Slažem se s tangerinom. Nama se od vrtića provlači tema "neki ljudi vjeruju" s tim da je moja kćer baš u toj dobi oko 6, 7 godina jasno artikulirala kako i ona vjeruje i htjela ići na vjeronauk. Ja sam joj tada objasnila da na vjeronauk može ići bilo kad kasnije u životu, ako bude jednog dana htjela. Da ja mislim da tad, u prvom osnovne to ne treba i da ja odlučujem za nju u toj dobi pa sam odlučila da neće ići. Isto kao što i ljudi koji vjeruju djecu upisuju na vjeronauk jer oni to žele, čak i ako neko dijete možda ne bi htjelo.
Drugih bića se nismo tada doticali, a ionako već tad nisu vjerovali u Djeda Mraza.
...
puno godina kasnije... kćer je sad 7. razred i nekidan mi kaže sama od sebe ničim izazvana: mama, hvala ti, hvala ti, hvala ti što me nisi upisala na vjeronauk.
Pozadina te izjave je da je bila taj dan slučajno sa razredom na satu vjeronauka, rupa u rasporedu, inače radi nešto drugo u to vrijeme ali taj dan nije. Imaju u škol novog vjeroučitelja, prethodna je bila draga i mila i djeca su je voljela, ovaj je pričao u homoseksualizmu kao bolesti i moja je kćer bila šokirana time i još mi je objašnjavala kako je vjeroučitelj pričao gluposti koje uopće nemaju veze s vjerom i vjeronaukom. Rekla sam joj da je to nažalost dio vjere i vjeronauka, odnosno stava vjere i vjeronauka prema homoseksualnosti.
I onda mi se još malo zahvaljivala.