapače sućutni su i puni razumijevanja, pa čak žele pružiti i ruku pomoći
"takvi" ljudi se često zbog nečijih glupih ili zlonamjernih komentara nađu u groznoj situaciji jer ih parovi koji još nemaju djece gledaju kao potencijalne "vrebače"..ono tipa..evo sad će to pitanje i sl.
Ja sam svoju dragu priju pitala želi li razgovarati o tome, mogu li joj kao pomoći i stalno sam je hrabrila..pa ipak, često sam samu sebe pitala jel je nerviram, nervira li je moja trudnoća, čak sam se osjećala "krivom" što sam trudna..
Hvala Bogu, ona je sada mama i trenutno je opet trudna!
Zato drage, pomozite nam mišljenjem kako bi željeli da se odnosimo prema vama..
Znam da će te sve biti jednom mame, to osjećam u srcu
Definitivno ti roštilji ne padaju lako :/ , ali nekako su svi naši prijatelji to prihvatili normalno, samo imam par frendica koje me stalno pitaju kad opet idem na postupke potpomognute, rekla sam da će sve znati na vrijema i onako kroz šalu da im neću govorita za svaki postupak jer mi je tako lakše.
Zadnji put sam jedino poludila (i iskočila iz kože) kad me moja maserka, kojoj niš nikada nisam govorila, pitala a kad ću opet ići i kaj ne bi možda razmislili o posvajanju (smajlić koji iskače iz kože i bjesni). Mislim stvarno, ako već sama donosi svoje zaključke, ne treba me maltretirati.
Od onda nisam bila kod nje (ima već mjesec i pol).
Cure, ja imam malo drugačiju taktiku. Ja svima, ali baš svima sve ispričam, pa onda ako imaju kakvih pitanja odgovorim. I sad, ak ne kuže ili ak im se ne sviđa MPO....to više nije moj problem već njihov! A sad ako netko baš bude zloban i pita nešto tipa:"pa kaj vi čekate?" Ja isto tako bez pardona odgovorim: "čuj, da sam to htjela podjeliti sa tobom, davno bi znala-o!" Pa nek toj osobi bude neugodnjak, a ne meni!
najgore mi je bilo kad mi je susjeda rekla ispod mene ,da ona nikad vne bi išla na mpo da se sramim
Ah kad se sjetim samo svih tih pitanja i pogleda...
Ali nasa je taktika kad netko pita - sto cekamo, a mi kazemo ili ganjamo karijeru ili evo samo sto nismo ili kad mi stvarno netko digne tlak ja pitam - a zasto pitas i razvucem svoj najveci i najljepsi osmjeh od uha do uha
Da samo vidite kako zasute kada im postavite pitanje i razvucete osmjeh. Vjerovatno shvate da je to ipak nesto jako osobno i da ja nikoga ne pitam kad ce na slijedece dijete.
Ali zapravo nama je situacija u drustvu OK jer nismo jedini koji imamo problem. Najgore je sto su jedni frendovi nako 3x IVF-a uspjeli i odmah su zaboravili kako im je bilo pa sad izigravaju face i pitaju a kad cete vi. Ma onda im sve skresem u lice i gotova prica. Odmah se smire.
A zanimljive su mame od mojih prijateljica. Za jednu pouzdano znam da misli kako li sam uspjela uloviti tako zgodnog, dobrog, pametnog muza a ne mogu imati dijete (zna se da sam ja problem jer ja svoje operacije nisam skrivala). A njoj onda pocnem pricati o svim divnim putovanjima na kojima smo bili, o svim turbo planovima, otvoreno pokazujem koliko volim svog muza i mislim ludo stara pa budi jos zelenija od ljubomore kad si tako blesava
A na poslu kad mi je cistacica dosla s pitanjem kad cu ja imati dijete (ona je cekala drugo) samo sam se nasmijala i opet fino pitala "A zasto pitate". Ma to pitanje s osmjehom od uha do uha mi je zapravo najbolji recept.. Odmah svi zasute i posrame se.
