I ja sam čitala. Stvarno - znam da udomitelja fali i da to bude razlog za neuvrštavanje u bazu je zbilja ludo, ali kod nas nažalost normalno. Čemu ti psiho testovi onda, je l oni vjeruju tome? Ako ne vjeruju, zašto se to onda satima ispunjava (isti su kao za posvojitelje). Čestitam.

Premda sam ja ozbiljno o toome razmišljala. Nadam se da nisu uludo ušli u tu priču. Udomiteljstvo je meni psihički bilo preteška priča. Moraš biti na raspolaganju biološkim roditeljima, onoliko često kakvu odluku donese sud. To može biti kod tebe doma ili u CZSS. Uz činjenicu da se djecu ne oduzima samo tako i stavlja na PRIVREMENU skrb, možeš očekivati dvaput tjedno osebujno društvo. Tim više mi se čini muški par odličnim rješenjem. Ja sam se bojala alkoholičara, šizofreničara, narkomana, ucjena itd. Viđala sam svašta otkad sam zavirilia ispod površine. Dok policija dođe... Premda je najčešće ipak situacija da ti roditelji nemaju kapaciteta bavit se djecom i ne dolaze u obilazak djece. Al opet moraš za svako ozbiljnije liječenje, ako nije hitan slučaj, tražiti dopuštenje roditelja. Nije ti dosta muke što je dijete bolesno. Ako želiš putovati s djetetom, opet dopuštenje roditelja. Uglavnom - meni se činilo prekompliciranim i preteškim teretom hendlati biološke roditelje. Ne vjerujem da kad djeca iz dječjeg doma idu na izlet da trebaju poimence dopuštenja. Mislim da bi muškima moglo biti lakše. Ali zamišljam i situaciju u kojoj biološki gunđaju što im je dijete u takvoj obitelji.

Ali baš zato što mi se čini da su muškarci često za takve stvari rješavati bolji, i da treba takvih zrelih ljudi u sustavu, možda se nek stvari pokrenu i pojednostave uz kritičnu masu. Držim fige!