Sramežljivost i snalažljivost

[Jurana]

Moj stariji sin ima 13 godina i ponekad je jako nesnalažljiv. Njegova sramežljivost je isključivo u odnosu prema odraslima, nema problema u komunikaciji s vršnjacima.

Strah ga je i sram kad se mora obratiti odraslima radi nečega i tako je bilo oduvijek, a sad imam dojam da se i pogoršava.

Npr. kad ostavi nešto u školi, a često je to nešto bez čega ne može do sutradan kao jakna, teška mu je muka vratiti se u školu i zamoliti spremačicu da mu otključa učionicu ili pitati jesu li pronašli koju jaknu. Nakon što sam ga više puta slala natrag u školu po zaboravljeno, tek je u 6. razredu i uspio se vratiti kući s onim po što je otišao. Jednom sam ga ja i odvezla i nudila da ga čekam u autu i taj put nije ni ušao u školu. Prva 2 razreda sam ulazila ja s njim i razgovarala sa spremačicama, ali nakon toga nisam htjela. (Drugi sin, prvaš, nedavno je zaboravio jaknu i kad sam mu rekla da se mora vratiti po nju u školu, otišao je i vratio se za 10 minuta s jaknom.)

Nedavno mu je brat bio bolestan i trebao je otići kod bratove učiteljice po neke listiće da mali riješi kući i 3 dana se nakanjivao otići, ali na kraju je mali to dobio tek kad se vratio u školu.

Čak je došlo do toga da je poželio jednu knjigu i kad sam mu rekla da mu je neću nositi iz gradske knjižnice jer je ima u njihovoj školskoj, teško je uzdahnuo. Jer kao, nije problem dignuti lektirnu knjigu, a ova nije bila lektirna. Kad se na kraju pojavio s knjigom kući, imala sam dojam male pobjede, iako sam nastojala ne praviti problem oko toga.

Da napomenem, njihova škola je mala i vjerojatno ga svi znaju jer je već sedmaš i među najboljim učenicima i sudjeluje u svim mogućim projektima i radionicama. Što će biti kad dođe u veliku školu u kojoj sigurno svi neće biti tako prijateljski raspoloženi (da ne govorim o studiranju jednog dana)?

Kako mu mogu pomoći?

[Jurana]

I, naravno, zanima me koliko su vaši snalažljivi

[tanja_b]

Kako mu mogu pomoći?

Hm, moj je sličan, iako nije do te mjere sramežljiv. Čini mi se da je kod njega obrnuto nego kod vas - njemu je problem komunikacija s vršnjacima (vječito je u strahu da će mu se netko rugati i boji se susreta s vršnjacima izvan škole, naročito s kvartovskim "facama"). Komunikacija s odraslima ide nekako, kad mora, iako nije presretan. S nastavnicima u školi komunicira bez problema, ali zato mrzi otići npr. u dućan ili pekaru (pa još usto tražiti prodavačicu da mu nešto doda!).
On si olakšava tako da unaprijed smisli što treba izgovoriti i na vrijeme se "pripremi". Pritom mu ja ne smijem nuditi odstupnicu, ne smijem ničime pokazati da sam spremna preuzeti komunikaciju umjesto njega, jer tada je gotovo.
Sjećam se te faze iz vlastitog odrastanja (i meni je to bilo koma) i rekla bih, jedino je rješenje redovito izlaganje situacijama u kojima mora komunicirati s odraslima.

[Angie75]

I moj stariji se slično ponaša, prvo sam pomislila da je to zbog mog prezaštitničkog ponašanja dok je bio mali, ali sad mislim da je to ipak do karaktera (sjetila sam se sebe kad sam došla u Zg na faks. užasan mi je problem bio naručiti pizzu preko telefona, previše sam se sramila, a da ne govorim o nečem većem.)
Uglavnom, nastojimo to kod njega malo po malo poboljšavati, iste fore imam kao i ti Jurana - pošaljem ga nazad po stvari (također sve zaboravlja jer je zapravo stalno u nekom svom filmu), pošaljem ga da nekoga nešto pita i sl. Mislim da se stanje malo poboljšava jer vidi da mu se ništa loše ne događa
Kad je bio manji, često smo čitali onu slikovnicu Jesi li sramežljiv? Baš je bila slatka.

[Angie75]

Sad vidim da i tanja piše isto... Uglavnom, što češće ga "bacati u vatru", po meni je to jedino rješenje. Da se navikne i vidi da nije ništa strašno.

[mellisa]

Jurana tako se slicno ponasao i moj mlađi sin. Ne daj bože negdje nesto nekoga pitati,radije bi nekako izbjegao cijelu situaciju. I dan danas takva sramezljivost dio je njegovog karaktera,ali ipak sada stvari bolje stoje. Danas ima 19 godina i student je. Kada se upisao u srednju skolu,jednostavno sam prestala obavljati za njega stvari tipa zet pokaza ili nabave knjiga pa cak i odjece. Kako imam i mlade djece ponekad bi njega zamolila da mi obavi nesto u gradu jer ja eto nikako ne mogu a hitno mi je,naprimjer podici nalaze na salteru u bolnici ili narucenu knjigu u knjizari. Uz tezak uzdah i kolutanje ocima ipak bi pristao pomoci. Tako da mislim da ce se i kod vas s vremenom stanje promjeniti,natjerati ce ga zivot.

[tanja_b]

Što se tiče snalažljivosti... ni to mu nije jača strana, zapravo je prilično nesnalažljiv. Ali kao i u komunikacijskim pitanjima, i ovdje je jedino rješenje izlagati ga situacijama u kojima se mora nekako snaći, prilagoditi, reagirati. Budući da nije sklon tražiti pomoć od drugih (jer ne voli komunicirati ), onda je ponekad prisiljen sam pronaći rješenje, što zapravo nije ni loše.
Npr. u prometu, s tramvajima i biciklom se sasvim solidno snalazi, skoro kao odrasli (čak je naučio i kako se švercati ). S druge strane, mislim da bi me prokleo zauvijek da ga pošaljem na plac kupiti npr. povrće koje sam zaboravila - i još bi morao komunicirati s bakicama na štandu dosad sam to napravila samo jednom, ali mislim da ne bi bilo loše da mu još koji put to priuštim...

[mitovski]

Moja nije ove dobne skupine, ima 8g ali ovakva je od rođenja i vidim da će isto biti i s 13-15. Nadam se tamo iza 20-te da će možda biti lakše. Rekla bih da je to takav karakter i nema puno pomoći. Mi smo eto s njom prošli i psihološke radionice ( ne samo zbog toga) i dalje je takva. Situacija je bolja nego prije, ali nikada ona neće biti dijete koje će bezbrižno, bez srama komunicirati. Nju npr. sad poslati da si sama kupi sladoled je ravno tome kao da ju vodim na streljanje.
Ove godine je krenula u školu i mislila sam da će biti i puno gore. Prvih mjesec dana joj je bilo strahovito teško ući u hol škole. Pognuta glava, zgrčeno tijelo, stisnuta ramena, pogled u pod. Sad je već puno bolje, ode od hola do učionice sama, ali daleko je od toga da uđe sama u školu kao što vidim njene vršnjake. Imam osjećaj da ću ju do 8. r pratiti u školu .

Pomaci su mali ali ih ima. Nedavno mi je učiteljica sretna rekla kako je Jana počela komunicirati s njih dvije s obzirom da je prvih par mjeseci šutila.

[Jurana]

Hvala na odgovorima.
Čini se da smo i dosad dobro postupali pa ćemo tako i nastaviti.

Sviđa mi se ova tehnika koju je A. sam za sebe smislio, da unaprijed smisli što će reći, a ponudit ću mu i da odigramo situacije koje ga plaše (možda ga to toliko oduševi da radije ode sam rješavati )

Mitovski, sjećam se tvoje teme. Ovaj moj nije toliko sramežljiv na nastavi, naprotiv, mora se i njega opominjati da ne brblja, ali zauzeti se za sebe, tražiti nešto, to je problem

[Angie75]

a ponudit ću mu i da odigramo situacije koje ga plaše (možda ga to toliko oduševi da radije ode sam rješavati )

[tanja_b]

Sviđa mi se ova tehnika koju je A. sam za sebe smislio, da unaprijed smisli što će reći,

Meni je fora u tome što ja istu tehniku primjenjujem na sebi već godinama, ali mu nisam za to rekla (jer bi me ionako otkantao)

