Neka velika frka je kad je Ana došla na rodu
 |
|||
|
|
|||
Neka velika frka je kad je Ana došla na rodu
A i kašnjenje meni nije neki veliki problem... Vecina odraslih koje poznajem kasni češće. I nemam problem povjerenja s njim. Ono, u osnovi mu vjerujem...
Ili joj je dosadno kao i meni, pa nema pametnijeg posla.jelena.O prvotno napisa
Samo tema koja me zanima. Dugo se već borimo i ja sam isto poluluda i ne znam više kaj bi...
Posljednje uređivanje od ana.m : 17.08.2018. at 12:13
Moj 17, i ja ne vidim neki poseban problem. Tj. meni je njegovo ponašanje u skladu s dobi. Kad kasni, pošalje poruku da je zakasnio na bus i da čeka sljedeći koji ide za tri sata. Meni ne pada na pamet ići po njega, niti njemu to tražit. Nema nikakve kazne jer se meni samo sjedenje na kolodvoru od tri sata čini dovoljnom kaznom. Dogada mu se sve rjeđe. I sad kad citam kako su neki strogi, zapitam se. U mojoj glavi, dijete mi je drag, pametan i savjestan 17godisnjak koji ima mana. Ne radim drame oko to nešto alkohola i cigareta na festama. Lastane, jesam li normalna?
Imali smo jednu ekcesnu situaciju kad ga je muž pokupio autom u obližnjem gradu a mali nije mogao hodati od pijanstva prije dvije godine. Tu sam noć probdjela uz njega, pomagala kod povraćanja i pitala se trebamo li ga odvest na ispumpavanje. Sljedeći dan sam mu rekla da smije istu večer izaći s istom ekipom na isto mjesto, i dan iza, i onaj idući... I da je normalno tako se napit, ali da mi tako ne živimo. I da sljedećeg puta kad se on tako obesvjesti neće biti pod mojim krovom. I za sada, nije.
Ulećem, ali pratim temu otpočetka.
Znači, ništa šest meseci kazne pa reset, nego nikad više petnaestogodišnjak ne može da računa na tvoju pomoć kad je mrtav pijan i ne može pomoći sebi.
Ne zameri, meni to zvuči puno strožije nego oduzeti neku el. spravu na šest meseci. Kako ti taj događaj vidiš kao "bez kazne"?
Vidiš da sam i kvotat zaboravila, stalno mi se ponavlja citiranje na sirius, a nemam pojma zašto!
Ne vidim tako, očito. I na moju pomoć može računati uvijek i kad nekog ubije, i to mu je valjda jasno odavno. A ovo da se to više neće dogoditi pod mojim krovom, znači da ja čvrsto vjerujem da može naučiti iz svog iskustva i da je moje povjerenje u to dovoljno jak motiv da više tako ne pije bez kazne. Vjerujem da mi poznaješ sina u rl, ne bi mislila da je dijete u strahu od prestalo piti...
Jako me emotivno pogađa ova tema.
Doduše mene tako pogode i mnoge druge teme, ali ne napišem, jer... ah, brišem, brišem...
Ma ali prijetnja čime? Pa to je stvarno iz moje perspektive, ludo... Kakva prijetnja...
Pa nije kazna ako on svjesno, svojom voljom, odluči da više neće piti toliko da bi ugrozio zdravlje.
Daleko je produktivnije napravitu kao casa, dati mu da sam odabere budući put, nego kao žandar se nadnijeti na njega i odrapiti kaznu.
I to kaznu do određenog datuma!!! Kako ne shvaćate neproduktivnost toga? Zar mislite da će dijete, kad npr. 27.12., dobije mobitel u ruke, zauvijek prestati raditi ono što roditelj smatra negativnim ponašanjem? Neće, posve sam sigurna u to. Samo će bolje sakriti što radi. Kao što skriva i svo ovo vrijeme i u sebi mrzi takve nepopustljive roditelje sve više kako prolaze dani.
