Ja kad sam imala (a imala sam) napornu djecu koja nisu htjela sjediti na miru i zabavljati se prstima već su visila po meni ili na lusteru, baš i nisam išla po kavama. Najviše zato jer meni kafenisanje nije predstavljalo baš nikakav gušt u takvim okolnostima, ne toliko iz obzira prema drugima koje mogu nervirati nemirna djeca.
Nalazila sam se s frendicama po dječjim igralištima i sličnim mjestima, družili smo se po kućama. Kafenisalo se dok su djeca bila mala i sjedila u kolicima i poslije kad su i sami htjeli sjesti i popiti sokić, kasnije kavu a danas bome i pivo.
Poseban mi je doživljaj kad s mužem sjedim na kavi i gledamo male klince koji urlaju, bacaju se po podu i maltretiraju čitavu terasu, a mi se samo pogledamo i osmijehnemo od olakšanja što je to vrijeme davno iza nas.