odmah A, B, C, D, E..... kategoriju
odmah A, B, C, D, E..... kategoriju
Kod sirius kuca casti. Prvo jedna runda pa druga....
Granica je tamo gdje moje fizicke, psihicke i materijalne mogucnosto sezu.
Ja djeci nisam ministar za zabavu, sto bi jedna frend rekao. Nisam osoba koja mase carobnim stapicem, jer oni svojim bivanjem to zasluzuju.
I ja sam jedinka sa svojim potrebama i zeljama. Dakle granica je splat trenutnih okolnosti i mogucnosti.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 30.07.2018. at 13:36
Sirius upravo ti si ta koja me potaknula jednim svojim postom prije 10ak dana da pokrenem temu u ovom smjeru jako mi se sviđa zaokret koji si ti napravila (iščitano iz raznih tvojih zadnjih objava).
Čoksa, ma kužim apsolutno, al ovo boldano-pa jel baš tu na forumu se nalaze takvi? da se tu trebalo obratit u tom stilu :/ upravo suprotno, rekla bih, zato mi te rečenice nikako nisu sjele.
al molim Peterlin da uzme u obzir da cijelu noć nisam spavala od ovih vrućina, jedva gledam pa moguće i da krivo iščitavam, molim skužajte me
legendo
jako lijepo zborite curke i čoksa, bubica, seni, spajka, sve filozofi jedan do drugoga :klap :
Posljednje uređivanje od Lili75 : 30.07.2018. at 13:53
peterlin zaista ne trebaš ništa uz dlaku, znaš koliko cijenim tvoje mišljenje i draga si mi ko forumašica. Ne znam zašto sam to tako protumačila, bit će zbog neispavanosti. Ubiuše me ove vrućine, ajme kakva li ću bit kad me ćopne menopauza. Bože pomozi...
Hoću na moreeeeeeee
ušulja se tiho dok ne obraćaš pažnju
Ma kakvi kod mene još ne, redoviti ciklusi ko ura, a vrućine ne podnosim oduvijek. Isto sam se osjećala i s 19 god.
Ja sam prosinačko dite i uvijek sam lakše podnosila temp na minus, nikad ne nosim štrample, potkošulje i sl (osim ako je baš -15C), cirkulacija mi radi sve u 16.
Tako da nema veze s tim.
Al kako će bit ajmeee...ako mi je ovako inače vruće. O tom potom.
Ne ide to tako. A, B, C može sa 18 (a neke A i sa 16) ali za D i E trebaju godine i praksa.
Meni je autoškola opće obrazovanje i upisujem dijete čim navrši 17 god i 9 mjeseci. I moji su roditelji mene.
Moja djeca imaju tu sreću da im možemo priuštiti i auto i skuter.
Lili piše da ima javnog prijevoza ,ali vjeruj da nema svuda, kod mene se ne možeš osloniti na njega.
Inače, pružam im sve što mogu i što smatram da trebaju. Da li su moje granice i njima u redu, trebalo bi njih pitati
Zajedničko provođenje vremena uglavnom pali do 12 godina, nakon toga treba biti stvarno nešto posebno da bi se sa željom uključili
Posljednje uređivanje od Beti3 : 30.07.2018. at 16:00
Kod nas i s navršenih 17 a zašto i ne bi
Lili ja kombiniram svoje/djecje/obiteljske potrebe
Da smo nekako svi manje vise namireni
Ne dozvoljavam bas podredivanje samo jednom od nas
Npr.ovaj vikend starija je jako zamjerila odlazak na selo, u pripi.dinu tocnije
Ma, naravno da i kasnije smo zajedno, naročito na ručkovima, kad mama kuha, ali normalno je da više vole svoje društvo, da neće večeri provoditi sa roditeljima pred TVom. Pa, to bi bilo smiješno!
I ja volim ukrasti slobodno vrijeme na samo sa mužem, čim porastu dovoljno da mogu sami van. A kupanje, koji blaženi mir kad ne moram na plažu satima svaki dan.
I ja tako Flopice, nasmija me s pripizidinom koja je tebe tako lijepo opustila, a i meni bi prijala znaš
Mojima je još uvijek što šta zanimljivo a i vole bit zajedno. Danas ih muž pita:pa dobro jel vama dvoma dosadno u Zagrebu s obzirom da niš posebno ne radite, oni njega gledaju i s osmijehom odgovaraju: Tata nama nikad nije dosadno materina dica.
