Jedna friška priča...
U osmom mjesecu trudnoće sanjala sam da sam prirodno rodila trojke. U snu sam osjetila silnu radost koja me tjednima poslije nosila.
Ali pred kraj trudnoće sanjala san jedan ružan san. Medicinska sestra je išla prema meni s ogromnom špricom, a ja sam prestravljena vikala «Što je to? Ne! Neeee!»
I shvatila sam da me unatoč lijepom iskustvu s prethodna tri poroda ipak polako hvata nelagoda. Ali ne od poroda, nego od bolnice, od stavova, od neizvjesnosti na kakvo ću osoblje naići. Oni koje sam priželjkivala su otišli na godišnji odmor.
Neke od mojih virtualnih douli s ovog foruma su me ohrabrivale na kućni porod. Samo sam se zezala s tom opcijom, ali sam ga ipak podsvjesno priželjkivala i u mislima prolazila.
Tih dana na duhovnoj pripravi za blagdan Duhova razmatrali smo glavu 8 Poslanice Rimljanima, o Duhu i tjelesnosti. Čitajući je, shvatila sam da sam počela razmišljati o svom porodu previše tjelesno, da sam se počela fiksirati na svoje želje umjesto da sam sve uložila u pouzdanje u Gospodina i njegov plan. Jer on zna…
U nedjelju, na dan mog termina, osjećala sam se nekako drugačije. Šuljala sam se po kući ko mačka i pripremala stvari za bebu. Prevrćući neke bodiće, zaplakala sam od radosti. Uskoro će mi biti povjereno još jedno dijete! Rekla sam mužu da se porod bliži, ali da nemam nikakvih tjelesnih pokazatelja. On se uznemirio jer me prethodna tri puta nije izdao instinkt za skorim porodom. Njegova nervoza mi je bila neobična jer svoja lijepa iskustva s prijašnjih poroda mogu zahvaliti i njemu i njegovoj smirenosti. Još s prvim djetetom sam došla u rodilište otvorena 7 cm, nakon dva dana trudova uz normalne kućanske poslove.
Taj dan se ništa nije dogodilo. Sljedeće jutro me prvo probudio muž da me pita jeli sve u redu, može li za Split. Ja sam nastavila spavati. Onda me probudio trud. Razveselilo me to. Nastavila sam ležati, djeca su se budila jedno po jedno i dolazila k meni u krevet.
Počele su učestale stolice. Sve je dobro. Uskoro mi je pukao vodenjak (ali nisam čula nikakav «krc!») i to me iznenadilo jer do sada nisam imala priliku to iskusiti.
Dala sam djeci doručak, okupila ih i rekla «danas će se roditi beba» i zamolila ih da odu baki u prizemlje jer želim biti malo sama. Bili su jako veseli. Isto sam rekla i svekrvi koja je uskoro došla provjeriti što je.
Zamračila sam stan, čak sam i prozore zatvorila da ne čujem zvukove izvana i uživala u tišini. Sjedila sam na lopti, povremeno se digla pripremiti još neke stvari za rodilište, a u trudovima zastala i disala. Brzo sam primijetila da su trudovi na lopti daleko manje bolni (neusporedivo) i brzo sam se vraćala na nju. Pojela sam muesle s jogurtom na lopti. Nazvala muža s lopte i rekla mu da ću danas roditi i da mi se čini da ide dosta brzo. Tek je bio stigao u Split. Okrenuo se natrag za Zadar. Onda sam provirila u dvorište i shvatila da me zapravo nema tko voziti u rodilište ako krene prije. Uhvatila me nelagoda, bilo mi je teško što muž nije kraj mene. Osjetila sam se samom. I onda mi je stigla poruka od moje drage prijateljice iz Izvora (udruga koju smo osnovali u Zadru) koja radi u bolnici i s kojom sam se zadnjih nekoliko dana zezala kako stižem na kavu u rodilište: «Draga moja, ja te čekam. Blagoslovljen čas koji je OTAC odredio. Duh ti ljubavi i mira.» Kako je znala! Ta me poruka vratila tamo di mi je mjesto. Na dlan Gospodina, u Njegovo pouzdanje.
Nazvala me druga draga prijateljica iz Izvora pa sam joj rekla da bude spremna u slučaju da muž ne stigne na vrijeme.
Voda je tekla iz mene, trudovi su bili učestali. Odlučila sam doći u rodilište na sam izgon, kao i prošli put. Bilo je samo pitanje da li ću točno procijeniti kao i prošli put. Voda je bila bistra i znala sam da radim dobro.
Kako sam se morala dignuti s lopte da napravim još nekoliko stvari, iznenadila me jačina trudova. Na lopti nisam osjetila kako su jaki. Nazvala sam prijateljicu da ipak dođe po mene. Krenule smo, ja sam puhala, ona je bila ushićena i plakala je od sreće, ali je to nastojala sakriti zafrkancijom. Iz auta sam nazvala moju dragu med. sestru Lidiju u rodilište da je pitam kakva je situacija i da joj javim da dolazim na izgon (poslije se smijala tome). Stigli smo nekoliko minuta prije MM. Odlučila sam ga još pričekati u autu i onda smo ušli. On je otišao na prijamni ured da me upiše, a ja na pregled. Tamo je bio i simpatičan i susretljiv doktor s kojim sam 10 dana prije razgovarala o svojim željama. Bio me je naručio da još dođem na pregled, ali sam mu rekla da ću doći kad budem imala trudove. Kad me vidio komentirao je: «vi baš kako ste rekli». Bila je tamo i draga sestra Vedrana koja je već znala moje stavove. Divno. Rekla sam im da sam potpuno otvorena i da sam došla na izgon. Bila sam smirena, opuštena, sretna. Sve dok nisam legla na stol. Koja bol! Trud u ležećem položaju! Nevjerojatna razlika! Već sam zaboravila kako to izgleda. Pomislila sam na sve one žene koje satima ovako pate i prošao me duboki i snažni osjećaj empatije.
Dok je trud trajao, zamolila sam mladog dr-a da pričeka s pregledom. Kad me pregledao, rekao je «Da. Potpuno otvorena, glavica je tu».
Na njegov upit o brijanju sestra Vedrana je rekla «ne, neće biti epiziotomije».
U boks. Rekla mi je da odradim još par trudova pa ćemo onda… I stavila CTG «samo da malo čuje». Iznenadio me intenzitet boli. Onda je stigao MM. I stigao je još jedan trud. Žestok, silovit, sa nezadrživim nagonom. Zvala sam: «evo ide, ajmo!» Prišla je sestra Vedrana i počela pripremati stol. A moj nagon za tiskanjem je bio nešto što do sada nisam iskusila. Toliko silovit da nisam ništa trebala raditi, sve je išlo samo od sebe, kao bujica. Ja sam samo disala. Nitko nije govorio da se uhvatim ispod bedara, nitko nije panično vikao «push, push». Mladi dr. koji je statirao sa strane je stavio ruku na moj trbuh pa sam je dva put odgurnula, više je nije ni stavljao. Muž me samo držao za ruku. To je sve što mi je trebalo. U nekoliko silovitih trudova rođena je moja treća kćer i stavljena mi na trbuh. Mirno me gledala, a ja sam slavila život i Stvoritelja i ovaj čudesan Dar koji mi je povjeren i dostojanstvo koje mi je darovao ovim porodom. Hvala Mu! Iako sam više puta do sada već slušala od fra Andrije o sustvarateljstvu kojim nas Gospodin daruje, sad sam u nekoj čudnoj mješavini osjećaja ponizno stajala pred tim riječima: mi – sustvaratelji!
Onda su presjekli vrpcu i ispričali mi se gužvom jer morali su uzeti curu da je obuku pa će nam je vratiti. Pomislila sam: «o ne, nije valjda počelo». Ali cura je vrlo brzo stigla i nas troje smo bili zajedno sljedećih sat-dva. Čim je stigla znala je što treba. Uzela je cicu i nije je ispuštala niti trena cijelo to vrijeme.
Ja sam se osjećala predivno. Nisam imala ni jednog šava. Mogla sam ustati, uzeti svoje dijete i stvari i odšetati s mužem kući. Drugi put bi rado to i napravila jer ono kasnije je bila teška i nepotrebna borba s bolničkim protokolom. Moja laktacija se uspostavlja nešto kasnije i malo teže. Dok su druga djeca na odjelu počela već dobivati na težini i dok su njihove majke već imale dva mokra kružića na spavaćici, ja sam s mukom svom djetetu istiskala kapljice kolostruma. Jednu pa drugu, jednu pa drugu, bez prestanka. Nije mi bilo prvi put, znala sam da je tako (jedino sam se nadala da će ovaj put biti drugačije jer starija kćer cica, ali očito se laktacija uspostavlja potpuno ispočetka). Imam znanja o dojenju i silnu vjeru u dojenje, a ipak me užasan pritisak na odjelu doveo do toga da sumnjam u sebe. Jedina svjetla točka, sestra Lidija, je govorila mojim cimericama: «kao što je sigurno da će iza utorka doći srijeda, tako je sigurno da ćete imati mlijeka za svoju djecu». Moja srijeda tijekom trodnevnog boravka u bolnici još nije bila došla, ali da će ona doći vjerovale smo samo nas dvije na odjelu, tako mi se učinilo zadnje noći boravka.
Rekla je bila Luna da će posebno napisati priču s boravka na odjelu. Ja mislim da bi što više nas trebale napisati i tu priču da sve one koje se spremaju na porod znaju da ih na odjelu čeka još jedna ustrajnost.
Svima vama koje čitate i uskoro očekujete svoj porod: ne bojte se, vjerujte sebi i svom tijelu, ne dajte da vaš porod bude samo i jedino tjelesni čin u rukama liječnika. S pouzdanjem odredite sami tijek svog poroda. I ne bojte se da nešto neće biti u redu. Osjetili biste to na vrijeme. S mirnim pouzdanjem
 |
|||
Reply With Quote
Originally Posted by dijanam