,,mi imamo frendove koji su uspjeli iz prve i sad smo mo tabu tema za nijh
Mia ovo Zašto pitate je dobra taktika, ja ju koristim isto kod napasnih i dosadnih ljudi u bilo kojoj situaciji kad ne želim odgovoriti. To pitanje ti daje manevarski prostor pa je tvom sugovorniku najprije nelagodno jer sad mora razotkriti svoje jadne znatiželjne namjere, a tebi daje priliku da promijeniš temu.
Ali nemojte zaboraviti da ima stvarno dobrohotnih ljudi koji ne znaju kako bi vam rekli:: "Stvarno sam sretan što sam trudna/imam dijete/što sam zasnovao obitelj i htio/htjela bih i vama takvu sreću, zašto i vi ne biste probali imati dijete?
Ljudi često imaju problem izraziti pravim rječima ono što su ustvari htjeli reći, jer ne razmišljaju previše-nego pucaju.
Ako im govorite da tjerate karijere, onda ste im samo dali štofa da vas uvjeravaju kako karijera nije tako bitna kao djeca i obitelj i samo vam nadosipavaju sol na ranu.
Bolje je ili iskreno reći o čemu se radi ako to želiš s nekim podijeliti ili otvoreno reći da to nije sugovornikov problem i da o tome ne želiš pričati.
U početku sam na takva pitanja odgovrala da ima vremena, pravimo kuću i poslije 7 godina više me nitko i ne pita. Ako tko slučajno upita kažem da je to moj problem i da ćemo ih imati kad to mi budemo htjeli a ne netko drugi.
Mia, hvala za ovo "zašto pitate". Super odgovor!
Meni je jedina utjeha što većina mojih prijateljica (skoro sve) još uvijek nemaju djecu, tj. nisu ni udate i stvarno uglavnom ganjaju karijeru i sl. I super mi je što se ne čude meni jer ja ganjam djecu (dok mi karijera pati) nego me u tome sasvim podupiru. Znam da će biti puno teže kad i one počnu ganjat djecu...Uf, valjda ćemo do tad i mi maknut s mjesta.
Ja kažem da se borimo s neplodnošću i da idemo na IVF i završim sa rečenicom "Vjerujem da ćemo uspjeti" i završavam razgovor na tu temu s ljudima s kojima mi se ne razgovara o tome.
Mi od prvog dana ništa ne skrivamo i imamo veliku podršku obitelji i bliskih prijatelja
Slazem se s ovim.rvukovi2 prvotno napisa
nema pravog odgovora na glupa pitanja
Uz sve svoje probleme, ne bi smo se uopće smjele baviti tuđom nepristojnošću i netaktičnošću.
Kada sam na pitanja što MM i ja čekamo - odgovorila da imamo problem i da idemo na potpomognutu, bilo je mudrica koje su mi odgovarale da kad bi se sami uhvatili posla da nam liječnik ne bi trebao. Mislim da je svaki komentar na to suvišan!
Ako ljudima oko nas nisu neugodna njihova pitanja i komentari (kojima ulaze izuzetno duboko u našu intimu!), mislim da smo još manje mi te koje se trebamo crveniti.
Ja sama imam pristup iskrenosti po tom pitanju - ionako je nakon opetovanih postupaka teško takvu stvar i skrivati, a što je najbitnije - problemi sa začećem nisu moj ili Vaš privatni izbor kojeg bih se trebale sramiti. I još nešto: ONI KOJI NEMAJU SLIČNIH PROBLEMA - NE SLUTE KAKO JE NAMA I, NA NJIHOVU SREĆU, NIKADA NITI NEĆE, pouzdano to znam jer sam i sama shvatila kako je to tek kada sma ušla u borbu s neplodnošću!
(ovih dana ovaj forum puno mi znači u dizanju morala i daje mi veliku podršku da idem dalje u svemu - zato i svima vama koje ste u istim problemima jedna VELIKA podrška i BRAVO s moje strane)
Tocno tako, ovo gore kao da sam sama napisala. I ja sam svima odmah rekla, a muz se oslobodio tek kasnije. Onima (uglavnom starijoj rodbini ili poznanicima s kojima nisam bliska) kazem nesto tipa: Ma hocemo, hocemo, ali nam bas nesto ne ide. Odmah zasute.
E, vukovi, ovo kao da sam ja pisala, potpisujem od riječi do riječi!
Ipak odgovor na ova pitanja nije jednostavan: s kulturnijim ljudima pali taktika "Zašto pitate?" (i sama ju prilično često koristim), ali sa onim manje odgojenima koji vole zabadati nos u tuđe poslove baš i ne jer ili ne shvaćaju ili se prave glupima.
Mislim da se nemamo čega sramiti: neplodnost nije nešto što se razlikuje od bilo kojeg drugog poremećaja ili bolesti, ali je po prirodi stvari vrlo intimno i osjetljivo područje i barem ja nemam potrebu sa svakim na cesti pričati o tom dijelu svoje intime. Naravno da sa prijateljima podijelim problem, ali ne mislim da se baš svakoga tiče što MM i ja prolazimo, osobito u vrijeme kada nisam u stanju razgovarati o tome (dan nakon nove menstruacije, npr). Uostalom, svatko od nas nosi neki svoj križ i mislim da on nije lakši ako se još i pritisak okoline svom težinom navali na njega
Uh... Paradoksalno, al meni se ovaj put najteže bilo nosit s osjećajima moje priv. ginićke, kojoj sam, osjećam, simpa itd. i koja me još 2002.ge uputila Lučiju i pratila moju muku, uspone i padove, razmišljanja o odustajanju, suze kod drugog po redu polipa, i koja me hrabrila da kod nas ništa strašno i sigurno će nam Luči pomoći itd. I kojoj (iz njene perspektive) već godinama dolazim samo s komplikacijama - te stalno upale rodnice, te hiperstimulacija, te polipi i sl., a ona samo puni moj karton s novim neuspjesima. Kad sam ovaj put izvadila betu, smsala sam odmah i i njoj na mobitel jer mi ga je dala dok su trajali simptomi hiperstimulacije samo da joj javim da je negativno, ali da je HS prošla, da se dobro osjećam i da ću joj doći na UZV kad menga prođe da vidi jel sve OK i da nije opet kakav endometralni polip i sl. Inače, meni je najlakše svima objavit odmah big-bang u jednom mahu, a ne još valove objave i serijal od 2 tjedna emitiranja negativnih vijesti nakon negativne bete.
I vidim koliko je njoj koma to što ja (praktična kakva jesam) odmah računam da prvo trebam provjerit da nije šta pošlo po zlu... Ona mi je jako važna u ovoj mojoj muci jer mi je moj snažan oslonac u vrlo vjerojatnom slučaju bilo kakvih komplikacija i znam da će mi radit "liaising" (tipa nazvat dr-a xy u bolnici xy i zamolit da me primi i napravi npr. ablaciju polipa, kiretiranja i sl.). I tako, vidim, žena se muči, kad me vidi kao da je "avet" ugledala, malo ustukne, bojim se da misli da ja nju nešto krivim... A naravski da je ništa ne krivim nego sam joj baš zahvalna što u tom svetom trojstvu ginekologa (soc. ginićka, reproduktivac, "liaising" priv. ginićka) igra važnu ulogu.... Njeni su pacijenti inače sve mlade cure iz centra grada, vjerojatno ni jedna ovako komplicirana, i vidim da joj je teško mene gledat, i da nije samo nama teško u ovome, nego Boga mi, i doktorima... Vidim da se muči hrabrit me, a ja u svom stilu, vidjet ćemo... Nitko ne voli neuspjehe, ali šta ću joj ja, ne mogu odustat od nje i htjela bih da joj nekako prenesem to da sam joj stvarno zahvalna što radi taj nezahvalan posao... Prošli put mi je skoro zaboravila naplatit UZV koliko joj me bilo žao :/ .
Ja sam svima rekla da očito imamo problem i da idemo na ivf pa nije bilo glupih komentara. Meni je tako bilo najlakše.
