Sramežljivi se takvi rode, komunikativni se takvi rode. Imam obje vrste doma.
Moj sin je sramežljivi tip. Sad će 16 i još uvijek me uporno žica da ga ja naručim na šišanje iako ja to uporno odbijam već godinama. Ali njemu je svaki put i dalje neugodno nazvati, ja jednostavno to ne mogu vjerovati. Nebrojeno puta je slao 4 godine mlađu sestru da npr. pita čašu vode u kafiću ili negdje nešto drugo jer je njemu neugodno.
Nema druge s takvom djecom nego ih poticati na komunikaciju, nakon puno puta pomak se vidi.
Takva je i starija cura, sjećam se dobro kad smo kupovali tenisice u dućanu i poslali je da pita svoj broj. Kad nije htjela jer joj je bilo neugodno samo smo slegnuli ramenima i izašli iz dućana, nećemo kupiti i gotovo. E onda je ipak pitala.
Mitovski, bravo za tvoju curu, znam koji je to tebi (a i njoj sigurno) super osjećaj kad vidiš pomak.
Nije ta sramežljivost ništa neobično, kako je nekom lakše a nekom teže rješavati matematičke zadatke tako je nekom lakše a nekom teže komunicirati.
Ja kao dijete također nisam bila nešto hiper komunikativna i često se čudim i pomalo divim mojoj kćeri koja to tako s lakoćom radi od najranije dobi. Pitati nepoznatu osobu nešto što je zanima ili što treba joj je potpuno prirodno i lako, čak i na engleskom jeziku (nekidan stjuardesu i to sasvim neuobičajeno pitanje).
Stvarno nismo svi isti.