A sad kad zgibamo, 3-4 tjedna morskih radosti i čistih gušta Ne znam tko se više veseli, djeca ili mi.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 30.07.2018. at 22:26
Kažem ne bez milosti, ako ne mogu ili želim. Ovo razvazanje me zaobislo poprilicno... Vozim na rođendane u igraonicu u mjesto do, ostalo hodaju. Najstarijem cu platit pola autoskole, a drugu polovicu ce on. Da je vise para, platila bih sve. Ne moram, ali želim, a i bit ce korisno da on vozi. Naime, živim u nadi da neće biti na mene, pa da ću mu moći dati da on vozi svugdje gdje je mene strah.
Vrijeme provodi i dalje s nana... Iznenađujuće rado. Prije možda godinu dana smo isli na neki izlet, nismo ga zvali pa se polu uvrijedio. Momak od 16, jer nije s nama pozvan u tri sela dalje na šetnju. Inače, sve ovo o čemu se pise toliko ovisi o dobi. Pa nije isto reci ne dvogodisnjaku i šesnaestogodišnjaku...
I samo jednom za kraj, dvoje moje djece nije planirano i nikako ne bih mogla reći da manje cijenim dar roditeljstva od onih koji su godinama liječili neplodnost. Pa mi je ovo, ja se lijecila i trudila dobit ih pa ih više cijenim... Svakakvih roditelja ima, i među onima koji su se trudili godinama i onima kojima se dogodilo...
[QUOTE=casa;3056114] Inače, sve ovo o čemu se pise toliko ovisi o dobi. Pa nije isto reci ne dvogodisnjaku i šesnaestogodišnjaku...
QUOTE]
Rekla bih da je puno u ovom boldanom.
Naspavala sam se večeras ko top, ajme ko nova sam. Koja divota!!!
Ja sam se totalno izgubila u ovom pitanju, tj. zašto je uopšte postavljeno.
Savršeno sam sigurna da ne poznajem ni jednog jedinog roditelja koji tako slepo i pokorno ispunjava sve moguće želje svoje dece, a na svoju štetu. Niti poznajem ijednog roditelja a da nije savladao "NE" makar do detetovog drugog rođendana, ako već ne ranije.
Ako već i poznajem decu koja mahom dobiju puno toga nematerijalnog što žele i dan je podređen njihovom uživanju, onda je to uvek uz blagoslov i odobravanje roditelja, koji ne izgledaju ni najmanje namučeno, već srećno i ponosno, isto kao što i njihova deca izgledaju puna samopouzdanja i nefrustrirana (Ni ja ne govorim o sebi i svojoj deci, da ne bude zabune :D).
Tako da je meni taj izmučeni pregaženi roditelj koji npr. godinama ne zna da odbije dečje želje totalno imaginarna kategorija, ono, ne verujem dok ne vidim . A nije da nisam videla roditelja i roditelja...
Pulinka, stvarno?
Nije samo stvar u djecjim zeljama, nego i u njihovim potrebama. Potrebama za dodatnim aktivnostima, sportom, edukacijom, ispunjavanja malih mozgova raznim vrstama stimulacije , pokusjima da se ostvari u svakom polju i svakom interesu, da se izvuce maksimum potencijala...
Ja bih rekla da poznajem more takvih roditelja , ukljucujuci i sebe.
More onih koji su djecu i njihove male mozgove i tijela stavljali na daleko prvo mjesto zanemarujuci pri tome svoje potrebe za mnogim stvarima. I sve to iz raznih razloga, nedostatka vremena, energije i novaca. I tako puno godina, ne samk kratko vrijeme dojenacke dobi, ili vrticke prilagodbe ili polaska u skolu.
Ali svima nam je sve to toliko normalno i ocekivano da nismo niti prepoznali koliko smo zanemarili sebe.
Posljednje uređivanje od sirius : 31.07.2018. at 12:11
A dobro, potreba i želja nisu ni blizu ista stvar već od todlera pa naviše...
Meni Liline "vikend želje" nisu ni blizu dečjih "potreba" . Mislim, boravak na vazduhu i kretanje je potreba, ali rolanje je ipak samo jedna od želja , kojom bi se mogla ostvariti potreba.
da, ja sam se isto prvo par dana pitala kakvo pitanje/temu je Lili uopće postavila, jer što se o tome ima pričati
ali stvar je u tome što se kao roditelji naviknemo na odricanje i radimo to sa smješkom, jer ako je moje dijete sretno ja sam sretna.
I lako je reći djeci ne kada znamo da je nešto loše za njih ili nepotrebno, tipa dušo neću ti kupit auto sa 18 godina jer mislim da ti neće ništa bit ako ga nemaš.
Ali donijeti odluku "znam da bi tebi bilo baš dobro da ideš na ovu aktivnost ili da ideš na ove vježbe 4 a ne dva puta tjedno, ali ići ćeš ipak dvaput jer to vrijeme treba meni", to je već malo osjetljivije, i možda malo društveno nepoželjno pogotovo za ulogu majke, gdje se ipak podrazumijeva da su djeca prva a mama vrijeme za sebe uzima od onoga što ostaje.
Potreba su vrlo rastezljiv pojam.
Isto tako postoji potreba za optimum i maksimum.
Ako cemo pravo da li dijete bas mora rolati? Ili voziti bicikl? Ili ici na sport izvan skole? U muzicku skolu?
Na istrukcije ako mu nesto zapinje? I privatnom logopedu ako kod socijalca ima termine 2 x mjesecno?
Da li treba pomoc u ucenju ako mu ne ide dobro samom? Ako treba koliko dugo i koliko intenzivni, do kad?
Potrebe su zaista vrlo rastezljiv pojam.
Posljednje uređivanje od sirius : 31.07.2018. at 12:40
sirius, tebi svaka čast (pokušala sam smislit nešto originalnije od tog klišeja ali nisam uspjela)
već odavno mi je jasno da ono što od tebe zahtijeva roditeljstvo i ono što od mene zahtijeva su dva različita filma
nekad mi iskreno znaš ić i na živce s tim nekim "lako vama s vašim privilegiranim povremenim problemima" ali sam svjesna da to dolazi iz realiteta
i u tom kontekstu reći "helloooo, JAAAAAAAA!" treba stvarno i samosvijesti i hrabrosti i izlaska iz društvenog kalupa
Amin i na prvu i na poslednju rečenicu. A i na sve ostalo iz posta.
I pridružujem se tangerininom klišeu , kada je o tvojim odlukama reč.
Ali mi to nema veze sa onim Lilinim postom koji sam citirala, niti bih u njemu prepoznala tvoju situaciju.
A deo onoga što si ti nabrojala se svakako ne ubraja u dečje izričite "želje": odlazak logopedu, instrukcije, roditeljska pomoć oko učenja, pa čak možda i neke dodatne aktivnosti- uopšte ne zvuče kao situacije za koje bi dete moljakalo roditelja a on morao da postavlja granice sebe radi?
Nekad moras postaviti granice zbog sebe i za nesto sto te djeca NE moljakaju. Ili cak moljakaju da NE cine , a ti /drustvo/ svemir ocekuje da odradujes.
Npr. Lili se grize jer misli da su bazen i rolanje odlicna ideja za razvoj tijela i uma njezine djece. Ali ona zeli raditi nesto drugo, za sebe. I sto sad? Lako za to sto djeca moljakaju i vuku za rukav cijeli vikend, problem je u tome kako da ona sebi kaze NE za razvoj njihovih malih mozgica i misica.
Posljednje uređivanje od sirius : 31.07.2018. at 14:50
e to je TO, nadošle ste na ono o čemu sam htjela pisati
apsolutno potpisujem sirius i tang.
i kad smo se već dotakli rola, nije to "vikend želja", sinčić je slavilo rođendan dan prije i htjelo je sasvim očekivano (dobro je i izdržao) isprobati svoj rođendanski poklon od bake i dide.
inače je Lili dan prije u subotu ujutro istrčala 17km po Jarunu (dok su moji spavali) i nakuhavala satima za obiteljsko rođendansko slavlje. A tu nedjelju ujutro smo obiteljski otišli u Rakitje u onaj novi fora kamp s čudima za djecu. Bilo je jako vruće, pa smo se spontano odlučili za popodnevni odlazak na bazen da se rashladimo.
E tu se postavilo pitanje "a kad bi mali šećer mogao isprobat svoj dugoočekivani rođendanski poklon". I ne, nisam imala srca reći mu Ne za tako nešto. Otuširali smo se poslije bazena i po kvartu su se rolali (međurješenje, da ne idemo nikuda).
Ali da bi se Lili tad radije odmorila, bi, no odlučila sam ovaj put ovako. i da, veliki sma zagovornik aktivnosti i razvoja djece kako ga je gore pojasnila sirius.