Ali - jučer su nam u gostima bili susjedi tu na moru, susjedna viksa, već pet godina nemaju djece, vidim da još uvijek glume pa sam im rekla što bi trebali napraviti, kao vidjet će, ne žuri im se, zapravo muški je malo teži od nje, ali su upijali svaku riječ. Čudno je to iako znaju da smo mi išli na ivf. Rekla sam im da se jave ako im treba što pojasnit i tako... i odlučila ne davit više, otvorit će se kad sami budu htjeli. Znam kako su se osjećali gledajući moju malu, znam jer sam i ja do nedavno mislila ''samo da mi je moje dijete i ništa mi više ne treba''. Na kraju sam slučajno upala u frazu rekavši da hoću iduće godine prijateljicu za Elu, a oni su rekli tiho ''da bar...'' Glupo sam upala u tu frazu, ali ja im to od srca želim! Kao i vama, drage moje, što prije!
Ina, potpuno te razumijem, ali samo da ti kažem - ja sam evo baš danas zaboravila platit pregled, a sestra to nije ni spomenula. Bilo mi je tako neugodno kad sam se sjetila, išla sam odmah zvati na telefon. Ionako ću opet doći za tri dana pa ću platit, ali svejedno. Primjećujem da se dr. počeo brinuti za moje "duševno" zdravlje i dosta vremena provodi razgovarajući sa mnom o svemu ovome, tješi me i hrabri. Zadnji put sam slučajno na njegovom stolu ostavila svoju "literaturu" pa me pitao spremam li ja to disertaciju iz reproduktivne medicine. Danas mi je pak savjetovao da manje čitam, da se malo odmorim od informacija i opustim... I ja bi to voljela, ali kako?
Ne znam šta napisat a da vi već niste napisale.
Nas dvoje smo s juga a živimo na sjeveru. Doli smo ostavili nekoliko dobrih prijatelja koji ništa ne pitaju, mi ništa ne govorimo. Očito normalni ljudi koji shvaćaju da nešto ne štima. Jer, ako neko nakon 3,5 godine nema dice a prešao je 30 godina može značit 2 stvari: 1. Ne želi, 2. Ne može. Ali eto, imamo sriću, ne pitaju.
Ovde, na sjeveru smo stekli nekoliko dobrih prijatelja. Nažalost, jedan dio njih je također u ivf- priči. Jednoj prijateljici je sestra uspila iz četvrtog pokušaja, a druga upravo prolazi svoj drugi ivf. Treća prijateljica me podržava.
Nedavno me ženska iz škole pita a šta ja čekam. Ma nije ona moja prijateljica da joj kažem šta čekam. Samo sam joj odgovorila da nije sve uvik kako čovik želi, i da su neka pitanja stvarno neumjesna. Ženska je valjda skužila poruku.
Kako reagiram kad me neko ubode ovim pitanjem? Ovisno o trenutnom raspoloženju i inspiraciji. Ili budem fina pa odgovorim nešto u stilu bit će, ili budem zločesta pa ubodem i ja.
Meni je baš fora jedan moj slučaj od prije par mjeseci.
Ja inače živim u jednom malom mjestu XY, radim u jednom gradiću udaljenom malo više od 40 km od mjesta gdje živim.
Doselila sam se mužu prije 5 godina tako da u principu ne poznam baš puno ljudi. Iskreno nisam se baš ni potrudila upoznati ih jer baš nemam ni vremena za neke sjedaljke, kolače baš ne pečem, ne uzgajam cvijeće ni vrt, nemam djece, a ovdašnjeim ženama su to najčešće teme razgovora.
O temama koje mene intersiraju mogu uglavnom s prijateljima s faksa i s posla, nekim rođacima i curama s potpomognute.
Nekad mi se čini da doma samo spavam, jedem, čitam i pripremam se za posao. I naravno družim se s mužem.
No očito da drugi mene znaju, a kako mi ne krijemo našu situaciju tako znaju i našu priču.
Jednog dana dođe moja svekrva i veli mi kako joj je prišla neka žena na ulici i rekla joj :-jel da vi ste svekrva od J. Recite joj da sam upravo došla s W s bebicama u trbuhu i pozdravite je. Nama je to x-ti pokušaj!
Ja tu ženu nikad vidjela nisam, nikad čula za nju nisam, a zaustavlja mi svekrvu na ulici.
Stara se isto iznenadila, makar zna ljude odavde pa do nedođije.
Bilo mi je pomalo komično i čudno, došlo mi je da ju pozovem, ali kad ju ne znam. Čak sam si mislila da su je hormoni pukli jer ja to nikad ne bih napravila, ali opet žena je imala potrebu to podijeliti s nekim tko ju razumije.
Ja o svom problemu ne pričam na sva zvona,a li ga bogami ni ne tajim. Meni bitni ljudi znaju što se događa i svi do jednoga me podržavaju. Znam da sa jako sretna zbog toga i vidim da ima svakakvih iskustava!
Ja gledam svoja posla pa to tražim i od drugih. Uopće ni ne čujem bilo kakve negativne komentare ako ih i dobijem. BAŠ ME BRIGA !
Vječni optimist :D
I nama je postalo puno lakše kada smo prestali tajiti i smišljati izgovore. I stvarno, otkrili samo da jako puno ljudi oko nas ima sličnih problema. Doduše nitko od prijatelja nije išao na IVF, ali imaju jedno dijete, a ne uspjevaju imati drugo, ili su uspjeli nakon pobačaja i čekanja... Imam samo jednu prijateljicu za koju znam da je rodila 2 djece bez problema i ikakvih komplikacija. No ona već godinama traži stalan posao, radi po zamjenama tjedan-dva, dok ja imam već skoro 10 godina staža... Ne poznajem nikoga tko je dobio sve što je želio bez puno truda i muke. Tako to valjda mora biti...
A pitanja "kad ćete vi" su me odavno prestala smetati i počela su me zabavljati. Najbolji su mi neki kolege s posla (oni s kojima nisam bliska) koji znaju da svakih pola godine "nestanem" na tjedan-dva bez objašnjenja a ipak bi svako toliko pitali "razmišljate li vi o djeci?"
Sad sam na bolovanju i mjenja me jedna apsolventica. Čujemo se telefonom, jadna cura, moji osmaši je izluđuju (radim u OŠ). Proživljava početničke probleme koje sam ja imala prije 9 godina.
No kako se nismo upoznale, mislila sam da je jako mlada i iznenadila sam se kad mi je rekla da je samo godinu mlađa od mene. Ali tek sada završava faks zato jer je rodila dijete. Ima klinca od 4 godine i problem kako se snaći na poslu, koji je ionako privremeni... Bilo mi je to simpatićno, pomislila sam: nas dvije imamo iste probleme, samo suprotnim redosljedom
upravo to.. podijeliti s nekim tko ju razumije... pa zato smo i postale ovisnice o ovom Forumu.
Slažem se, ja sam s nekim curama s foruma imala iskreniji i otvoreniji odnos nego sa bilo kime iz obitelji (osim MM, naravno). Sve je lakše kad se ljudi razumiju...upravo to.. podijeliti s nekim tko ju razumije... pa zato smo i postale ovisnice o ovom Forumu.
Apsolutno se slažem s gornjim izjavama! Nitko tko nešto ne prolazi i sam ne može istinski shvatiti drugoga u toj situaciji. Naravski, može se suosjećati i sl., ali zaista shvatiti se ne može. To sam skužila sama na svojoj koži, npr. tek kad sam sama doživila prometnu sam kužila traumu ljudi koji su to prošli, a prije sam na te priče odmahivala rukom (u stilu, da, nije znao otkud se stvorio taj auto iza njega)... I meni je najlakše o ovome pričati na forumu, i zato sam se sad i "nakačila", nitko drugi to bolje ne razumije.... Ja čak imam i frendova koji prolaze slično, ali ne žele o tome baš puno pričati. A kad si na forumu, onda je jasno da a) dijelite problem, b) želite o tome komunicirati ... I mislim da sam sad puno podnošljivija svojoj okolini, kad imam vas drage Rodice za podjelu misli i osjećaja
klara, slažem se s tobom. Ni ja ne poznajem nikog ko je dobio sve što je poželio bez truda i muke. Izgleda da tako mora bit. I ja sam u životu dobila sve što sam poželila. Završila faks koji sam poželila, sad mi se čini da je bilo pis of kejk ali onda je bila to druga priča. udala sam se za čovika kojega obožavam, kupili smo stan kakav smo i zamišljali, čak mu je i orijentacija kakvu smo želili. Nakon dugo čekanja dobila sam stalni posao.
I sad mi se čini da je to sve išlo ko po špagi. Ali, kad privrtim priču unazad vidim da i nije bilo sve to baš lako.
Jednom sam i svom dr. rekla da ja u životu dobijem sve što poželim, samo da se za sve moram pomučit. I, virujen u to. Virujen i da se za našu bebu moran pomučit. Ko mi garantira da ću je imat? Niko. ALI JA JEDNOSTAVNO ZNAM DA ĆU BIT MAMA A MM TATA!
Klara kolegice pozdrav!
Moram priznati da me ništa, ali baš ništa u životu nije toliko isfristriralo kao ova priča s IVF-om i trudnoćom
Meni su još davno nekad utuvili u glavu da ako se dovoljno trudiš, sve možeš postići.
Ja sam tako i radila i uspijevalo mi je, ponekad se baš nisam morala ni previše truditi. Jesam ja proživljavala koješta, ali ovolike neuspjehe nikad, od negativnih beta pa do gubitka već odmakle trudnoće pa do boleštine, a za sve sam se mučila-onaj recept ako se dovoljno trudiš...nekako nije u potpunosti primjenjiv.
Upornosti ili manje finim rječnikom tvrdoglavosti mi ne nedostaje, ali ponekad mi se čini da radim Sizifov posao.
Ponekad se uhvatim da samu sebe tješim kako trebam biti zadovoljna s nusproduktima cijele priče, a to su raznorazna iskustva i situacije kroz koje sam prošla, iz njih sam koješta naučila pa mi i to koristi u životu.
No nekad mi ni ta utjeha nije dovoljna.
U potpunosti razumijem rvukovi2, iako je moje iskustvo drugačije. Meni ovo nije prva stvar koja mi ne ide, ja sam odrastala po bolnicama i na štakama zbog bolesti kuka, u bivšoj Jugi prošla sve eminentne ortopede, reumatologe i sl., dobila raznorazne dijagnoze, a stvar se bila malo primirla sama od sebe (ostalo je oštećenje, ali uz oprez (ne nosit teško, bez sporta i sl.) je bila pod kontrolom. Mislim, kad me vidite izgledam normalno, ne šepam, ali ne mogu tu nogu normalno pokretat (u hodu se ne vidi). Pred godinu dana sam opet imala recidiv bolesti, razmišljala o umjetnom kuku i sl. (da, da, takav sam ja Jeremija
Od ostalih bolesti u mojoj obitelji sve su neke takve - mama psycho, ali pod kontrolom s lijekovima (uglavnom). Sestra - misteriozni problemi s jetrom, koji se pojavljuju i nestaju sami od sebe...
I zato je za mene osobno najveći izazov uopće vjerovati da će mi dr-i pomoći oko ovako isto suptilnog problema kao što je naš (ne zna se točno što je uzrokuje, malo ja sedlasta maternica, malo mikrocistični jajnici), muž malo spermiogram, ali kao ništa strašno, 100% ćemo ostat trudni itd. Jer je moje životno iskustvo obrnuto - dolesti odlaze i prolaze, a bez nekog utjecaja iz vani (liječničke pomoći). Još kad mi dođe tako turbo optimist a la moj Luči, s izjavama "100% ćete ostati trudni u roku od 2 godine" onda mi ubije i ovo malo nade koja u meni može niknut... A tko će nas svih pogodit u žicu, jasno je to meni, i sad svakoj prilagođavat komunikaciju u toj ludnici...
Re: proklxxxxxxx rostilji
Andiko, ni slučajno preskakat ćevape, mladi luk i dobar provod zbog nekog nepromišljenog blentavca!! On ga treba izbjegavati ubuduće, ne ti!... I vec smo mislili da cemo se izvuc, ali onda se jedan dosjetio:"A kaj vas dva cekate?"
Kako vi prezivljavate ovakve situacije?
p.s. Ne vjerujem da cu brzo opet na nekaj takvog..