Mitovski me podsjetila svojim postom - i kod svojeg primjećujem povezanost s držanjem tijela. Poklopilo se da se u zadnjih par tjedana fotkao u par različitih situacija (u školi i glazbenoj), i na svim slikama ima istu pozu - pogurena ramena, kao da želi biti što manji, i neki usiljeni smiješak tek reda-radi, da ne bude namrgođen. To naoko nema veze sa sramežljivošću, ali zapravo itekako ima - kao da želi biti nevidljiv, smanjiti se. Kako u glazbenoj školi ima česte nastupe, tamo ga profesorica redovito "kefa" zbog takvog držanja i stalno ga upozorava da je važno s kakvim će držanjem izaći pred publiku. To vježbanje javnog nastupa mu zapravo dobro dođe, jer je to danas vrlo često potrebna vještina, pa mu zapravo dođe na isto - vježba li taj nastup kroz sviranje, ili kroz školske prezentacije (koje izbjegava kad god može, a kad ih mora napraviti, onda su to maltene najgori zadaci na svijetu).

[marta]

Jurana,
moj stariji je bio prilično sramežljiv, odrasle je izbjegavao do te mjere, da mi je jedan susjeda, Bosanka, rekla ovako:
"Ona tvoja dva su ko nebo i zemlja. Onaj stariji se pravi da me ne vidi da me ne bi morao pozdraviti, a mlađi samo što kavu ne popije sa mnom."

Uglavnom, stariji se riješio te sramežljivosti odrastanjem. Treba ih puštati da te neke stvari rješavaju sami. Ova tehnika koju je A sam sebi smislio, jer zapravo nešto što je meni rekla psihologinja. Da pubertetlijama treba opet iznova objašnjavati kako se stvari rade. Pa i to kako se razgovara.

[mitovski]

Mene je moja jako iznenadila nedavno. Učiteljica je nekolicinu učenika uzela za dodatnu iz matematike i moju već mjesecima to muči zašto nije nju i već mjesecima joj govorim da ne znam i da ako ju zanima mora sama pitati učiteljicu. Neki dan sam se skoro zagrcnula juhom kad mi je rekla da je pitala učiteljicu zašto ona ne ide na dodatnu iz matematike. Došlo mi je da se od sreće vrtim na lusteru jer je to toliko izvan njene sigurne zone i nešto što prije 6mj nema šanse da bi napravila.

[tangerina]

super, mitovski, ja bih je za hrabrost još i malo nagradila

[Jurana]

Stvarno odlično, moj sedmaš to ne bi pitao

[tanja_b]

Stvarno odlično, moj sedmaš to ne bi pitao

Moj sedmaš bi sad, u ovoj dobi, pitao, ali u prvom razredu sasvim sigurno ne bi, tako da, mitovski, to je super za nju

[Lili75]

Mitovski

[n.grace]

moja veća je bila isto takva, jako povučena, šutljiva i sramežljiva, ali ide na bolje (ona će uskoro navršiti 15 godina)
slažem se da ih se mora stavljati u situacije da razgovaraju s odraslima, npr. u dućan po kruh i mlijeko

sjećam se kako me moja mama poticala da sama zovem profesoricu da neću idući dan doći u glazbenu (zbog bolesti, drugih obaveza itd), prvi put mi je bilo koma (točno se sjećam tog poziva, čak i njenog ondašnjeg telefonskog broja ), ali svaki put je bilo sve lakše
ne brini, bit će sve ok

[Lili75]

Čak i broja

[n.grace]

da da
sad bih vam ga i napisala, ali nije zgodno... a ni potrebno

[tanja_b]

sjećam se kako me moja mama poticala da sama zovem profesoricu da neću idući dan doći u glazbenu (zbog bolesti, drugih obaveza itd), prvi put mi je bilo koma (točno se sjećam tog poziva, čak i njenog ondašnjeg telefonskog broja ), ali svaki put je bilo sve lakše
ne brini, bit će sve ok

E da, to su takve situacije na kojima se probija led
Baš se poklopilo, danas je profesorica u glazbenoj mom sinu ostavila neke note u zbornici (meni je javila da će mu to ostaviti). Prva moja reakcija bila je da ću to ići pokupiti, a onda sam se lupila po prstima i rekla njemu neka sam ode po to. Morao je sam ući u zbornicu, obratiti se prvom profesoru koji naiđe i reći što mu treba. Nije baš bio sretan kad sam mu priopćila ali je odradio zadatak i preživio ga.
Do treniranja telefonskih razgovora još nismo došli... ne idu mi u prilog ni današnji načini komunikacije, kad se uglavnom šalju sms-ovi i poruke na viberu i whatsappu tako da zapravo nema ni prilike da ga natjeram da nekog sam nazove.