Priupitajte se malo. Stvarno. I sjetite se sebe u tim godinama
Pa nije kazna, ali zvuči kao prazna prijetnja.
I, naravno, pomognes i savjetom. Ne onim, nemoj pit... Već, nakon svakog pića, prosetaj do wc, mozda koga sretnes, u wc se napij vode, u povratku opet prodiraj prije nego zasjednes. Ja bih voljela da me netko s 15 tome podučio. Opet ovdje na forumu, sve se može krivo shvatiti...
A ne znam, što onda znači: "da sljedećeg puta kad se on tako obesvjesti neće biti pod mojim krovom" ?
I ovo što beti kaže.
Mislim, da je neko drugi na forumu napisao, ja bih odmah rekla "prazna pretnja", ali tebe nekako doživljavam kao "mrtvu ozbiljnu", ne zato što mislim da svoje dete ne voliš ili mu ne bi pomogla, nego zato što znam da si do sada bila jako dosledna u sprovođenju onog što kažeš.
Inače, što se tiče alkohola i cigareta, moje je mišljenje da bi roditelji kao prvo trebali gajiti nultu toleranciju prema tim pojavama, znači trebalo bi biti jasno da je to nedozvoljeno za maloljetnu osobu.
No pri tome uopće ne mislim da za slučaj da dijete puši i pije treba odrezati kaznu.
Zašto su neka djeca sklona alkoholu i pušenju - stvarno pojma nemam. Na svom vlastitom primjeru znam da me oboje neodoljivo privlačilo, tako da je mom bratiću s kojim sam odrastala i meni vrh zabave bio krađa cigareta i isprobavanje alkohola već sa deset godina. S druge strane, njegovoj sestri to nije padalo na pamet, i uvijek se zgražala nad nama i tužakala nas. A isti odgoj, sve isto.
Znači stvarno ne znam odakle to dolazi. Ja se svakako nisam prometnula u alkoholičarku
Moja je mama propušila u 40.g. i puštala me da joj pripaljujem cigarete (zapailm upaljačem i kao potegnem), imala sam valjda 9 g. tada. Strašna mi je to bila fora u početku, a smrdilo mi je ko kuga...iako nije pušila Opatiju nego neke fine francuske, tanke, skupljala sam kutijice jer su bile predivneInače, što se tiče alkohola i cigareta, moje je mišljenje da bi roditelji kao prvo trebali gajiti nultu toleranciju prema tim pojavama, znači trebalo bi biti jasno da je to nedozvoljeno za maloljetnu osobu.
No pri tome uopće ne mislim da za slučaj da dijete puši i pije treba odrezati kaznu.
Zašto su neka djeca sklona alkoholu i pušenju - stvarno pojma nemam. Na svom vlastitom primjeru znam da me oboje neodoljivo privlačilo, tako da je mom bratiću s kojim sam odrastala i meni vrh zabave bio krađa cigareta i isprobavanje alkohola već sa deset godina. S druge strane, njegovoj sestri to nije padalo na pamet, i uvijek se zgražala nad nama i tužakala nas. A isti odgoj, sve isto.
Znači stvarno ne znam odakle to dolazi. Ja se svakako nisam prometnula u alkoholičarku
Isto je i s alkoholom, djed je pravio izvrsno vino, prošek i rakiju. Za objedom se djeci pod normalno točila bevanda, a nutkali su nas i rakijicom "ma samo bićerin za zdravlje".
Rezultat: nikad pušila, a alkohol me mogu ni nacrtan u bilo kojem obliku, ni šampanjac za NG. Isto je i sa sestrom.
Bratu su, pak, cigar i pivo doručak, ručak i večera.
A ne znam, casa, meni zvuči isto, ili kao jako drastična kazna/pretnja, ako si ozbiljna, a ako nisi, onda jeste prazna pretnja :/.
Znači da on to više nikad neće učiniti. Zna koliko je povrijedio i ustrašio svoju mamu i to mu je škola za ubuduće.
A to je divno kada je dete takav karakter i taj pristup uspe.
Ja bih tako volela da je pola moje rodbine takvo da na njima taj pristup radi. Uključujući, bojim se, i moje starije dete. Ali javim se za koju godinu...
Pa da jednostavno znam da on razumije da mu je to bezveze i da može drugačije zbog sebe prvenstveno. I da živi s ljudima koji su ga godinama odgajali za bolje i to ce nastaviti radit. Kad odraste i odseli, ako odluči zagrest u teške ovisnosti pa da tako pije, morat ce to učinit pri punoj odgovornosti odrasle osobe i tad mi nećemo moći utjecati na njega više nego će on htjeti. Sada možemo i to ćemo iskoristiti tako da mu pomognemo da više nikad ne riga po sebi...
Kao što se razlikujemo kao osobe, tako se razlikujemo i kao roditelji pa će netko odrezati, a netko drugi neće odrezati kaznu za isti događaj. Kako bih ja mogla procijeniti je li za Casinog 15-godišnjeg ludonju učinkovitije oduzeti mobitel i/ili strpat ga u kuhinju mjesec dana ili ga, pak, pustiti da mu samo sjećanje na cjelonoćno riganje, dok mama drži čelo i briše šmrklje, odradi kaznu.
I sve su ove rasprave poučne i potrebne dok netko ne prorekne drugom da će mu dijete biti propalica jer ga je kaznio oduzimanjem privilegija ili zato što ga nije kaznio uopće.
Posljednje uređivanje od čokolada : 17.08.2018. at 13:06 Razlog: tipfeler
Pa ako znači to što je Beti napisala, onda je to bio vrlo čudan izbor riječi. "Pod mojim krovom" je vrlo česta parola koju roditelji koriste kad govore djetetu da neće raditi ovo ili ono dok su "pod njihovim krovom". (što je meni osobno jako odbojno jer to nije samo roditeljski nego i dječji krov).
Rezultat roditeljskog postupanja treba biti da dijete shvati da he pogriješio i da to više ne napravi. Ne radi straha od kazne, nego radi vlastitog promišljanja. Ne žele opet biti glupi. I/ili raditi gluposti. Vlastitom odlukom.
Ja bih npr. Casine riječi shvatila - zahebo si (sebe, ne druge!) jer si mlad i glup, vjerujem da ćeš iz ovog nešto naučiti i da nećeš ponoviti.
Pa u redu, casa kaže da je tako mislila, no ja onako kako je napisala uopće ne bih tako shvatila njene riječi.
Jasno, pitanje je što bi casa napravila da se stvar ponovi.
To mi nije ista situacija kao kad dijete svjesno laže roditelju, dogovori doći kući u 22.30, a dođe u 3h ujutro jer je eto bilo baš fora društvo.
Drugo je pitanje treba li pustiti dijete od 15g. da uopće dođe u priliku bauljati gradom u gluho doba noći. Ja mislim da ne treba (niti zakonski smije).
Ali meni su recimo moji roditelji tako bezdušno ograničavali izlaske, i nisu ih zanimale nikakve iznimke niti moje želje, da bi meni preostalo upravo samo to da dođem u 3 ujutro unatoč zabrani pa nakon toga - crklo puklo.
Ja sam ko maturantica morala biti LJETI u DU doma do 22.30
Ja pusim tako da i nisam najbolji primjer djetetu iako sko razgovarali koliko je stetno i da joj to ne treba. Kaze da je pusila jer su svi. Inace kazna kao takva nema smisla bez prethodne price i ako se s djetetom odmalena nije izgradilo odnos da se moze povjeriti i puno pricalo o alkoholu, cigaretama, seksu, ljubavnim odnosima i slicno. Kada su me prvi put uhvatili pripitu imala sam zabranu izlazaka ravno pet dana sto mi i nije tesko palo jer nisam tada puno izlazila. Samo mi je receno da be smijem izlaziti. Sto sam napravila kada sam izasla? Popila ponovno samo ne puno, a pijana dolazila kuci kada bi roditelji otputovali. Postojalo je puno tabu tema u mom odrastanju i ne zelim to priustiti svojem djetetu.
Meni nije padalo na pamet kasniti, ne znam zasto. Nisu bili strogi oko izlazaka iako su ih ogranicavali do 18, a nakon toga se samo bilo vazno javiti. Danas je drugacije vrijeme i ni zakonski ni meni osobno nije normalno da dijete od 15 je u nocnom klubu do 3.
Da, čudno je to. To je valjda stvarno stvar nekakve sklonosti, nemam pojma. I stvarno ne mora biti da to točenje alkohola djeci kod kuće uopće bitno. Imam prijateljicu, to mi je društvo s mora, kod koje se uvijek doma pilo i točilo djeci pivo za ručkom, bevanda, sve pod normalno, pa ona nikad kad smo bili vani nije pila (i isto se uvijek zgražala nad mojim i bratićevim mi opijanjem). A ono, skupa smo išli van, isto društvo, ista mjesta, sve isto.
casino dijete je casino dijete i ona najbolje zna što će djelovati, kao što ja znam kod svojih.
moja je imala 17 godina i 2 mjeseca kad je za novu godinu na trgu popila onu jednu malu rakijicu i pola čaše bambusa.
u jedan iza ponoći me zove njena prijateljica s kćerinog mobitela, meni se naravno odsjeklo sve na tijelu,
a bilo joj je samo muka.
otišli smo od prijatelja sa dočeka, pokupili dijete, ja sam kao i casa cijelu noć provela s njom u krevetu,
pred jutro se išuljala.
kad se probudila stavila sam bocu vina pred nju
moram li reći da se zgrozila nad bocom.
nisam puno prodika držala, samo sam joj rekla da se nadam da je naučila nešto iz svega skupa i da se neće ponoviti.
i nije se ponovilo, možda iz samog iskustva, možda zbog toga što ne podnosi puno alkohola, kao ni ja.
u barbinoj situaciji bih postupila slično, kažem slično jer ne znam bih li izdržala baš šest mjeseci.
barbin i casin slučaj su, po meni, sasvim drugačiji.
casin mali je naučio iz onog što je napravio da nije baš lijepo alkoholizirat se i povraćat i sebi je napravio nešto loše.
barbin je vjerojatno znao gdje je pogriješio, jer nije odgajan kao zlostavljač,
ali bih i ja puknula kaznu, da utvrdi znanje zauvijek.
i da se razumijemo ja nisam roditelj od kazni, u skoro pa 22 godine roditeljstva ne znam bi li se moglo
nabrojati deset kazni za oboje, ali ako je bilo baš nešto gdje sam procijenila da je potrebno, kaznila sam.
malog sam kaznila za jednu laž u 3. razredu, gdje sam ja ispala poprilično glupa, jer sam mu vjerovala na riječ,
a bila je takva glupost da uopće nije imao potrebe lagati.
dobio je tjedan dana kazne, smio je samo baviti se školom i čitat knjige, sve ostalo mu je bilo oduzeto.
sad će 6. razred i od tada više nije bio u nikakvoj kazni pa kontam da je nešto naučio.
JA sam jedne godine na moru morala biti doma u petnaest do 11(ali mlađa sam bila, možda 14 godina)
Ono, cijelo društvo mi se rugalo, i pjesmicu su smislili o tome.
i još sam nešto htjela napisati.
važno je pričati, pričati i pričati.
ne prepustiti ništa slučaju. o svemu što ih muči, što se dogodilo u školi
njima ili nekom drugom, u društvu, obitelji...
kad im se i ne da slušati, ja istamburam svoje.
na kraju krajeva, kad izađu iz te svoje pubertetske čahure,
kad ih puste hormoni i kad napokon progledaju,
vidiš da se sav trud isplatio,
sve ono što si ikad rekao ostane u njihovim glavama,
posloži se bez upitnika iznad glave.
Isto tako mislim, Tashunice. Ipak, ponekad u istim obiteljima bude neka mala crna ovca, možda baš zato štk roditelji primijene iste metode na više djece, a ta ovca je možda trebala drukčiji pristup. O tome isto treba voditi računa.
ja se s tobom u potpunosti slažem.
tek ulazimo u drugi pubertet i vidim da bi moglo biti poprilično drugačije.
s malom je pubertet prošao prilično ok, osim bulinga kojeg je doživjela
i iz kojeg se repovi vuku i danas, ona sama je bila stvarno ok.
uvijek iskrena i uvijek spremna na razgovor o svemu.
mali je jako dobar i empatičan, tu je skroz kao ona,
ali... dosta je povodljiv i tu leže moji strahovi. zapravo ne znam niti da li bih to nazvala povodljivošću
ili svojim strahom, jer se radi o dečku pa mi je to još nepoznato.
za sad je sve skupa pod kontrolom, ima dobru ekipu, ali to je tek početak
i to je tek osnovna škola.
ono što je dobro je starija sestra u koju isto ima potpuno povjerenje,
za sad mu je ono što mi kao roditelji i ona kao starija seka kažemo svetinja.
ima dobre osnove, vidjet ćemo za godinu, dvije, tri, pet.
Tash, slažem se potpuno
mi stalno ponavljamo našim curama da nam sve mogu reći i sve nas pitati, da im se dogodi nešto da se nama obrate za pomoć... nadam se da smo ih uvjerili u to
Dosljedna jesam, valjda, pa su zato i te moje riječi ostale sinku u sjećanju i često ih se sjeti i spomene. Ne u strahu, vec kao kako si mi ono rekla da sam se tako posramio i skonta da mi je muka izaći pred sve te ljude koji su me tu noc vidjeli.
Što bih da se ponovi, a, ne znam. Valjda bih opet ponovila sve isto, pa opet, pa opet, pa bih kad bih pomislila da je vrag odnio šalu, potražila psihologa. Kaznom u smislu nema van bih se poslužila u slucaju visekratnog konzumiranja droge, i to kemijske.
Ovo zakonsko određenje mi nije neka motivacija. S 15 je morao biti doma do 9, vikendom do ponoći, a za neke posebne situacije po dogovoru. Sad nema neki sat, nego me samo obavijesti ako će ostati dulje od običnog izlaska i ako ce negdje ići. To doduše obavi u obliku pitanja mogu li... ali i meni i njemu je jasno da ništa tu ja ne dopuštam ili ne. Zadnje što je baš pitao dopuštenje je za odlazak na koncert u zg. U
Slazem se da samo treba pricati i pricati, ponekad biti i dosadan pa se nadati da ce nesto i ostati. Trebaju osjetiti slobodu da nas mogu bilo sto pitati i povjeriti se pa makar bilo i neugodno. Nekad treba znati kada se moze ispitivati, a oni kada osjete potrebu za razgovorom sve ostaviti i slusati. To kod moje najcesce pali.
Jednom sam u 2.r. shvatila da mlađa krade drugoj djeci neke tad popularne figurice. Skupila ih punu vreću, iako sam joj bila reda radi kupila samp 3-4.
I pritisnula sam je, i neće priznati da je kroz prozor izbaciš, tvrdoglava mazga. Ma ni da bi se rasplakala nakon 4h!
Kako sam ja upornija, jelte, tek negdje iza ponoći ih je razvrstala u vrećice i napisala imena kome pripadaju.
Sutra sam je dopratila do razreda i bila spremna osramotiti javno ako ih ne vrati.
Nažalost, uspjeh akcije nije bio baš potpun jer naivna djeca uopće nisu skužila da im je ukrala, nego su je još pohvalili učiteljici kako je, eto, pronašla njihove zagubljene figurice i još znala (ma kako samo?) koja je čija
Da moram reagirati shvatila sam kad je na pregledu dr. Houseu iza leđa pokušala ukrasti neku životinjicu.
Joj čokolado sori ali
Tashunice, s ovim se potpuno slažem i tako radim, ja sam doduše još u fazi pričanjavažno je pričati, pričati i pričati.
ne prepustiti ništa slučaju. o svemu što ih muči, što se dogodilo u školi
njima ili nekom drugom, u društvu, obitelji...
kad im se i ne da slušati, ja istamburam svoje.
na kraju krajeva, kad izađu iz te svoje pubertetske čahure,
kad ih puste hormoni i kad napokon progledaju,
vidiš da se sav trud isplatio,
sve ono što si ikad rekao ostane u njihovim glavama,
posloži se bez upitnika iznad glave.
ja sam u fazi ne znam gdje samTashunice, s ovim se potpuno slažem i tako radim, ja sam doduše još u fazi pričanja
kad gledam veliku, sigurna sam u ono što pričam,
kad gledam malog, nisam sigurna u ništa,
ne zato što je on loš, baš naprotiv.
valjda je to više onaj strah balkanskih krajeva,
ako kažeš nešto pozitivno, samo čekaš da te nešto negativno opiči po glavi.
čokolada mislim da si skroz ok postupila, vjerujem da je ponešto naučila.
a nakon 4 sata i najjači posustanu
ja se sjećam 3. razreda.
jedan dečko iz razreda me stalno izazivao, danima sam ga trpila
i onda jedan dan potegnula stolac i lupila ga po nogama tako da je pao,
baš u trenutku kad je učiteljica bila na vratima.
kazna je bila učenje najduže pjesmice iz čitanke petak popodne,
divan proljetni dan, djeca se pod prozorom igraju,
a ja na krevetu učim pjesmicu
30 i kusur godina se sjećam te nemoći - čujem svaku riječ izvana,
a niti jedna riječ pjesmice neće u glavu.
iako zapravo i nisam bila kriva, stolac po nogama mi nitko nije htio oprostiti.
ajme čoksa
mene isto strah povodljivosti, imam dva dečka i to kompetitivna strašno. A sad su u modi sve neki challengi
Već sam s njima o tome razgovarala ali nisam zadovoljna njihovim stavom jer otprilike glasi - a kako uopće da ne odgovore na izazov
ovo mi je noćna mora.A sad su u modi sve neki challengi
Toga je i mene strah plus droga i trudnoca. Ponekad kada je cekam da dodje izvana svasta mi prolazi kroz glavu.
kod psihičkog ugnjetavanja, mnogi fizički reagiraju i ispadnu krivci. puno dečkića s adhd-om bude na isti način laka meta - rugaju im se, izazivaju, a njemu fitilj kratak pa napadne. zatvoreni krug.
kad su mete cure, nemaju šanse u fizičkom obračunu s dečkima...ostaje im samo jezičina (moja je velika svojedobno uvježbavala doma par kratkih, nazovimo ih tako, psovki i stvarno ispadne da budalaš ostane iznenađen i ostavi je na miru).
Iznenadila bi se da upoznaš moju kćer.kad su mete cure, nemaju šanse u fizičkom obračunu s dečkima...
ha, još ako i nešto trenira, vjerujem.
samo naši su dečki već delikventi-pripravnici. udružena teen zločinačka organizacija. međusobno se potplaćuju da našoraju nekoga ili plaćaju, pak, nekome zaštitu. sve naravno milimetar izvan katastarske čestice škole.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom