Dete odbija da ide ocu, a otac je prijavio majku deteta zbog neviđanja deteta - iako ga viđa.
A psiholog nije ustanovio ništa? Kako nije ustanovio ništa? Pa valjda je mogao makar da konstatuje da li dete zaista odbija da ide kod oca ili ne? Zar samo dečje odbijanje nije nekakav alarm za psihološku pomoć detetu, bez obzira šta je uzrok?
Kod nas je već palo više žrtvi nesavesnog rada centara za socijalni rad, što žena, što dece, što samih socijalnih radnika. Mene ostavlja bez teksta ta ravnodušnost nadležnih prema dečjoj reakciji. Kao i psihološki profil roditelja kome je bitnije da vidi dete koje beži pod krevet od njega, nego da li se dete oseća psihički dovoljno dobro i stabilno u njegovom društvu
.