Evo uzela citat od Nietzsche-a
 |
|||
|
|
|||
što te ne ubije, to te ojača
Evo uzela citat od Nietzsche-a
Meni je draza (i, cini mi se, tocnija) od Grunfa '...ili od nekog benda 'Sto te ne ubije, to te osakati'. Doduse, to ovisi sto podrazumijevamo pod 'ubijanje'. Ako se misli na neki veliki izazov, onda ok, uvijek se dosljak ili underfog bori jace od vladajuceg. Ako je bas teska bolest, teska neimastina..nisam sigurna...onda prije Grunf.
ima i ona:
što te ne ubije to te shebe, mentalno i momentalno
a koja je tema?
Ima on jedan bolji biser (pišem iz glave, pa se nadam da nisam jako promašila): Ono što pada treba još i gurnuti, ne štedite bližnjega svoga!Originally Posted by seni
ok hoćemo navesti o čemu smo planirali tu lamentirati
Dakle na temi nogometni navijači, došle smo do spoznaje kako je većina naših nogometaša imala težak put u životu, dosta njih iz neimaštine i siromaštva, kroz ratni vihor, neki s krša i kamena, puno njih iz vrlo skromnih obitelji, s raznim drugim nedaćama po putu naučili su se kroz život boriti, biti uporni i ustrajni i na kraju ostvariti velike snove. Nije im bilo servirano punoooo toga što naša djeca imaju danas.
eh sad, da možemo im priuštiti puno toga, ali je li to zapravo dobro za našu djecu? da dobiju sve na izvolte?
Dosta nas samih (naša generacija) je isto bilo prisiljeno boriti se, snalaziti, bez pomoći roditelja, u tuđem (ili ovom onom) svijetu, ono što sam ja zaključial temeljem uzorka oko sebe: mi koji smo bili u student.domovima (jer nam roditelji nisu mogli platiti stanove) smo uredno redovno davali godine i uz to radili dodatne poslove.
Dosta studenata iz Zg je znalo razvući studiranje jer su eto mogli tako.
Ne želim da zvuči kao generaliziranje nego samo da imamo neku polaznu osnovu za započet temu
a sad navali narode
A što misliš, ako uzmeš tisuću ili pet tisuća tridesetgodišnjaka u Hrvatskoj, kojima je danas bolje, koji imaju bolje poslove, veće plaće, obrazovaniji su, zdraviji, oni koji su imali težak put u životu, ili oni koji nisu?
da ne bismo zaključili da su siromaštvo i neimaština dobar temelj za uspjeh u životu, nisuok hoćemo navesti o čemu smo planirali tu lamentirati
Dakle na temi nogometni navijači, došle smo do spoznaje kako je većina naših nogometaša imala težak put u životu, dosta njih iz neimaštine i siromaštva, kroz ratni vihor, neki s krša i kamena, puno njih iz vrlo skromnih obitelji, s raznim drugim nedaćama po putu naučili su se kroz život boriti, biti uporni i ustrajni i na kraju ostvariti velike snove. Nije im bilo servirano punoooo toga što naša djeca imaju danas.
bar ne statistički
ovaj mi je ted talk odličan: https://www.ted.com/talks/helen_pear...social-science
većina onih koji su trčali za ovcama po velebitu, i dalje trče za ovcama po velebitu.
karikiram, al da, budi sretna da tvoji, i moji, imaju privilegije koje imaju.
ali i dalje mislim da itekako imamo šta pričati o tome kako pretjerano tetošimo svoju djecu
svakako da nije u siromaštvu neka sreća
i cvijeta je u pravu
rijetko se tko iščupa, pogotovo u ovom našem sistemu, iz siromaštva
i nije baš za poželjeti bit siromašan
ja nekako mislim da je tu pitanje pretjerujemo li mi u ispunjavanju želja našim potomcima
bar ja
priznajem
moja ne stigne poželjeti ja već ispunjavam
(da se razumijemo u okviru mojih, ne baš prevelikih, mogućnosti, te su želje u vidu neke hoodice ili tenisica, ne puta oko svijeta)
i muči me to što se ona zapravo ničemu ne veseli duže od 5 minuta
zadnji primjer
luda je za tenisicama, to joj je jedina obuća
bile smo u Parizu za proljetne praznike (nebitno za priču niti se ikom opravdavam, ali jako skromno, u nekom jeftinom hotelu, jele u mc donaldsu jer je najjeftinije..) ali smo pola Pariza prošle tražeći jedne tenisice, Nike, kod nas ih nije bilo
našle
stvarno je bila sretna
par dana
onda je završila školska godina, sa odličnim uspjehom
pa je još jedna trgovina davala 20% popusta kad su igrali naši
i napalamudila me za još jedne tenisice, Puma
i sad je došla s idejom da ima Nike, Puma, ali da nema Adidas i da bi joj baš super došle jedne campusice
i što je najbolje, ja išla gledati, tražiti gdje su povoljnije
i onda sam se malo zbremzala i upitala jesam li ja normalna
pa ova ko markosica
i odustala
evo nekako je ta priča meni na tragu toga imaju li oni svega previše
i od sveg tog izobilja ne znaju ni željeti ni veseliti se kada nešto dobiju
šutite, ja imam grižnju savjest jer sam poslala dijete u zagreb danas, s 50 kn, jadan nema ni za pošteni hamburger. hebi ga, sve nabrzinu i zaboravili mu dat novce.
Last edited by cvijeta73; 16.07.2018 at 10:47.
To će ga ojačati!
Samo mali broj onih koji su "trčali za ovcama po Velebitu", uspije. Nama to zvuči romantično i obećavajuće, ali koliko je takvih?
Ovisi i o vlastitom očekivanju što to znači uspjeh. Globalni, osobni?
Koliko nogometaša tate ispišu iz škole nakon 8.r. pa ispadne da nisu genijlni...
na primjer?ali i dalje mislim da itekako imamo šta pričati o tome kako pretjerano tetošimo svoju djecu
cvijeto, samo mu nemoj pokazat da te grize savjest, počni sa "e da je meni bilo 50kn tvojih godina.. nisam ni znala šta je hamburger!"
cvijeto, samo mu nemoj pokazat da te grize savjest, počni sa "e da je meni bilo 50kn tvojih godina.. nisam ni znala šta je hamburger!"
A tako su moja prabaka i baka govorile mojim roditeljima da previše tetoše mene i mog brata, jer moja je mama čekala da joj sestre i braća dođu iz škole i da skinu cipele da ih ona obuče pa onda ona ide u školu. Isto tako moj je tata svojoj baki govorio vi, pa je ona govorila kako djeca više nemaju poštovanja jer sam ja svojoj baki govorila ti i tako. Svaka generacija nosi svoje. Danas je tetošenje to što klinci imaju mobitele, prije 35 godina mojoj je baki bilo tetošenje moja beba čelavica i disco role, jer njena djeca ni cipele nisu imala.ali i dalje mislim da itekako imamo šta pričati o tome kako pretjerano tetošimo svoju djecu
Što se tiče uspjeha (životnog, osobnog, bilo kakvog), vrlo je instruktivna ova knjiga: https://www.superknjizara.hr/?page=k...d_knjiga=27610, svakako preporučujem za ovu temu!
a kao ovo što kaže a70v, moji imaju suludu količinu igračaka i za mnoge od njih, pogotovo kod starijeg, veselje traje jako kratko, ako ga i ima
dobije robota sa solarnim punjenjem, koji se može sastavit u 14 različitih kombinacija i vozi na suncu, reakcija "pih!"
ili, meni je aktualna spoznaja da moj stariji ne zna tražit stvari
ono, naprosto nikako svladat taj koncept da kad nešto ne znaš di je, a treba ti, da tražiš na n mjesta sve dok ne nađeš
Slazem se da mali broj onih koji se bore za koricu kruha uspjevaju. I to su posebni ljudi. Koliko znamo onih koji su slabije imovinskog stanja a zive iznad svojih mogucnosti, pa novac trose na kocku, alkohol i druge stvari.
MIslim da nije bitno koliko im se da. vec kako ih nauciti da se bore i da se do stvari ne dolazi lako. Svi svojim dajemo jako puno jer mozemo. Ali da li ce im to pomoci ili odnemoci nemam pojma. Da li ce to cijeniti jednako moja djeca ili djeca od nekog drugog na forumu ne znam.
Osobno mislim da su im radne navike bitne. da znaju da se radom dolazi do bilo kakve nagrade/uspjeha.
Nekom u tome pomazu ovce, nekom knjiga.
moji znaju tako reagirati na neke stvari, koje su zapravo veca zelja MM i mene, jer je to nama vauuuuuuuuuuuuu. i onda se mi razocaramo na njihov "pih" jer smo u klasi gore navedene bake e da sam ja to imala.
Vrijeme je da mu napravite karticu, da može dignuti na bankomatu. A ako ne ide sam, sad će se snaći (netko od društva će već imati i novce i sendvič u torbi).
imaš pravo, za sendvič s parizerom ima, a alkohola mu je ionako puno previše bilo ovih zadnjih mjesec danacvijeto, samo mu nemoj pokazat da te grize savjest, počni sa "e da je meni bilo 50kn tvojih godina.. nisam ni znala šta je hamburger!"
E, to tako i kod nas!
za razliku od vas nekih, ja ne mislim da moji imaju neko izobilje. imaju, naravno, više nego oni koji uopće nemaju i više od onih koji jedva sklapaju kraj s krajem, ali ništa to nije pretjerano.
da samo mogu, priuštila bih im puno putovanja, kampova i život bez glupih prepreka, tipa novca, za stvari koje čak i nisu pretjerano skupe, a koje su im najčešće nedostižne jer je goli život preči.
naravno, kad bi bar svi koji imaju jako malo imali minimalno kao moja djeca... ali to je neka druga priča.
moji su isto prilicno skromni
ok, prerasli su te neke potrebe za materijalnim stvarima, tipa igracke (a i to sam mislim prilicno dobro kontrolirala, jer mrzim gomile stvari, bilo kakvih), a za nekom suludo skupom markiranom robom nisu bas patili (ili nisu pokazivali, jer znaju da nam je to nedostizno/nepotrebno kupovati tako skupo)
mene vise nervira gotovanstvo tipa mozes me odvesti do busne stanice, a ima 10 minuta pjesice, 5 ako se pozuri. ne padaju sjekire vani, niti je minus 15 pa da im je zima hodati.
ja uvijek grintam, ali odvezem, jer osjecam griznju savjesti ako ne (a realno, doma sam, i jedini razlog je sto mi se ne da sjedati u auto)
i ja bih priustila svima nama vise putovanja, zajednickih, da imamo (vise) love
organizirana putovanja za djecu, skola i to, uvijek su isli svuda, to nije bilo nikad upitno, pa makar placala na rate
E baš to taj neki osjećaj da se za nešto trebaju izboriti,potruditi i da se znaju radovati i biti zahvalni.
Polako dolazimo do biti teme.
Ja planiram recimo uredno i bez imalo grižnje savjesti svoje uputit na neke sitne dodatne poslije tijekom studija recimo tijekom ferija da osjete što znači zaraditi novce i cijeniti ih.
Još prošle godine su ljeti počeli prodavati školjke, ukrase od naplavina i fino zaradili.to su sitni malo početci ali neka. Oni su se jako veselili i naravno za ze novce kupili ono što su htjeli.
Dobar je i ovaj primjer od emily sa vožnjom.
Vožnja za takve udaljenosti, zašto, čemu?
Još su moji mali pa ne znam kkao ću reagirat al sad mi se čini da bih bez imalo grižnje savjesti rekla nek fino prohodaju. Em im je zdravije, em imma i ja pravo da mi se nešto ne da a ne uvijek biti njima na raspolaganju 24sata dnevno , 7 dana moš milait.Nema šanse, neka se uče tako i empatiji.M ogu i ja biti umorna (ili glumit umor ako mi se ne da
Uglavnom da gotovanstvo me živcira, muž je to donio iz svoje obitelji pa sam ga preodgajala. Njih ću nastojat otpočetka odgojat a sad hoću li uspjet, vrijeme će pokazat.
Last edited by Lili75; 16.07.2018 at 11:40.
Ma ne uzrujavaj se... Ne treba na umjetan način djecu uvjeravati da više trebaju cijeniti ono što imaju. Sjećam se iz vlastitog (ne pretjerano imućnog) djetinjstva da nam je bilo slađe popeti se na susjedov krov od garaže i krasti višnje, nego jesti šljive i ljetne jabuke u vlastitom dvorištu... Uvijek je kod susjeda zelenija trava, hehehe, koliko god malo imamo.svakako da nije u siromaštvu neka sreća
i cvijeta je u pravu
rijetko se tko iščupa, pogotovo u ovom našem sistemu, iz siromaštva
i nije baš za poželjeti bit siromašan
ja nekako mislim da je tu pitanje pretjerujemo li mi u ispunjavanju želja našim potomcima
bar ja
priznajem
moja ne stigne poželjeti ja već ispunjavam
(da se razumijemo u okviru mojih, ne baš prevelikih, mogućnosti, te su želje u vidu neke hoodice ili tenisica, ne puta oko svijeta)
i muči me to što se ona zapravo ničemu ne veseli duže od 5 minuta
zadnji primjer
luda je za tenisicama, to joj je jedina obuća
bile smo u Parizu za proljetne praznike (nebitno za priču niti se ikom opravdavam, ali jako skromno, u nekom jeftinom hotelu, jele u mc donaldsu jer je najjeftinije..) ali smo pola Pariza prošle tražeći jedne tenisice, Nike, kod nas ih nije bilo
našle
stvarno je bila sretna
par dana
onda je završila školska godina, sa odličnim uspjehom
pa je još jedna trgovina davala 20% popusta kad su igrali naši
i napalamudila me za još jedne tenisice, Puma
i sad je došla s idejom da ima Nike, Puma, ali da nema Adidas i da bi joj baš super došle jedne campusice
i što je najbolje, ja išla gledati, tražiti gdje su povoljnije
i onda sam se malo zbremzala i upitala jesam li ja normalna
pa ova ko markosica
i odustala
evo nekako je ta priča meni na tragu toga imaju li oni svega previše
i od sveg tog izobilja ne znaju ni željeti ni veseliti se kada nešto dobiju
A tenisice - pa da joj nisi mogla pruštiti, ne bi joj priuštila.
Gle - moji sinovi imaju previše odjeće i cipela, a za to nisu oni krivi, nego ja - jedino i isključivo ja. Baš se pitam ne rješavam li time vlastite komplekse iz djetinjstva... Dok su bili u vrtiću, trpali smo ih mm i ja (on legićima i alatom, ja slikovnicama i plišanim igračkama), kasnije sam im kupovala hrpe pisaćeg pribora (za to sam sigurna da je moj kompleks iz djetinjstva - nikad mi nije bilo dosta bojica). A moja djeca su relativno skromna, brandirana odjeća i obuća im ne znači ništa ako nije kvalitetna. Mlađi ima hp-ov ruksak za laptop i kune se da je to najbolja torba koju posjeduje, nosi je u školu i izvan nje, ali ne zato jer gore ima hp-ov logo, nego zato jer mu je po volji. Iako ima dovoljno ušteđevine, već 2 godine odgađa kupovinu novog laptopa/računala jer mu je dobar bratov stari, a brat ima novi samo zbog dijagonale ekrana (17" mu bolje odgovara nego 15").
Ne bih im čupala perje iz repa govoreći kako će biti sretni ako u životu budu imali isti standard (mogućnost studiranja, dobivanja posla, kupovine auta i nekretnina) kao njihovi roditelji. Dosta će im toga život sam donijeti...
Nismo ih vodili u inozemstvo (najdalje su bili do Graza s nama) ali se trudimo da ih pošaljemo na svaki školski izlet i druge izlete u Hr i inozemstvo u okviru njihovih slobodnih aktivnosti. Ne mislim da je to problem. Ja sam proputovala lijep komad Europe u okviru volonterskih programa i uz razne pogodnosti (interrail i slično). Zašto ne bi i moja djeca mogla tako? Ne treba baš sve platiti.... Netko ima rodbinu na moru, netko nema. Netko ima vikendicu na moru ili kopnu, netko nema. Oko vikendice ili doma oko kuće treba kositi travu, ispumpavati vodu iz šahta, orezivati voćke - sve to traži ruke i vrijeme. Na pamet mi ne pada raditi rezidbu a da moji dečki sjede i gledaju. Znaju oni kako to ide - što mi radimo, oni isto sudjeluju, u skladu s afinitetima, ali sve se obavi.
A što se tiče odgojnih metoda - srednjoškolcima treba naći ljetni posao, da osjete da novac ne raste na stablu i da vide kako je to kad imaš obvezu raditi. Nije lako, ali može se: http://www.ss-tehnicka-zg.skole.hr/servis/poslovi
Eto tako... Ne možemo kontrolirati svijet oko nas, ali možemo im pokazati i usmjeravati ih. Neki dan sam sa starijim otišla u banku predati zahtjev za dodatnu Mastercard karticu jer ide na maturalno putovanje u kolovozu. Pita bankarka "čime je mladi gospodin to zaslužio"? A što da joj kažem? Da još nije potrošio ni prošlogodišnju ljetnu zaradu, a uskoro će dobiti plaću i za ovu godinu. Da je na jednodnevnom izletu u Austriju potrošio legendarni 1 eur (2x 0,5 centa za wc, u odlasku i povratku)? Da joj tumačim kako znam da moja djeca neće zlorabiti povjerenje, ali da želim biti sigurna da mogu do love ako (kao cvijeta) slučajno zaboravim dati džeparac?
Sve bu dobro... Ne radiš ništa krivo. A djetetu reci kako se osjećaš i što te brine u vezi tih tenisica (a to je samo primjer) - velika je, razumjet će.
pa ja sam oko toga da je to polazna točka, da je pod normal da ti dijete tijekom školovanja radi preko učeničkog ili student servisa za svoje neke sitnice koje si želi kupiti. i da je pod normal da mu daješ neki pa i skroz simbolični džeparac dok se školuje, a ne radi, da si može makar jednu stvar s njime priuštiti po želji, bar da stekne neki osjećaj kako je imati ili potrošiti lovu. na taj način ima dovoljno vremena naučiti sklapati kraj s krajem, trebat će mu
i pored toga kako ih mi učimo i kakvi bismo mi željeli da oni budu, oni najčešće postanu onakvi kako im se sviđa biti - ako si to mogu priuštiti ili onakvi kakvi smo mi
dakle, peterlin, ne vadi mast aleks
mala joj ima cortezice, campusice i pumice, a sad bi još i campusice (karikiram), ultimativno naj-in tenisice trenutno, a ti je tješiš tako da spomeneš da ti je mali potrošio pol eura u tri dana
Alex,
ja mislim da je dobro što si podvukla crtu i rekla: Dosta.
ja nemam nikakve komplekse kao što reče Peterlin u smislu neimanja nečega u djetinjstvu, ne kupujem im stalno nešto, ali ni oni nemaju neke prohtjeve, posebno ne oko neke brendirane robe (ja volim da je kvalitetno). Zasad se vesele svemu što dobiju i zahvalni su. Ako iskažu želju (a to je najčešće sin i to za neke sitnice) nikada ne idem odmah u trgovine, to mu kupovati, želim da malo osjeti to stanje težnje i (odgode) želje.
Ono što sam si dala u zadatak je da im materijalno ne bi trebalo biti najbitnije, materijalno je prolazno (daleko sam od toga da si i sama ne volim priuštiti materijalno ali..), ono što ostaje i što je najvrednije su uspomene i iskustva. Od toga bih željela da im je život satkan odnosno njihov stav prema životu.
Nema te stvari koja će te na duže staze veseliti i radostiti kao neko npr. putovanje, upoznavanje novih ljudi i otkirvanje novih gradova/krajeva/prirode, lijepa druženja, to je ono što ćeš zapamtiti čitav život, a ne neku haljinu, cipele i sl, ajd možda hoćeš i to ako je baš extra
o varaš se Adio, znaš koliko ljudi misli da nema smisla da se njihova dječica "muče" za zaradit tu koju kunu ljeti
dakle, peterlin, ne vadi mast aleks
mala joj ima cortezice, campusice i pumice, a sad bi još i campusice (karikiram), ultimativno naj-in tenisice trenutno, a ti je tješiš tako da spomeneš da ti je mali potrošio pol eura u tri dana
No moja L. još nije ništa potrošila od džeparca već godinama(džeparac je od novč.poklona za rođendane, pričest i sl, mi joj ga još ne dajemo), samo skuplja, ne znam na koga li je
Last edited by Lili75; 16.07.2018 at 12:00.
ovo ima smisla
vjerojatno da sam spremna potrošit 20 stvarnih kuna da mu kupim neke novčiće ili kako se već zove u igrici, to bi izazvalo sto puta veće oduševljenje od ijednog robota, ali ja to ne mogu prevalit preko duše
ovako, muž i ja se igramo s robotom, super je, izgleda ko wall-e pa stalno vičemo "IVAAAA"
Joooj, moj mali je to stvarno izveo. U Klagenfurtu. A kad je išao u Trst ove godine na jednodnevni izlet, ostavio je lovu doma kao i tvoj sin. Vidim SVOJE mane u njegovom ponašanju kao u iskrivljenom zrcalu, hehehe...dakle, peterlin, ne vadi mast aleks
mala joj ima cortezice, campusice i pumice, a sad bi još i campusice (karikiram), ultimativno naj-in tenisice trenutno, a ti je tješiš tako da spomeneš da ti je mali potrošio pol eura u tri dana
Ali s druge strane, potroši 280 kn na nekakav adapter ili čitač kartica i ne trepne okom. Prestala sam to nadgledati.
Lili ne znam. cini mi se da opisujes sta tebi jako znaci.
nekome znaci i ostaje u sjecanju komp i sta je s njim mogao,
nekom fotic i koje fotke je napravio.
Nekome je to alat.
i putovanje kao i gore navedeno je materijalno na zalost, osim ako ne ides stopom sa satorom.
Meni je najteze ocijeniti sto je ono sto je stvarna i realna zelja a sto samo ono sto je trenutno imati "in"
Ono što mene puno više iznenađuje od materijalnih stvari, jer uvijek je bilo djece koja su imala svašta, je ta neka spremnost roditelja da djeci ulijeću u svim mogućim situacijama. Barem je među meni poznatim ljudima tako. Evo cvijetin mali ode busom za Zagreb bez kune u džepu, a naš jedan prijatelj danas vozi svoju kćer u Zg na doček s mora. Ili recimo od prijatelja ovdje s mora mala ode na Ultru, dobije tamo temperaturu, a tata sjedne u auto i ode po nju. Da ne govorim da ovdje na PAgu roditelji uredno razvoze djecu u Novalju na tulumarenje. To je npr. nešto što je u mojoj generaciji bilo potpuno nezamislivo.
mima, a koji je model bio u tvojoj generaciji, stopanje ili "šta imaš uopće tulumarit u Novalji, stoj tu na zidiću"
Ja se uvijek izvlačim na to da ih je cetvero.A zapravo sam samo škrta. Ne volim stvari. Samo iskustva.
Kad mi se srednji sin navukao na trailove i trekkove, meni to sjelo ko budali šamar. MM je bik, voli čovjek komfor, a meni je i dandanas bitno samo da mi dupe vidi puta, pa makar se išlo u deseto selo, spavalo na klupi, pilo mlaku vodu iz gusterne i pišalo iza grma. Mislim da je svejedno koliko daješ na stvari, ako je zivot ispunjen na način koji te zadovoljava.
Ja sam svojeg poslala s frendovima na more s lovom koju sam naumila da bum dala,nek se snađe.kolko toliko kuhatibz a da ne budu gladni,a opet nema previše da baulja po birtijama i sličnim čudesima.
Ujedno sam mu rekla nek nekaj dela pa da vidi kako bi trošili,a dečko je inače štedljiv,pa bu video kak mu bu žal dat lovu za gluposti.
Apropo malog cveteka,nek jede voće bar toga ima po dućanima i placevima,a zdravije je od hamburgera
A to da radimo previše za svoju djecu, to mi je jučer rekao jedan četrnaestogodišnjak, prijatelj moga sina. "Već ste napravili i previše za nas."
Mislim da sam ih samo pitala jel im treba što nakon utrke.
Kako za koga, za mene uglavnom zidić, a za neku djecu stopiranje. Ali za nikoga definitivno ne to da ih roditelji voze na tulumarenje.
Ja danas imam osjećaj da djeca imaju puno više slobode nego u 'moje' vrijeme, ali se s druge strane potpuno oslanjaju na roditelje.
Moja nećakinja se na toj Ultri izgubi u Splitu, pa zove svog tatu koji uključi google maps i navodi je na daljinu kud treba ići.
Nema te stvari koja će te na duže staze veseliti i radostiti kao neko npr. putovanje, upoznavanje novih ljudi i otkirvanje novih gradova/krajeva/prirode, lijepa druženja, to je ono što ćeš zapamtiti čitav život, a ne neku haljinu, cipele i sl, ajd možda hoćeš i to ako je baš extra
nisu svima putovanja napeta
gledam prijatelje svog sina, ne da im se, treba to platiti (a istovremeno se zdrobi xy love na izlaske), pa organizirati, pa otici i vratiti se ...
a sve mladi, 19-20 godina
e to je super knjiga!
ja cu sad samo kratko preporuciti jos jednu knjigu, valja danas i raditi, a i moram i pomoci
Grit: Why passion and resilience are the secrets to success, by Angela Duckwort
In this must-read for anyone seeking to succeed, pioneering psychologist Angela Duckworth takes us on an eye-opening journey to discover the true qualities that lead to outstanding achievement. Winningly personal, insightful and powerful, Grit is a book about what goes through your head when you fall down, and how that – not talent or luck – makes all the difference.
nisam jos do karaja procitala, ali mi je uzasno zanimljivo i inspirirajuce
isti dojam imam
Marta predivno, to je to, ispunila bih svoje snove da moja djeca jednog dana odgovore kao taj dječak!!
I super za sina, odlična zanimacija, svaka čast, a ti i ja imamo apsolutno isti ukus samo da guzica vidi puta. Takva su mi i djeca al meni i muž
Ja djetinjstvo pamtim po izletima s roditeljima, naše god.odmore i sl.ne mogu se sjetit nijedne mater.stvari, ono fakat mi n epada na pamet.
Slažem.se s Miminim postovima, slobode više nego ikad a nesamostalni.
Ovo zadnje mi je pardon my French totalni debilizam. Hebate reci djetetu neka pita ljude, pa to svi znaju jer je cijeli grad u znaku Ultre. Uh...
i ja (ovo na mimu i emily)
Last edited by seni; 16.07.2018 at 12:54.
Spajka moguće, al kažem putovanja ne moraju to biti putovanja u Pariz ili Lisabon, tp može biti izlet do Zelenog Vira ili Kamačnika, u susjedni grad, nebitno i ne mora uopće biti neko veći izdatak posebice u usporedbi s nekim materijalnim stvarima tipa laptop ili slično.
Mi svi jako volimo putovati a mislim da djecu takvo iskustvo ujedno obogaćuje, uče nešto novo itd.
Trenutno sam u fazi raščišćavanja stana i viidm koliko se bespotrebnih materij.stvari nakupi. Ja oh se rješavam olako, onako dok si rekao keks.
Neki ljudi su više vezani uz stvari, meni su ljudi, iskustvo i uspomene no.1.
Preživjela sam jednom da sam ostala bez svega, al svega svog materijalnog (osim albuma sa slikama) i znaš šta, ne nije mi žao, najvrijednije smo sačuvali: žive glave i te albume (i moj 1.dnevnik).
Ne ne znače mi stvari, prvo čega bih se rješila su upravo stvari (ok ne dam svoj Garmin
Al da ne skrećemo s teme prestajem.
E i da kad je prošle godine išo na tri dana kod tog jednog frenda,njegova mama je rekla dečki kuhajte doma,tam vam je sve skupo,da bi za pet minuta kad sam pitala kolko misli dat svom lovu,rekla najmanje 500 kn. Nato sam ostala zabezeknuta,pa veli ona pa cola u birtiji je najmanje 20 kn,nato ću joj ja,koja stvarno ne zalazim u birtije,a ni ne pijem colu,pa kaj nije ista cola u birtiji i dućanu,nek kupi u dućanu,pa nek popije u šetnji ili na klupici ispred birtije.
Last edited by jelena.O; 16.07.2018 at 13:04.
Posting Permissions
Reply With Quote