jejja, ja te razumijem, ponekad se osjećam ko luđakinja što svaki napredak svoje djece doživljavam kao gubitak u jednu ruku. Ono, kad dijete prohoda, zbogom malom puzavcu. Sve je utoliko teže kad se radi o djetetu nakon kojeg ne planiraš imati još, pa misliš "ovo mi je zadnji put". a prvo šišanje bebećih loknica...
onda se moram podsjećati da je to život, životni put djece je da se od roditelja odvajaju, a mi to trebamo prihvatiti
Tako da ja bih možda ponudila koji put, ali ne bih puno očekivala od toga. Otplakala bih što trebam i opskrbila se slikovnicama