na krv i udove
i ja tako nekako.
Sad ispadamo neki turbo strogi roditelji garant :/
na krv i udove
i ja tako nekako.
Sad ispadamo neki turbo strogi roditelji garant :/
Ili svi imamo lako odgojivu i poslušnu djecu
Neki od ta dva zaključka. Trećeg nema
Trina ti si opičena 100gradi i samo ti se usudiš valjda ovako napisat na forumu i ostat živa.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 01.04.2018. at 22:21
Ako dijete mora cekati da roditelj zavrsi (neki od vjerojatno opustenih, svijetu i bitku nebitnih razgovora uz kavu s prijateljima) jer nije ok da ih se prekida, je li onda ok prekidati djecu dok se bave necim svojim, a mi bismo bas malo o obuvanju papuca, razbacanim kockama na drugom kraju sobe, rucku koji ce biti za pola sata...?
Imam doma jednog od 5 godina (i jednu od 2) i nisu super lako odgojivi, pogotovo ovaj stariji. Prekida me cesto, a i nije mu stran pokusaj da i s drugim odraslima zapocne razgovor. Radimo na tome od malena, ali bas nikad nisam formulirala misli na ovaj gore napisan nacin, a kamoli da sam mu to i rekla. Ne prekidamo nikoga, osim ako je nesto bitno, neovisno o godinama, titulama, cemu god.
No uglavnom ga ne vodim na kavu; to je najlakse. (Zapravo, bolje je reci da ne idem na kavu, osim mozda triput godisnje, a i tad je najcesce rijec o necem barem polu-poslovnom.)
Ali ima pravo. Treba tu imati mjere... Nije popustljivost u odgoju nastala u 21. stoljecu. Uvijek se sjetim Arta Bchwalda i njegove rečenice "Michael dragi, mama ne voli da se biciklom zalijeces u klavir". A to je iz knjige napisane sredinom 20 stoljeća.
Jednostavno, treba imati razumijevanja za sve druge ljude, ne samo za vlastite potomke. Kaže mama koja je kavu pila samo u kafićima uz igralište hehehe...
Slažem se s Kaee, ak ne želimo da djeca nas prekidaju , ne trebamo ni mi njih kad pričaju sa svojim prijateljima.
Pa nije uopce stvar u tome prekidaju li ili ne. Naravno da prekidaju, djeca su. Stvar je u tome kako reagirati.
Ja ne bih nikad izjednacila djecje i odraslo prekidanje, samo nacin na koji se radi.
Samo ovo kaeino lako odvede u vode, svi smo mi isti. Ipak, postoje roditelji i djeca, i nismo baš isti. I da ja svoju djecu prekidam dok se druže jer ponekad trebam neku važnu info a ponekad da sacuvam namještaj. I kad mi postane jednako prekidanje odraslih i djece, ah, bit će ću uživati u čarima bakovanja...
Dijete vodim na kavu sa prijateljicama samo kada je huda sila i najcesce biram kafic sa kakvom igraonicom u sklopu objekta, a takvih je, na svu srecu, sve vise i vise.
Nazalost, i moj sin, iako vec skoro (utvaram si, dobro odgojen) petogodisnjak, sklon je prekidanju i glasnom govorenju iako mu nastojim objasniti da me ne smije prekidati dok razgovaram s nekim. Na savjet sa dodirom ruke uvijek zaboravim, a cini mi se dobar i efektan. Morat cu pokusati.. zasad pali S.O.S. mobitel u ruke taktika, ali ona mi bas nije omiljena.
Inace, jako volim SAMA sa djetetom otici u setnju i kafic na caj/vrucu cokoladu i provesti vrijeme s njim razgovarajuci opusteno, kao uz kavicu. I on to voli i nikada nema problema sa ponasanjem u takvim trenucima (kao i opcenito u situacijama kada smo jedan na jedan, tada pokazuje svu raskos dobrog odgoja ).