Hahah, pa zapravo, biće da niko nije doživeo tebe, Lili, kao osobu kojoj bi bio problem da kaže NE bilo kome, čak ni samoj sebi .
Inače ne bi bilo toliko zabune oko teme
Posljednje uređivanje od pulinka : 31.07.2018. at 15:23
ha ha pulinka a moguće da je i tako
Al evo našle se tang i sirius koje su "osjetile" o čemu pričam.
Ma, mislim da je lili osoba koja sebi pa onda i djeci nameće tempo... A što ćemo sad? I tu smo slične, i tako nam vjerojatno i djeca uče nametati sebi i drugima isti taj tempo. S tom razlikom da ja zadnjih godina, bez grižnje savjesti, kažem Nema rolanja danas... Ako hoćeš, možeš po kući.
Vrlo slično sam s dronom za Božić. Osim što kad me napokon savlada osjećaj Jabihlezalapokaucu, ostvarim sebi taj gust, kao i djeca uče čekati. Obiteljski, rekla bih da čekanje stvarno trebamo vježbati, ne ide prirodno ni mom ni mm genetskom kodu.
I nema instrukcija, nema treninga više od dva tjedno ako ja moram vozit... Povremeno se zapitam bi li trebalo kojeg sina snažnije gurnut u nešto u mjesto do, pa onda opet pomislim dok motivacija nije dovoljno jaka za medugradski prijevoz, ne treba im to. Trenutno najstariji ima svoju aktivnost na koju sam ide busom osim kad mi je usput odbaciti ga ili pokupit, dvoje mlađih ide na svoju, jedinu koja se nudi u selu nam, najmlađi čeka logopeda... Vjezbam s njim puuuno, i čini mi se da do 10 mjeseca, ako napredak bude išao ovako, neće ni trebat logopeda.
Sa svima vjezbam za skolu koliko žele. I znam svašta, od perifrasticnih konjugacija do nultocaka kvadratnih funkcija, pa sam u prednosti. Kad nesto ne znam a djeca traze pomoć, naučim. To me veseli. I da, to mi je i struka i dajem instrukcije pa mi se čini normalnim i svojima pomoći kad traže.
Lili, kad te čitam kao da gledam sebe unatrag par godina (ok, nisam trčala ujutro 17 kilometara ) ali sam godinama s velikom brigom za njihov motorički i mentalni razvoj uporno razvažala na sve što su htjeli, a htjeli su svašta i ni od čega nisu odustajali duuuuugo. Bila sam na izmaku snaga ali istovremeno mi je taj ritam kako sirius piše postao toliko uobičajeno normalan da mi se nije ni činilo da zanemarujem sebe i da sam potpuno podređena djeci.
Njihovim se odrastanjem ipak stvari mijenjaju, prvo je sin nakon deset godina odlučio napustiti sport koji je bio izuzetno zahtjevan na sve načine, vremenski, financijski, organizacijski a bome i fizički. Bilo mi je malo žao ali je odluka bila njegova i nije je požalio. To nam je otvorilo neslućene viškove vremena i drugačije poslagivanje vremena i prioriteta. A i postali su samostalniji.
Danas kažem ne za štošta, bez grižnje savjesti, posebno kad više nisu onako slatki, simpatični i iskreno zainteresirani već veći dio dana kolutaju očima i imaju slušalice u ušima.
vi ste sve neke stroge mame...
meni je moja velika cura i dalje i slatka i mila (kolutanje ocima je na srecu proslo svrseno vrijeme )
Seni, zato ti i jest slatka i mila. Sigurna sam da će i meni moji opet biti, jednom kad prestanu kolutati.kolutanje ocima je na srecu proslo svrseno vrijeme
Moj mlađi je uredno izašao iz te faze kako je krenuo u srednju školu. Ali kraj osnovne mi je bio baš naporan.
Kako će biti dalje - ne znam... Jučer je kolutao očima, ali ne zbog nas, nego je pričao kakve je ljude upoznao na ljetovanju i što mu je bilo čudno. Kažem ja njemu - sigurno su i oni kolutali očima na neke vaše postupke, hehehe...
U nasoj obitelji ja najbolje kolutam s ocima, a u zadnje vrijeme cesto stavim sluslice.
Ma, naravno, da mi sladak i moj skoro sedamnaestogodišnji sin koji misli da nikad neće prekinuti s curom jednako kao i dvogodišnji koji pjeva Bila mama kukunka na sav glas a zna izgovoriti pet riječi iz pjesme. Ipak, drugačije ne i govorim i oni prihvaćaju. A stroga jesam, što ću kad sam takva... Gledam ljude uokolo i često moji smiju ono što drugi roditelji jako brane, a ne smiju ono što drugi roditelji šutke trpe. Svatko valjda nađe što mu odgovara.