[Barbi]

Sramežljivi se takvi rode, komunikativni se takvi rode. Imam obje vrste doma.
Moj sin je sramežljivi tip. Sad će 16 i još uvijek me uporno žica da ga ja naručim na šišanje iako ja to uporno odbijam već godinama. Ali njemu je svaki put i dalje neugodno nazvati, ja jednostavno to ne mogu vjerovati. Nebrojeno puta je slao 4 godine mlađu sestru da npr. pita čašu vode u kafiću ili negdje nešto drugo jer je njemu neugodno.
Nema druge s takvom djecom nego ih poticati na komunikaciju, nakon puno puta pomak se vidi.
Takva je i starija cura, sjećam se dobro kad smo kupovali tenisice u dućanu i poslali je da pita svoj broj. Kad nije htjela jer joj je bilo neugodno samo smo slegnuli ramenima i izašli iz dućana, nećemo kupiti i gotovo. E onda je ipak pitala.
Mitovski, bravo za tvoju curu, znam koji je to tebi (a i njoj sigurno) super osjećaj kad vidiš pomak.

Nije ta sramežljivost ništa neobično, kako je nekom lakše a nekom teže rješavati matematičke zadatke tako je nekom lakše a nekom teže komunicirati.
Ja kao dijete također nisam bila nešto hiper komunikativna i često se čudim i pomalo divim mojoj kćeri koja to tako s lakoćom radi od najranije dobi. Pitati nepoznatu osobu nešto što je zanima ili što treba joj je potpuno prirodno i lako, čak i na engleskom jeziku (nekidan stjuardesu i to sasvim neuobičajeno pitanje).
Stvarno nismo svi isti.

[cvijeta73]

Sramežljivi se takvi rode, komunikativni se takvi rode. Imam obje vrste doma.
Moj sin je sramežljivi tip. Sad će 16 i još uvijek me uporno žica da ga ja naručim na šišanje iako ja to uporno odbijam već godinama. Ali njemu je svaki put i dalje neugodno nazvati, ja jednostavno to ne mogu vjerovati. Nebrojeno puta je slao 4 godine mlađu sestru da npr. pita čašu vode u kafiću ili negdje nešto drugo jer je njemu neugodno.
Nema druge s takvom djecom nego ih poticati na komunikaciju, nakon puno puta pomak se vidi.
Takva je i starija cura, sjećam se dobro kad smo kupovali tenisice u dućanu i poslali je da pita svoj broj. Kad nije htjela jer joj je bilo neugodno samo smo slegnuli ramenima i izašli iz dućana, nećemo kupiti i gotovo. E onda je ipak pitala.
Mitovski, bravo za tvoju curu, znam koji je to tebi (a i njoj sigurno) super osjećaj kad vidiš pomak.

Nije ta sramežljivost ništa neobično, kako je nekom lakše a nekom teže rješavati matematičke zadatke tako je nekom lakše a nekom teže komunicirati.
Ja kao dijete također nisam bila nešto hiper komunikativna i često se čudim i pomalo divim mojoj kćeri koja to tako s lakoćom radi od najranije dobi. Pitati nepoznatu osobu nešto što je zanima ili što treba joj je potpuno prirodno i lako, čak i na engleskom jeziku (nekidan stjuardesu i to sasvim neuobičajeno pitanje).
Stvarno nismo svi isti.

ovo bi skoro sve mogla potpisati. još se živo sjećam koja mi je muka bila u dalmaciji, po ljeti, prolaziti ulicom, do kuće, i pozdraviti susjeda koji je valjda cijeli dan sjedio ispred. a po ljeti, sto put ideš gore dole po kali, i sto put njega moraš pozdravit. sjećam se da sam znala ići sve okolo naokolo, po nekakvim škrapama se penjati, samo da ga izbjegnem. ko da će me pojest, još čujem to njegovo "e" i lagani klim glavom. sad se pokušavam sjetiti koji je točno bio uzrok tog srama i ne mogu. pite boga.

takav je sličan bio i j, do prije par godina sve ovo što opisujete odnosilo se na njega. sad, sa skoro 17, je to puno puno manje izraženo, čak bih rekla da je prilično siguran u komunikaciji s profesorima, trenerima i sl. sad sam se sjetila - bio je na skijanju u švicarskoj, a bila je i jedna moja kolegica, 28 godina ima, sa svojim društvom. ja joj poslala njegovu sliku da ga malo škicne u klubu, na tim koncertima. i kaže ona meni - ja došla do njega, na koncertu, i pitala ga, jesi ti j. on meni da je. ja njemu - ja sam, kolegica od tvoje mame. a on meni odlično, jeste za jedno piće možda, sad ću ja, što pijete
ok, tu je sigurnost bila malo potpomognuta s kojom pivom, da se ne varamo.

al isto mu je muka kad treba ne znam, nazvat i nešto nekoga zamolit. da mu produže knjigu u knjižnici :D

a m, kao što kaže barbi, njoj se baš divim, kako s lakoćom to hendla.

[tangerina]

ja sam bila takvo dijete, i tragove toga vidim kod sebe i u odrasloj dobi, i sad mi je muka i tlaka kad moram nekoga za nešto nazvat
kad se zareda na poslu da često moram zvat ljude, postane lakše, kad se zareda puno posla koji je tipkanje na mobitel, sve mi je teže, pa odgađam, napravim big deal od telefonskog poziva koji traje jednu do 5 minuta
onda moram sama sa sobom ko sa malim djetetom: ajde, nazovi, obavi to, dobit ćeš čokoladicu
s druge strane, nije mi nikakav problem uzet mikrofon i pričat nešto pred grupom ljudi, niti kamerama. gori su mi ti 1 na 1 (pogotovo na poslu ako trebam nešto žicat)

[tangerina]

a što se tiče snalažljivosti, na poslu imam par ljudi koji su, kako u filmovima kažu street-wise, ja to zovem Kikaši, iako nisu nužno u pitanju mutni poslovi (ponekad jesu)

to je neka količina snalažljivosti i hrabrosti koju ja nikad neću dostić, što god da rade, uvijek je neka "šema" i "kombinacija" s kojom će se obavezno pohvalit čim ih sretnem
to me totalno fascinira, je li to osobina ličnosti, ili se uči, vjerojatno oboje, ali milijun puta sam pomislila "da živim milijun godina, ovoga se ne bih sjetila"
uglavnom, iako imam puno više škole od njih, često se osjetim nedoraslo i naprosto nedovoljno inteligentno pored tih njihovih kombinacija

[Barbi]

jeste za jedno piće možda, sad ću ja, što pijete
ok, tu je sigurnost bila malo potpomognuta s kojom pivom, da se ne varamo.

Jao cvijeto, krepavam na ovo

Tangerina, i ja sam se slično zdrilala na poslu. Mogu reći da sam postala puno komunikativnija i u svakodnevnom životu u običnim situacijama baš zbog posla koji radim i evo sad, sa skoro 43 godine nije mi problem nikog više nazvati i pitati nit zaustaviti na cesti i pitati ni bilo šta što zahtijeva komunikaciju sa nepoznatima.
Izvorno se nisam rodila takva i isto sam išla doma zaobilaznim putevima da me ne vidi netko, o kako glupe uspomene iz djetinjstva i neshvatljive s ovim odmakom.
Ono što ne mogu i vjerojatno nikad neću moći je tražiti od nekog uslugu. To mi baš ne ide.

[tanja_b]

ja sam bila takvo dijete, i tragove toga vidim kod sebe i u odrasloj dobi, i sad mi je muka i tlaka kad moram nekoga za nešto nazvat
kad se zareda na poslu da često moram zvat ljude, postane lakše, kad se zareda puno posla koji je tipkanje na mobitel, sve mi je teže, pa odgađam, napravim big deal od telefonskog poziva koji traje jednu do 5 minuta
onda moram sama sa sobom ko sa malim djetetom: ajde, nazovi, obavi to, dobit ćeš čokoladicu
s druge strane, nije mi nikakav problem uzet mikrofon i pričat nešto pred grupom ljudi, niti kamerama. gori su mi ti 1 na 1 (pogotovo na poslu ako trebam nešto žicat)

E, skoro cijeli ovaj post bih mogla potpisati, osim onog s kamerama
I da, dobro si primijetila, kad više puta treba nekog zvati ili komunicirati s ljudima, onda nekako i taj dio posla postane lakši. A kad se zatvorim u svoj krug uobičajene rutine koja ne uključuje telefon, onda mi je muka i od najobičnijeg poziva.
Doduše, u ovim godinama mi je to stvarno puno lakše nego nekad. Pa će nam i djeca to prerasti.
Meni je otegotna okolnost i fizičke prirode - imam slab glas i često me se ne čuje dobro (pogotovo ako treba govoriti u većoj prostoriji!), ako sam pod tremom, još je gore, pa moram ponavljati što sam upravo rekla - to mi je noćna mora. Moj sin, na sreću, nije naslijedio moje glasnice, govori glasnije i razgovjetnije od mene, pa bar s tim dijelom komuniciranja nema problema.

[marta]

I ja sam u toj grupi, tang. Isto se nakanjujem nekog nazvat ko gladan sra...
Za to imam frendicu. Al ne mogu joj poslovnu komunikaciju uvalit. Samo privatnu.

[Argente]

I meni je nekad (ne tako davno) bila neugodna komunikacija s nepoznatima.

Ostaci toga se još vide u nekim situacijama, npr. obratim im se previše prijateljski. Onda se nafurim ako mi odvrate hladno i antipatično.
Ili kad moram nekog zvati na telefon poslovno, zatvaram se u drugu prostoriju jer mrzim da me kolege slušaju, prvenstveno jer sama sebi zvučim neprirodno. Onda odem u čajnu kuhinju ili, ako nije slobodna, u zahod. Pa se pitam čuju li jeku od pločica.

[Lili75]

Uh to je baš nezgodno ako čovjek radi posao u kojem treba često usmeno komunicirati.

[marta]

Naviknes se, ali nije ti prirodno.

[Tashunica]

kćer mi je bila takva.
ovaj mali je skroz otišao na drugu stranu.
za moj pojam preotvoren je, preiskren i priča i što bi trebao i što ne bi.

u jednu ruku to je super, pitat će sve što ga zanima, za njega ne postoje nepoznanice i nedoumice,
s druge strane nekad mi se čini da pretjeruje s pitanjima,
iako ljudi dobro reagiraju na njegovu otvorenost.
a i ne možeš mu objasnit da neke stvari ostaju u četiri zida

tako da i ta otvorenost ponekad može biti problem.

[Jurana]

I ja sam takva. Ne čudim se ja njegovom strahu, nego kako to ne ide na bolje. Neko vrijeme sam mislila da ide, a onda je došao pubertet.
Što se tiče razgovora, osobito telefonskih, meni je to lakše kad je vezano za posao, nego u neformalnoj komunikaciji jer na poslu znam što imam reći. Ono na što nikako ne znam odgovoriti su čavrljanja tipa Šta ima? ili Inače?
Nikad ne dođem dalje od: A evo...

[tangerina]

"eto moja, ajde.."

čuj, znaš kako to ide s djecom (i odraslima, i životinjama..), ne ide napredak baš linearno, nekad ti se dugo čini da ne ide na bolje, pa onda odjednom krene
samo nemoj dopustit da stalno hvata krivine, suočavanje, vježbanje, i krene to..

[marta]

Pa to ti je najbolji odgovor za otkklonit sva čavrljanja.
Al ići će to s malim na bolje. Kad ga staviš u tu neku situaciju da mora razgovarati s nekim, odmah mu usput izvedi dramski bar početak tog razgovora. Znači i ovaj moj kavopija iz prvog posta na temu isto ima pubertetskih zadrški. Al on sam pita šta ću kako ću.

[AdioMare]

I ja sam takva. Ne čudim se ja njegovom strahu, nego kako to ne ide na bolje. Neko vrijeme sam mislila da ide, a onda je došao pubertet.
Što se tiče razgovora, osobito telefonskih, meni je to lakše kad je vezano za posao, nego u neformalnoj komunikaciji jer na poslu znam što imam reći. Ono na što nikako ne znam odgovoriti su čavrljanja tipa Šta ima? ili Inače?
Nikad ne dođem dalje od: A evo...

a kako inače, dok se družiš privatno? isto ne voliš pričati?
ja recimo nisam sramežljiva, ali mi se ne da ćaskati. i počne me nervirati ako me netko zapitkuje nešto po meni nevažno , o čemu ja mislim da se nema šta pričati osim tek da se nešto priča, a to mi se ne da. radije bih da šutimo nego bezveze čavrljamo. sad, šta je bezveze...

[Jurana]

Isto kao ti, volim pričati, ali ne volim kad se nema o čemu, nego tek toliko, reka bi moj dida: govori da govori.
S nekim koga poznajem, prilično se uzbrbljam. I ljudi mi se često povjeravaju, valjda zato što u većim društvima ne govorim puno, a i inače dobro slušam.
Nije mi problem smislena komunikacija, samo small talk

[AdioMare]

ako mene pitaš, ja u nama dvjema ne vidim problem