OK, znamo da ljudi najčešće nisu zlonamjerni, ali zato jesu itekako nepromišljeni. Pa moji odgovori ovise o tome tko me i kako pita. Zapravo vrlo rijetko naletim na glupo pitanje. Ponekad objasnim, ponekad kažem da ne želim o tome razgovarati, a ponekad zarežim ako je osoba ili njen način nametljiv ili svisoka.
npr. "šta čekamo!? genijalca poput tebe da mi postavi ovakvo pitanje!"
"šta mislite da se mi sami toga nismo sjetili?!"
"to nije tema o kojoj želim s tobom/sada razgovarati" ili "javit ću ti kad poželim tebi polagati račune o svom razmnožavanju"
ili nešto finije, ako nisu previše nametljivi: "kada? bit će, uz pomoć dragog boga i reproduktivnog ginekologa"
[b]majomajice [b] i ostale - kako razgovarati s nama a da ne pretjerate? sigurno smo sve jako različite i nema pravila, no vjerujem da jako ovisi o količini bliskosti među nama - susjedu koju vidim jednom mjesečno uz "dobar dan" sasvim sigurno ću otkantati, no to ću učiniti s ljupkim smješkom bude li ona pokazala da joj je neugodno što me to pita
ali krene li sa soljenjem pameti tipa "vi mladi danas", izlaže se životnoj opasnosti i sigurno me više nikad neće pozdravljati
no prijateljica koja me obzirno pita nešto poput "čuj, htjela bih te pitati to i to, oprosti ako sam pretjerala i reci mi ako ne želiš o tome razgovarati" najvjerojatnije će dobiti dobar komad priče -ja zapravo ŽELIM nekad o tome razgovarati s prijateljima, no oni se najčešće skanjuju pitati jer im je neugodno da ne pretjeraju
mislim da sve osjetimo prilazi li nam se s ovom temom zbog pametovanja, namirivanja znatiželje i lošeg humora ili je osobi stvarno stalo da čuje kako smo, imamo li problem i kako se s njime nosimo
na to najvjerojatnije nećemo loše reagirati
Sita sam tih dušebrižnika. I ja iskreno više ne vjerujem da su im pitanja dobronamjerna. Ja imam djecu no imam i ohoho kila. I nema susreta gdje se koji takav ne nađe "Isuse, kak si se ti zdebljala...." Kao da ja to ne vidim, kao da mene to ne boli. Zašto ja nikada nemam potrebu primjetiti da oni nečime odudaraju od mojeg poimanja života? Ako ja imam muža i troje djece otkuda mi pravo misliti da je to jedan jedini ispravan način života???
Takav stav "Što vi čekate?" meni samo govori da sebe smatraju boljima od ostalih. Zašto svi moramo živjeti po jednoj ravnoj crti?(a oni će valjda određivati koje stvari u životu moramo imati da bi bili vrijedni????!!!).
Znam, ogorčena sam, ali uistinu mislim da su to primitivci, da njihove primjedbe nisu dobronamjerne. Otpili ih, kratko i bez grižnje savjesti.
hvala, metvice i ostale cure. Žao mi je sto se to i vama događa, ali mi je drago da znate kako mi je. Ma, frajer koji je to rekao stvarno nije bio zlonamjeran, ali me je uhvatio totalno nespretnu. Sada sam iz ovih postova naučila dosta postapalica, pa na sljedeci rostilj idem dobro naoruzana
hvala cure
Ne vjerujem da me itko iz loših pobuda zapitkuje. Dobro, kod mene je situacija jasna jer od prvog dana svi moji znaju zašto stalno trčem za tuđom djecom, a svoju nemam.
A nepoznati ljudi.... u početku sam i ja odgovarala u stilu: radimo na tome.... planiramo djecu..... ma nije priša, mladi smo..... i šta li već sve. Sada se ili samo nasmijem i ništa ne odgovaram ili.... pretjeram pa kažem da nemožemo imati djecu... a tada je njima neugodno
Sva sreća, malo je takvih pitanja, i ponavljam, ne mislim da su zlonamjerni. Jednostavno, ljudi ne razmišljaju da nešto nije u redu. Takvi smo i svi mi. Kada nekoga pitam za zdravlje očekujem odgovor da je sve u redu. U slučaju nekog drugog odgovora zna mi biti vrlo neugodno i najrađe bi pukla sama sebe šakom jer guram nos di mu nije misto.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom