Hvala na čestitkama!!
Ovako ide moja priča:
Mislim da sam imala nekih 14,15 godina kada sam shvatila da se užasno bojim rađanja.Svaki put kad bi vidila trudnicu ili čula za neku ženu da je išla roditi u mojoj glavi bi se premotavale zamišljene scene dugog,mukotrpnog rađanja..A kad bi slučajno čula priču s poroda,ruke bi mi se preznojavale,srce bi počelo ubrzano lupati i kasnije bi još satima razmišljala o onome šta sam čula i slike u mojoj glavi su godinama postajale sve užasnije.Kako sam odrastala,odluka je bila sve jača:"Ne želim nikada imati djecu!".I tako sam odrastala,ulazila u veze,a strah od trudnoće je konstantno bio tu.Svakoj menstruaciji sam se radovala ko gladan kruhu,kako se kaže . Kakva bi to bila panika ako bi mi slučajno kasnilo 2-3dana.. Nikad neću zaboraviti kako sam jednom sva u suzama molila Boga da ne mogu zatrudniti,da budem neplodna!! Znam da ćete me sad sve osuditi i da zvučim okrutno,i sama imam grižnju savjesti dok ovo pišem,i dok znam što sve žene prolaze da bi dobile dijete,i šta ste vi sve prošle.Ispričavam se ako nekoga vrijeđam. Prva moja ozbiljna veza je pukla sa 22 godine jer sam ja stalno govorila da se ne mislim udati i imati djecu.Trebam li reći da su mi svi govorili da je taj moj strah smiješan i da žena kad zatrudni misli samo na bebu,razviju joj se majčinski osjećaji,nakon poroda sve se zaboravi,itd,itd.. Moram li reći koliko su me te izjave beskrajno živcirale i sve više jačale moju odluku da ne želim imati djecu.Sada mi djeluje tako jasno da je posvajanje oduvijek bilo moj put,moja sudbina,ne znam kako u to doba nisam mogla to vidjeti..Kao da nisam znala da to postoji.Ja živim u malom mjestu,ne znam nikog tko je posvojen..Uvijek sam nekako mislila da je to za ove poznate osobe ili jako školovane ljude,to je meni bilo ko neka znanstvena fantastika. Ako želim imati djecu moram roditi,a za mene je to nemoguće i to je bilo to! A onda sam se zaljubila u 24.! Ludo,nenadano i bila sam u sedmom nebu!! On je 6 godina stariji i znala sam da ce brzo brak i djeca biti tema i da ce tu biti kraj naše veze. Vrlo brzo se to pokazalo točnim,ali nismo prekinili. On je smatrao da sam mlada i da će se to sve promijeniti s vremenom.I tako smo počeli živjeti skupa i u 27. sam bila udana. A onda očekivanja i pritisak obitelji,sva ona dosadna pitanja "Kad će beba? Pa šta čekate? Ima li šta novoga?".. I nekako sam ja samu sebe nagovorila na trudnoću,a bilo me strah gore nego ikad! I nakon 2 godine nezaštićenih odnosa shvatili smo da imamo problem! Doktori su potvrdili: MM ima jako loš nalaz,a ni moji povišeni testosteron i prolaktin nisu za zanemariti! A ja umjesto da se razočaram kao da mi je pao kamen sa srca.. Sve te pretrage su mi teško pale jer se ja užasavam doktora,pregleda..Teško sam noćom spavala jer bilo je tako normalno da odem na potpomognutu,a ja paničarim kod običnog pregleda,ginekologa sam promijenila jer me stalno nagovarao mada sam mu jasno rekla da ja toliko i ne želim djecu. Mojima to nikako nije bilo jasno,a imamo jako puno parova oko sebe koji su dobili dijete tom "umjetnom" oplodnjom.Ovo mi je bio najteži period u životu..MM me razumio,a pošto je s njegove strane problem bio veći nije me na ništa nagovarao,prihvatili smo život bez djece i tako živili narednih 5 godina.Mnogo puta sam se pitala zašo baš ja imam taj strah,skoro sve moje prijateljice već imaju djecu,svima je to nekako sve normalno,zašto baš ja moram biti drukčija..I kad sam napunila 35 znala sam da je život bez djece stvarno tu,već davno su me svi o djeci prestali pitati,svi su nekako prihvatili tu činjenicu. A meni je za djetetom rasla zelja,iz dana u dan sve više.Ništa nisam željela osim bebe i znala sam da nešto moram poduzeti.A onda mi je moja najbolja priijateljica otvorila oči! "Posvajanje je za tebe rješenje!".Skupa smo pronašle ovaj forum,peoučile sve do detalja i više nije djelovalo nemoguće.MM ostao u šoku! "Pa kako sad dijete nakon tolikih godina,razmislimo,jesi sigurna??".I da ne duljim,lani u 9.mjesecu bili na prvom razgovoru u našem centru,a sad imamo sina!! Malog savršenog dvogodišnjaka za kojeg još ne vjerujemo da je naš!! Svi oko nas presretni,prihvaćen je odlično baš od svih pa čak i od našeg psa desetogodišnjaka haha!! I sad smo tako sretni,ali ne mogu da se ne zapitam da li ovu sreću zaista zaslužujem jer možda sam se trebala više žrtvovati da bi imala dijete..Prije su mi znali neki to reći da je moja odluka sebična jer radije biram ne imati dijete nego se žrtvovati za njega..