I kod nas je kolutanje završilo s 15.
Da casa, tako je i kod mene. Oduvijek se držim nekih jasnih pravila od kojih nema odstupanja za stvari koje su mi važne (kao na primjer vožnja u autosjedalici) a skroz mi je bilo nebitno hoće li zaprljati nove hlače spuštajući se niz tobogan, oprat će se. A oko sebe sam puno gledala suprotnih primjera - ne vežu se u autu "jer djeca neće, ne vole" i drama je ako se isprlja u parkiću.
Nisam dozvoljavala sjedenje na suvozačevom sjedalu do navršenih 12 ni izlaske duže od 23 do navršenih 16. I mislila sam da me djeca smatraju strogom. Ali gle čuda, baš tokom zadnjih godinu, dvije smo sa starijom djecom srednjoškolcima u više razgovora saznali da smo mi super razumni i fleksibilni roditelji i da oni misle da im puno toga dopuštamo kad usporede sa svojim društvom iz škole. Postali su svjesni kad su i sami dovoljno stasali da razluče bitno od nebitnog. Naravno, nisu svima to iste stvari.
I kod nas kolutanje s 15 ne da nije završilo, još je pojačalo.
Sirius, ti si okrenula biološki sat u drugom smjeru.
Moj najstariji misli da sam stroga u smislu da ono što se ne smije, se ne smije. Meni je najteže u društvu drugih, jer neke stvari ne bih dozvolila/branila ni u ludilu. Ovi manji gledaju prijatelje pa dolazimo u situacije da preispituju druge zašto nešto smiju ili ne, tipa ići do bova, na cestu igrat se loptom ili jesti grickalice nakon voća. Tek u takvim situacijama vidim koliko su mi djeca pod utjecajem. Najstariji je premudar da propituje zašto smije ostat vani dulje od 11, ali ova dvojica srednjih često na plaži pitaju zašto onaj ne smije otvorit ribice dok ne pojede breskvu... Čak i kad su oni u povlastenom položaju. I ne pitaju oni mene, vec ili prijatelja ili roditelja prijatelja.
Mene to ne dira puno, ja uvijek kažem da svatko ima svoja pravila. Mi se držimo svojih kao što to isto očekujemo i od drugih kad su u našoj kući ili autu.
Ako je kod nas pravilo da se ne drže noge na stolu i ne vozi u autu bez pojasa onda ta pravila vrijede i za goste isto kao i za ukućane.
Što ne znači da je mojima dozvoljen raspašoj kad su drugdje jer moja pravila za njih vrijede gdje god se nalazili. E, mislim da im je to uvijek najteže padalo.
Ja ne zelim ojačati od muke i zla, nego nekako narasti fizički, psihički , emocionalno, ma svakako. Uopce mi nije privlacno kako sam ja ojacala u ratu, to pokusavam zaboraviti. I slicne epizode
Evo malo feedbacka na.samu sebe.
Nije mi jasno zašto sam.se uopće pitala te neke stvari, bit će da mi je nešto bilo “svježe“.
Uglavnom bez problema hendlamo njihove aktivnosti, puno je lakše nrgo sam.mislila da će bit, mrtva ladna im otkažem trening (obavijestim dijete jel te ) ako je preturbo za organizirat se, znaju da nekad idu 2x a nekad 3x tjedno i djeci je to ok.
Isto tako s vikendima nikoga ništa ne pitam razmislimo muž i ja što bi gdje bi pa ih ili obavijestimo ili damo na izbor 2 aktivnosti.oni su zapravo uvijek zadovoljni, bitno im.je da smo zajedno i da smo u akciji.
Hvala mojoj teacherici sirius za promjenu perspektive.
Sad sam raščistila u svojoj glavi gdje je ta granica koja nama/djeci odgovara da smo svi zadovoljni a nitko premoren i crknut u ime “viših“ ciljeva
Jako je dobro osvijestit samome sebi da se ništa ne mora (osim umrijet) a ne samome sebi stvarat pritisak pa trebalo ovo, bilo bi dobro ono...
I tako više ništa ne moram, nego se prepuštam trenutku pa odlučim
Milina-DOP dopusti, opusti, prepusti
Posljednje uređivanje od Lili75 : 20.11.2018. at 23:02