 |
|||
Sutnja i jest sadisticki cin. Ako nekog namjerno povrijedjujes i znas da ga sutnjom kaznjavas, lisavas njeznosti, paznje, uvida u problem, onda to jest sadizam.
Svi smo mi pomalo i sadisti, i mazohisti, i narcisti, i...nabroji svasta iz psihopatologije, ali dok je sve to u razumnim granicama i cini onaj mali dio naseg bica, onda je u redu, normalni smo ljudi.
Sve ostalo ispred broja ima slovo F :/
Ovo bih nazvala zreloscu.eryngium prvotno napisa
Nekonstruktivna svadja ne sluzi nicemu, osim ispoljavanju agresije.
Stati na loptu i hladne glave raspraviti o problemu mogu samo emocionalno zrele osobe.
Meni je moj priuštio tretman šutnjom od više od dva tjedna. Kreten.
Trina,kako ti reaguješ?Isto šutiš,ili praviš omiljena jela,pokušavaš pokrenuti razgovor?
Ja sam se preporodila od kad mi je postalo svejedno.A lijepo sam ga upozoravala:doći će vrijeme,pa će mi biti svejedno.Ne obraćam pažnju više uopšte.Sad više ni ne pamtim kada se posljednji put durio.Vjerovatno ima vremena od kako je to prestao,ali se ne sjećam.Jer me boli briga.
Možda bih mogla reći da smo promjenili uloge.Ali ne bih to nazvala tretmanom.Jednostavno ne želim pričati o nekim temama,jer me to uzrujava.Znam da neću ništa postići razgovorom,više puta isprobano.Neću uopšte da me ubjeđuje u svoju verziju.Ne prihvatam je,ne mogu jer je (po meni) pogrešna(a vjerujem da bi bila i po vama
Pa nije baš da mu pravim omiljena jela, više imam malo drugačiji pristupTrina,kako ti reaguješ?Isto šutiš,ili praviš omiljena jela,pokušavaš pokrenuti razgovor?
Ja sam se preporodila od kad mi je postalo svejedno.A lijepo sam ga upozoravala:doći će vrijeme,pa će mi biti svejedno
MM je isto znao šutjeti, davno. Ni inače nije neki razgovorljiv tip. Ali kad bih ga svjesno pokrenula, ipak bi progovorio. U nekom sam trenutku shvatila da ako ja izgubim volju za povratkom u konverzaciju da će to biti kraj. I onda sam jednom baš išla testirati koliko dugo on može šutjeti, pa je to trajalo cijeli vikend. Čak smo izašli u šetnju nekih 8 km, šuteći. Ja sam se pomalo zabavljala jer sam provodila eksperiment - dokle će. Onda sam ipak u nedjelju popodne pogledala na sat i rekla da je već dva popodne i da nam je skoro gotov vikend, da mi je šteta tako provoditi vikende i da bi bilo vrijeme da prestanemo šutjeti. I prestao je. Još je znao tu i tamo, ali bih svaki put nakon nekog vremena pogledala na sat, obavijestila koliko je to već vremena uzalud utrošeno, umjesto da uživamo u vikendu i nekako je prestao. Jednom mi je objasnio da je on sve rekao što je trebao i da nije imao više ništa za dodati, a onda sam skužila da on misli da je svima jasna njegova perspektiva, jer je jedina normalna.
Al da su nam rasprave konstruktivne i da odstupamo nešto od početnih stavova - rijetko. Bez obzira na moje super argumente
Jelena ti stvarno znaš s muškarcima onda....ja se divim takvim brakovima. Kod nas ja mogu pričat i pričat pa bude bolje par dana i onda opet po starom
pa mislim da je point u tom "pricat i pricat". ako "kvocas", prigovaras i njurgas to cesto nije konstruktivno. ali ako razgovaras, e onda moze urodit plodom
Hm, nisam ja to tako doživjela. Meni zbilja bude žao uzalud utučenog vremena. Mislim da sam se ja puno više prilagodila, tako da zapravo MM zna jako dobro sa ženama
Volim imati karte na stolu. Ako jedno drugome ne možemo reći sve što osjećamo i mislimo, onda mi se to i ne čini dobar odnos. Uredu mi je prešutjeti neke stvari i to samo u žaru borbe, kako je netko gore napisao, tek toliko da ne izgovorimo ono zbog čega bismo kasnije žalili. Kasnije, hladne glave pričamo, ali pričamo. Ne šutimo.
Durenje danima, tjednima.... pa moja svekrva se tako duri evo 12 godina. Ok, ne konstantno, ali povremeno, ono kako udara proljetno i jesensko ludilo, e tako nju udara. Nešto je i mm povukao iz obiteljske kuće, ali srezali smo to u samom startu. Sa gospođom se ne uzrujavam i bolesni su mi komentari, kada je npr. mm pita što nije uredu, što se događa, u čemu je problem..... ona svečano odgovori- znaš ti! Nakon toga se ne javlja danima.....
Meni je to patologija. Čista. To se liječi na psihijatriji. I gadi mi se takav način ophođenja. To je čisto maltretiranje, ispiranje živaca......... i mičem se od toga. Ne zanima me. Naprosto me ne zanima.
Znam samo ono što mi se direktno kaže, ako se želi reći, naravno.
Da ja moram skužiti što netko misli i zašto šuti, ma hajde, briga me.
Još da kleknemo i molimo za razgovor.... ne pada mi na pamet.
Ako hoćeš pričati, pričaj. Ako ne- šetaj.
Ma nekad nije point pričat i pričat. Tj. je al nevrijedi. I nije u pitanju kvocanje nego razgovori. Al ni ti razgovori neće donjet ništa ako druga strana neželi čut. Zato kažem da sam ja kod MM prihvatila da je takav kakav je i da se neće mijenjat
ooo mi baš napredujemo evo nakon mjesec dana, na moja pitanja (oko djece, ručka...) odgovara pristojno! Naravno još nema nikakvog konkretnog razgovora, ali polako...
Zivis sa osobom koja mjesec dana ne razgovara s tobom?ooo mi baš napredujemo evo nakon mjesec dana, na moja pitanja (oko djece, ručka...) odgovara pristojno! Naravno još nema nikakvog konkretnog razgovora, ali polako...
I meni je grozno da je napredak to što nakon mjesec dana odgovara na pitanja pristojno.
Čitam i pokušavam shvatiti... ono, stvarno šute?! Ne pitaju ni ima li wc papira, gdje im je majica i sl.?
Moj ne. On stvarno šuti kad smo u toj fazi i ništa ne pita nit odgovara kad se njega pita
i onda ces mu u oglasniku izjavit ljubav? sorry, ali ja to ne shvacam
To su samo faze....kad nije takva faza svađe mi imamo dobar brak i volimo se
if you say so, good for you
meni brak ne moze biti dobar ako me partner zlostavlja. bilo fizicki ili psihicki
ja to ne mogu shvatiti
stvarno
skroz neprihvatljivo ponasanje, osim ako to nisu djeca u vrticu
Ni kad se najgore posvađamo,nismo baš šutili čitavo vrijeme.Znali smo biti distancirani,ali čitavo vrijeme komuniciramo.On meni odgovori na pitanje,a ja njemu.Budemo šutljiviji nego inače,ali nije baš da ne pričamo čitavo vrijeme.
Anita,baš šuti čitavo vrijeme?Ignorira te?
Djeca nikada ne mogu dugo šutiti i brzo se mire,brzo zaboravljaju.Ah,da su odrasli kao djeca,gdje bi nam bio kraj
djeca se dure
odrasli ne bi trebali
Pa da baš skroz ono kako se kaže ni a ni b. Ma ja to više negledam ko nešto prestrašno kako sam prije. Vidite da je bilo ovdje onih koje su pisale da su im takvi roditelji, svekrva, muževi, one same....ima svega
i ministrica murganic obiteljsko nasilje ne gleda kao na nesto strasno
Posljednje uređivanje od magriz : 27.02.2019. at 22:31
To što nas ima ovdje koje smo doživile takvo ponašanje ili ga same priuštile nekome ne umanjuje, pa moglo bi se slobodno reći, zlobu u takvom ponašanju. Ja sam kako sam i pisala ranije to i doživila, odnosno gledala svoje roditelje kako se tako ponašaju, a i jednom pokušala u sadašnjoj vezi. Nije bitno jel to neko naučeno ponašanje od ranije, kod većine zapravo jeste. Bitno je shvatiti kakav si i ako ne valjaš, onda nešto mijenjaš. A osobe koje šute po mjesec i više dana ako i shvaćaju kakve su, očito to ne žele promijeniti i to je po meni veliki, ogromni alarm. Ne znam, osobno sam se osjećala užasno i kad sam išla tom taktikom igrati par sati, a ovo od par dana ili čak mjesec mi je čisto zlostavljanje.
Par sati nije vrijedno spomena. Ljudi se zele ispuhati i prespavati da ne povrijede partnera.
Ali tjednima zivjeti uz nekog i nekomunicirati. Cisto zlostavljanje. Jednom sam to dozivjela na poslu , potpuno ti pomuti percepciju . Takvo mobing nisam zeljela trpiti i maknula sam se i takve okoline.
Posljednje uređivanje od sirius : 27.02.2019. at 22:50
Mislim ...zivis s nekim, on ni "mu" ni "bee" , niti o vremenu, niti o djeci, niti o kucanstvu, niti ima seksa , niti ima bliskosti, hodas ko po jajima bez da znas razlog . Titras i skakuces oko odrasle osobe koja bi ti trebala biti oslonac i partner. Ne znam, meni je to vrlo naopako.
Slažem se. Ja sam imala takvu cimericu dok sam studirala. Katastrofa. Nije mi dugo ostala cimerica kad sam shvatila kako će s njom biti, ali hoću reći toliko me ona nervirala, a kako bi me tek nerviralo da sam u vezi/braku s takvom osobom. Ne bih ni to vjerojatno dugo izdržala.
Moram priznati da si ne mogu dočarati da netko samnom živi i ne prozbori niti jednu riječ u nekoliko sati, a kamoli nekoliko dana ili čak mjesec. Ako nemamo o čemu razgovarati, uvijek postoji tema djece, vožnja na trening, potreban školski pribor, pomoć oko zadaće i sl. To je nešto što potiče barem izmjenu jedne rečenice.
Ne znam što bih učinila u takvoj situaciji.
Možda bih napravila test. Npr. otišla s djecom od kuće pa bih čekala da nazove, a na telefon mora nešto reći. Ako ne nazove, vjerojatno se ne bih ni vraćala takvoj osobi.
anita, kad ste u dobroj fazi pitaj ga jel svjestan kako šutnja djeluje na ostale ukućane i jel i dalje misli da je to normalno i poželjno ponašanje.
Vi ne razumijete. Takvi ljudi su psihološki karcinomi. Nikakvi razgovori tu ne pomažu. To su nezrele osobe koje se ne znaju nositi s ničim pa šute jer na taj način izazivaju emocije kod partnera. Normalno da to nije normalno. A i nekako više liči 15-godišnjim curama nego odraslim muškarcima i ženama koji su stvorili obitelji.
kao odgovor bi mogla dobit duplu sutnju
To ne slici ni na djecu ni na tinejdzere, to su narcisoidne, nezrele, sadisticki nastrojene osobe, koje vrlo dobro znaju kako njihova sutnja utjece na zrtvu.
Zato to i rade.
Posljednje uređivanje od Optimist : 28.02.2019. at 09:03
Tako će i biti. Preteško pitanje je to.
ako me nešto raspizdi to su odrasli ljudi koji svojom šutnjom demonstriraju neku nadmoć
u bilo kojim odnosima
neš ti mudrosti...
da mi zašuti tako ja stvarno ne znam o čemu bi mi to mogli prozboriti ikad više u životu, osim na sudu kod podjele bračne stečevine i pitanja skrbništva na djecom
pa eto, kad šutiš, šuti do kraja svijeta sam sa sobom
osobno ne bih mogla zivjeti s osobom koja suti. naporno mi je to. nemam staklenu kuglu pomocu koje mogu procitati sto misli.
smatram to neprihvatljivim meni, nije mi jasno kako ljudi mogu zivjeti u takvom odnosu.
ali nije mi jasno ni kako ljudi mogu zivjeti s nekim zlostavljacem, alkoholicarem, narkomanom.
cudni smo. naviknemo se. svagdje trazimo izgovor kad smo bas mi ukljuceni u takav suzivot.
Majko mila, roditelje ne možeš birati...
Ja sam davno napisala ovo za svog oca, ali mislim da je i njemu vrh bio valjda 2-3 nedelje demonstrativne tišine, u proseku ni on nije mogao da izgura više od 5-6 dana na svakih par meseci.
I pobegla sam glavom bez obzira od njega i njegovih faza, "bubica" i nezrelosti. Da prostiš, meni je to za neku dijagnozu, samo nikad nije bio prinuđen da je dobije jer su svi titrali oko njega. (Sad je super deda tih desetak dana godišnje koliko oboje imamo emotivnog kapaciteta da uložimo u druženje. I dobro, moja deca će ga pamtiti po dobrom a mene kao emotivno udaljenu od roditelja, ali bolje tako).
Da mi muž ćuti mesec dana, idući razgovor bi bio preko advokata. A isto bih i od njega očekivala u slučaju da ja počnem da kopiram obrasce svog oca.
Ali, to sam ja. Moja mama je 40+ godina u (valjda) srećnom braku. S tim da je ona jedna od onih retkih žena koja neverovatno ne ume da dogovara kompromise sa ljudima i generalno, da razgovara. Tako da su oni duo iz snova, ali su zadovoljni sobom i eto...
Meni je to bilo neverovatno bitno, da ne provedem život sa nekim ko će tako ćutati. Eto, sreća me utoliko poslužila u prethodnih 20 godina veze a 12 zajedničkog života, valjda će i ostati tako...
Sve to tako ide. Sve bi se razvele, nitko ne bi tolerirao ništa....Znači ili ste sve razvedene ili imate savršene muževe. Moj diže nos na svaku glupost i šuti po deset dana ali zato ima sto pedeset kvaliteta koje pobjeđuju. Koji advokati, razvodi i peripetije? Vi ne kužite da ja i u stvarnom životu pričam ovako kako pišem. Nečiji muž od ovih vaših bi mi opalio šamarčinu nakon jedne naše svađe, moj samo diže nos. I to je kvalitetna osobina. Živa sam.Majko mila, roditelje ne možeš birati...
Ja sam davno napisala ovo za svog oca, ali mislim da je i njemu vrh bio valjda 2-3 nedelje demonstrativne tišine, u proseku ni on nije mogao da izgura više od 5-6 dana na svakih par meseci.
I pobegla sam glavom bez obzira od njega i njegovih faza, "bubica" i nezrelosti. Da prostiš, meni je to za neku dijagnozu, samo nikad nije bio prinuđen da je dobije jer su svi titrali oko njega. (Sad je super deda tih desetak dana godišnje koliko oboje imamo emotivnog kapaciteta da uložimo u druženje. I dobro, moja deca će ga pamtiti po dobrom a mene kao emotivno udaljenu od roditelja, ali bolje tako).
Da mi muž ćuti mesec dana, idući razgovor bi bio preko advokata. A isto bih i od njega očekivala u slučaju da ja počnem da kopiram obrasce svog oca.
Ali, to sam ja. Moja mama je 40+ godina u (valjda) srećnom braku. S tim da je ona jedna od onih retkih žena koja neverovatno ne ume da dogovara kompromise sa ljudima i generalno, da razgovara. Tako da su oni duo iz snova
Meni je to bilo neverovatno bitno, da ne provedem život sa nekim ko će tako ćutati. Eto, sreća me utoliko poslužila u prethodnih 20 godina veze a 12 zajedničkog života, valjda će i ostati tako...
Trina, ne znam jesi li kao dijete zivjela s roditeljima koji su tako šutjeli. Ja jesam, ko pulinka. Ne bih to podnosila nizašto. U jednom trenutku, na početku našeg braka, nakon neke svađe, mi smo upali u taj mod šutnje. Samo smo upali. Mene je taj trenutak toliko stiltao, ta mogućnost da ja upadnem u to šuteće sranje, da sam momentalno iskoračila iz toga i inzistirala da odmah to razriješimo. Istog momenta.
pa nije da ne bi tolerirala "ništa"
toleriram i ja svašta nešto
samo što tretman šutnjom ne bih
možda ni ti ne bi nešto što ja bi, a možda sam i ja lajava stp put jače nego ti u RL
pa moj muž ne diže nos na način da šuti
a nije me ni šamarao u ovih 20 godina
hoću reći da svatko ima svoje limite i nešto što može odraditi a i nešto što ne može odraditi ni pod razno...
svakom njegovo
inače, što sam starija sve više mislim da se ljudi zapravo ne trebaju ženiti i da je apsolutno nenormalno provoditi s nekim svaki dan do kraja života
generalno govoreći, nije li brak nametnuta društvena kategorija
je li nužno da dvoje ljudi bude u zajednici da bi imalo kvalitetan odnos?
Ju, Trina, di si ti ovo pročitala kod mene, da imam savršenog muža
MENI je savršena ta jedna njegova osobina, da ne ćuti. Ima gomilu svojih mana, i ja isto imam. (uostalom, pitaj moju decu za desetak godina, sigurno će znati dobro da ti nabroje
Druge žene sigurno ne bi trpele neke njegove mane. Drugi muževi bi sigurno meni zveknuli šamarčinu ili ćutali mesec dana nakon nekih naših svađa.
Ali stvarno BIH se rastala da mi stalno ćuti, pogotovo mesec dana??? WTF? Mislim, da je neka teška životna piz.darija, a nije da ih nema, pa da ćutimo mesec dana jer ne znamo šta bismo sa sobom, ok, skrpićemo se. Ali moj otac je bio u stanju da ćuti jer npr. mama hoće da joj majstor popravi bojler a on misli da je to bacanje para... Ma daj, ne bih ja to mogla. Kao što neko drugi bi mogao. Na kraju krajeva, to sam i napisala.
Posljednje uređivanje od pulinka : 28.02.2019. at 10:12
Uh... Ne govorim o "tretmanu šutnjom", za kojeg se skoz slaćem, ali sam (u prijateljskim odnosima - srećom da nije u bračnim) shvatila da nema svatko niti jednak "libido" za komunikaciju. Meni je parska šutnja u trajanju od par sati sasvim normalna. Poprilično me umara kad netko od rana jutra ima mode čavrljanja, tj. mora ispunjavati tišinu svaku toliko "weather talkom". A pogotovo ako počne rano ujutro.
Ina, da li bi verovala da je moj otac ta tvoja THE osoba što počne da čavrlja čim otvori oči u 5:30 upravo "weather talkom" i onda je u stanju da značajno zaćuti na pola dana ako mu ne uzvratiš istim entuzijazmom nakon njegove petnaestominutne tirade
(Jesam li već pomenula reč "dijagnoza"
Ja se sa dugotrajnom nadurenom sutnjom nisam srela u zivotu, sve dok mi jedna poznanica nije rekla da je njezin (sad vec odavno bivsi) muz tako 'kaznjava'. Njihovi su periodi sutnje trajali mjesecima. Stvarno me iznenadilo da ljudi mogu tako dugo sutjeti. Ja sam od onih koji moraju istresti sve sto ih frustrira nakon maksimalno pola sata, inace bi implodirala valjda.
Ne bih mogla zivjeti s nekim tko suti zbog svoje osobnosti kojoj to ne pase. Nisam to dozivljavala dosad kao neko tesko zlostavljanje, valjda zato sto nisam nikad to osjetila na svojoj kozi ni vidjela u bliskoj okolini kako to izgleda.
Pa ja mislim da je problem s tom šutnjom, osim što je to čisto kažnjavanje i pasivna agresija, i to što se ta osoba koja šuti na taj način 'izvuče' kad napravi nešto neprihvatljivo.
Znači - šutljivko napravi neko sranje, i umjesto da se to razjasni u žustroj raspravi on šuti. Onda se uloge okrenu, i zapravo ispada da je on ljut na tebe, pa kad progovori više ne prigovaraš jer si sretan što je prigovorio.
A ja još cijelo vrijeme razmišljam... kako može šutjeti toliko dugo? Jel to i neki oblik mazohizma?
Mislim da nema sadizma bez mazohizma i obrnuto.
Pa mi ljudi smo ludi na razne načine...Ove šutnje su sigurno otrovne, a sad jesu li zlostavljanje, ne znam, po meni ne moraju biti. To zavisi o tome kako se anita osjeća zbog svega skupa i kako se ponaša.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom