 |
|||
A inače kad ljudi na ovoj temi kažu kako isto odgajaju djecu, onda mislim da govore o problemima i situacijama o kojima se ovdje priča.
Znači, nije baš jako vjerojatno da su neki roditelji prema jednom djetetu permisivni a prema drugom autoritarni. Ili ako pričamo u pušenju i alkoholu, odnos prema cigaretama i piću je u nekoj obitelji takav kakav je, nije za jedno dijete jedan odnos a za drugo drugi.
nisam uopce mislila na to. to su pravila i tehnike, kod kojih se trudimo da budu slicne i iste, odnosno prilagodavamo ih djetetu.sirius prvotno napisa
to o cemu ja pricam, nije uopce pejorativno.
volis ili se trudis voljeti svu djecu jednako. barem to rade normalni roditelji.
ja govorim o onom dubinskom odnosu, eto sasa je bolje objasnila.
nisam ni ja, odnosno samo djelomicno. ali trudim se da dalje dam samo ono sto je dobro.
ja mislim da ti to sa svojim sinom radis odlicno.
Ali opet tvrdim da to uopće nema veze s temom, odnosno isti ili različit odgoj neće ni izazvati ni spriječiti probleme u pubertetu.pa tema se razgranala od ekskurzije do...
razumijem sto hoces reci i to je donekle tocno. no moja je poanta, da bi mozda bilo korisno kad odnos u pubertetu postane/ako postane stalna borba i natezanje, da covjek stane i pokusa malo zagrebsti ispod povrsine.
inace ja ovdje vidim da postoji jedan ozbiljan broj psihologa, terapeuta, psihijatara koji kod svojih pacijenata rade na principu "slike obitelji" u smislu pozicije djeteta (prvo, najmlade, srednje...) odnosno njegovog, mjesta /"uloge" u obitelji, ne znam ja to sad strucno objasniti.
slazem se
Slažem se i ja.
Ovo s redoslijedom djece isto je točno, nije svejedno koji si po redu, kao ni što su si roditelji u glavi zamislili.
Moja je starija sestra odgajana strogo (kao i ja srednja), ali kako je rođena s tjelesnom manom, dozvolili su joj veću samostalnost, smjela se i usprotiviti pa i prkositi. Upisali je s 5 g. u školu da se očeliči jer tko zna što je u životu čeka. Jasno, i muški fakultet da ima siguran kruh u ruci.
A onda došla ja i s friških me 6 ubacilo u školu. Bez prava glasa jer mi ništa ne fali, bez prava na četvorku ikad jer ako je mogla ona, možeš i ti (sreća objema nam je išlo). Muzička za opću kulturu, na ponos cijele familje. Ups! Pa to je bilo samo za opću kulturu, kakva sad Akademija? Ajde, dobra je bila, nek si ispuni taj kapric pa će s 20, kad diplomira upisat neki pošteni fakultet.
Za to vrijeme za puno mlađeg brata nije više bilo takve energije, mama oboljela, došao rat, pa muško je, snaći će se, uz malo poticaja završio je višu. Od autoriteta više nije bilo ni A.
I što sad, psihički je najzdravija sestra, ja sam mucala od 11. do 20.g., pa se poslije autoanalizirala i samopopravila. Brat nikad nije razriješio posljedice življenja uz starije roditelje koji su htjeli da ih on sluša ko što smo i mi dvije, ali nisu imali oruđe za to. Ne ide mu loše, ali živci tanki, fitilj kratak, nezadovoljstvo često.
Dodala bih da vrlo često se različito odgajaju sinovi od kćeri.
i ja.
kako tko, moj baš lijepo slaže suđe u suđericu, postavlja stol, a i usisavač mu dobro stoji.
ali da je još uvijek onako narodski uvriježeno mišljenje da su sinovi posebna kategorija, to si u pravu.
ja bih to ovako rekla,
ako kaže mama moj život je maljanje stanova, zidarenje, biloštodrugo... tko sam ja da se usprotivim?!
a isto tako bih lagala da ne bih željela nekakav "bolji", "finiji" i "lagodniji" život i posao za njega.
i bilo bi mi žao da ne iskoristi svoje kapacitete.
vidim oko sebe puno promašenih školovanja i studiranja pod utjecajem roditelja
da bih tjerala na bilo što. razgovarati mogu, konačnu odluku prepuštam djeci.
kćer je odabrala školu i faks u kojima se skroz našla,
a obično svi pitaju od čega će živjeti kad to završi, bez da zapravo znaju išta o onome što studira.
Sinove možemo zdravo odgojiti tek kad odgojimo muževe.. Iz pisanja po forumu vidi se da nekima to ide lakše a nekima teže. Teže je onima koje su kroz djetinstvo upile nejednakost. One se od prvog zajedničkog dana postavljaju tako da svoju vrijednost vide upravo u tome što su super kuharice, čistačice, odgajateljice, dojilje,ljubavnice ...nastavi niz ili manju vrijednost ako slučajno nisu.
Super je biti sve to samo ponekad pretjerujemo.
Točno tako.
Ja imam samo sinove, i potpuno odgovorno tvrdim da sam umjesto cetvrtog sina rodila kćer da bih ju filmski razmazila uz stotinu očekivanja, od muzike koju bi mala slušala do odnosa prema muškarcima.
Ne odgajam svoju djecu jednako, pa nisu mi sva ni istog genetskog naslijeđa. Najveca razlika je između drugog i trećeg, rodenih u 13 mjeseci od iste majke i oca u najslicnijoj okolini, s najmanjom razlikom u mom karakteru. Najsličniji su mi prvi i drugi, osam godina razlike među njima, od dva različita oca, jedan roden i gojen na faksu u centru metropole, drugi u malom selu u Dalmaciji, ja sasvim druga osoba, nakon rastave, faksa, preseljenja... Tako da je meni savršeno jasno da se ljudi ne radaju kao tabula rasa... Pubert mi za sada nije traumatican, iako tek s prvim sinom ga živim.
Moja su očekivanja od djece mi produkt mog djetinjstva, i na sreću nemam nekih borbi s izborima mojih roditelja... Ono, do kad smije ostat vani ili koji faks bi trebao upisat, ili kakav uspjeh u školi je dovoljno dobar... Iz jednostavnog razloga što moji roditelji većinom nisu radili izbore, nego nezainteresirano plutali pored mene i brata. To mi je nanijelo ogromnu štetu, ali za utjehu barem nemam osjećaj da se borim s njihovim izborima radeći vlastite. Na bratu i sebi vidim ogromnu razliku. Djelomično sam ga ja odgajala i puuuno grijesila jer nisam znala, mogla bolje i tu osjećam odgovornost i žaljenje.
Ono što meni u situaciji mobitela nije blisko, nije stvar kažnjavanja... Meni se čini sasvim stranim tolikom djetetu oduzeti sredstvo kojim može nanijeti štetu drugom kao vid rješavanja problema. Meni je bliže dati mu sredstvo uz očekivanje da može ne nanijeti štetu drugome. To neko povjerenje u dijete mi je za sve teške periode uvijek bilo plodonosnije. Takva situacija mi se nije dogodila, pa bih možda drugačije mislila da mi se dogodi.
Citam temu, iako sam "mlada" mama. Otpocetka teme mi se cinilo da isti ljudi s jedne strane guraju "to je karakter, ne laskaj si da si uspjesno odgojila dijete", a s druge strane se razglaba o odgojnim metodama s ciljem usmjeravanja djeteta na prihvatljive izbore u zivotu. Meni je to kontradiktorno.
I onda su seni i sasa napisale sto sam i mislila, odnosno sto primjecujem od djetinjstva, taj razliciti pristup roditelja djeci. U mom slucaju ekstremno razlicito. Cak i kad nije tako ekstremno i kad se roditelj trudi biti isti prema svoj djeci, vidim cesto da oni ne razumiju neke karaktere. I naravno da je dijete koje roditelj osjeca u sebi i shvaca njegove reakcija iznutra u manjoj frustraciji od onog kojeg roditelj uopce ne shvaca, a ni ne vidi da ne shvaca.
Tako da se meni cini da je dio do karaktera djeteta, a da velik dio proizlazi iz interakcije i (ne)razumijevanja karaktera, pogresnih interpretacija i reakcija.
Sto se tice grijeha u pubertetu, a i kasnije u mladosti, kod mene je cista sreca da su neke stvari prosle ispod radara, a posljedice su mogle biti bas grozne. Ne mozes predvidjeti sve situacije u koje znatizeljno dijete uleti.
I da, ja sam gotovo svakodnevno vani u kontaktu s roditeljima toddlera i to su tako razlicite predodzbe roditelja o tome sto je uredu, da nema nikakve sanse da bi ta djeca kod mene ista ispala. Taj karakter bi se u sasvim drugi okvir uklopio,sto bi se naravno i u pubertetu moralo vidjeti.
ja razumijem tvoj pristup i on mi je veoma blizak.
medutim nacin kako ce roditelj takvu situaciju hendlati ovisi u najvecoj mjeri o tome kakav pristup roditelj i inace ima, odnosno o tome koji nacini iskustveno kod djeteta pale. ponekad je naprosto najbolje rjesenje da sredstvo na neko vrijeme odstranis, te das djetetu vrijeme koje mu je potrebno da sazrije da se sa slobodom koja uvijek ali uvijek znaci i odgovornost, moze nositi.
a barbi je lijepo rekla da se ona i sin sada jako dobro razumiju. ono sto ja tu vidim odlicnim i svaka joj cast, je to da je taj stav - ovo je no go! tako jasno i nedvosmisleno izrazen, sto je djetetu jako velika pomoc. jer nas oni u velikom broju slucajeva cijene i drze do naseg misljenja, mada to u pubertetu ne pokazuju, odnosno traze nacine da se od nas emancipraju. sto u obiteljima koje ne prakticiraju autoritarni odgoj i nije tako jednostavno.
barbi kao i vecina nas na temi, vidi jasnu razliku izmedu situacije - dijete je dosto pripito doma i sudjeluje u necemu sto bi nekoj drugoj osobi moglo nanjeti stetu.
(i inace svaka cas barbida si to iskustvo podjelila s nama)
uz to situacije u kojima prijatelji nase djece (a oni u pubertetu postaju jace referencijalne tocke nego roditelji) nisu okruzenje koje mi smatramo dobrima, podizu sve skupa na jos tezu razinu. to su stvarno bas zahtjevne i komplicirane situacije koje od nas traze i puno mudrusti, strpljenja, snage i pameti.
kad malo bolje pogledam, vezano na vrijednosti koje zivimo te nasa ocekivanja u vezi toga, mi smo zaista imali srecu sa okruzenjem nase kceri (lako za kucne prijatelje, jer njih sam biras) i u vrticu i u svim skolama koje je pohadala. to umnogome olaksava stvar.
trece sto bih jos dodala, je ovisnicki potencijal koji i socijalne mreze i svi ti gadgeti s kojima nove generacije odrastaju, u sebi nose.
one su i tako koncipirane, da te obuzmu kao droga, kao secer, da izgubis osjecaj za vrijeme, te te "socijaliziraju" na jedan groznomoran nacin - "like", "no like". netko relativno brzo shvati poantu i kontrolira se, nekome je potrebna pomoc u nekom duzem razdoblju, jer ne moze sam.
kao banalan primjer: s nekom malom djecom mozes relativno lako ishendlati situacije secer, gumiberen... i slicno, te se ona relativno brzo nauce sama kontrolirati. s nekom drugom moras ti kao roditelj voditi i micati secer koji doslovce izaziva ovisnost, kako bi uopce doveo tijelo u neko normalno stanje i korak po korak pomogao djetetu u samokontroli.
a znate i sami iz iskustva
o vrticu, parkicima, rodendanima da ne govorim.
ajme coksa - bez prava na cetvorku.
moji su bili slicni u strogosti.
ne doduse vezano na ocjene (mada kod mene isto cetvorki nije bilo, ko zna kako bi bilo da ih je bilo),
ali za sve ostalo...
Casa a gdi su bili starci da si ti toliko važna u odgoju brata
Mislim i ja sam vodila brigu o najmlađem bratu,koji mi je rođendanski poklon,ali u vidu pomoći oko učenja,ne baš odgoja,ok i par odlazaka na roditeljski.uostalom ti je znao meni raditi i 14 mjeseci stariji brat
jelena, o tome sam i sama razmisljala. koliki je uopce doseg nas kao roditelja...
i onome sto je barbi na prethodnoj strani pisala - u kom ce se smjeru nasa djeca razvijati, sto ce odabrati, od cega ce pobjecu, u koju ce sredinu doci? i kako da se mi kao roditelji sa svim tim nosimo?
da li ih previse pazimo, da li mozda gusimo....
no ovo sa razlicitim odnosom nije misljeno u smislu - eto roditelj je "kriv" ili odgovoran...
nego u smislu da ako pubertetski problemi, oni klasicni:
kolutanje ocima; lupanje vratima; ti mene ne razumijes! cmolj, cmolj; do kad smije izlaziti; sto sa alkoholom; itd...
prerastu u neku nezdravu, napetu atmosferu u kuci, te cijeli odnos postane bojno polje,
da bi onda moglo biti od pomoci, zagrepsti dublje, promijeniti kut gledanja, paradigmu. pokusati razumjeti neke dublje korjene i uzroke...
i moze biti da to i nece rijesiti problem, ali ako makne te tenzije i tu neku otrovnost u odnosu, to je vec puno.
Eh, postoje situacije koje ne bi čovjek nikom poželio... smrt, teške bolesti, nesreće i slično.
Mama mi je shizofrenicarka, a tata je bjezao od te situacije u posao. Od petog osnovne, ako se dobro sjećam, brat je živio samnom.
Slažem se.
Potpuno jednak odgoj različite djece je nemoguć, jer taj odnos nije jednostran, niti je dijete prazna ploča u koju učitavaš sadržaj. Ali istina je da su neke pivot točke iste u jednoj obitelji. To djeci pokazujemo više svojim načinom života nego odgojem. I debela je istina u onom što je Trina napisala, da prvo treba odgojiti muževe (i žene, naravno) tj.naći neku ravnotežu očekivanja, raspodjele zaduženja i štajaznam nošenja s izazovnim životnim situacijama koje znaju biti daleko teže nego ova tema. To je ono što odgaja djecu. Način kako živimo, a neono što im govorimo.
Seni je na banalnom primjeru gumenih bombona rekla ono sto ja mislim. Poanta je da se gumeni bomboni jedu s mjerom, alati kako doci do toga su drugaciji.
Mladjeg sina vise potice pohvala, starijeg zabrana. Ljetos su kod kuce imali dosta obaveza. Stariji se pokretao samo na dreku, mali nakon pocetne pohvale bi bez rijeci napravio vise nego sto treba. Naravno da su pristupi razliciti, naravno da su uz starijeg mladjeg prije zahvatile neke duznosti.
No gledam da ih isto odgajam, da odmalena imaju obaveze u kuci, da moraju steci naviku pomaganja i u opg-u.
Istina je da su neke obiteljske vrijednosti iste, neovisno o tome je li dijete prvo, je li ti srodna dusa itd. Ali to ne znaci da ce te vrijednosti imati isti ucinak na razlicitu djecu, odnosno ona se mozda mogu poceti ponasati devijantno bas zbog te frustracije. Npr. obitelj gdje je sin iznad kceri, to je univerzalna vrijednost u obitelji, ali ne pogadja jednako musku i zensku djecu. Ili gdje se sklonost matematici velica, a sklonost glumi ili slikarstvu omalovazava itd.
interesantno je to da npr. mama nije vršila pritisak ni imala visoka očekivanja. tata nije ni znao u koju školu idemo.ajme coksa - bez prava na cetvorku.
moji su bili slicni u strogosti.
ne doduse vezano na ocjene (mada kod mene isto cetvorki nije bilo, ko zna kako bi bilo da ih je bilo),
ali za sve ostalo...
ali on je zato bio sin svoje kraljice majke (none je živjela s nama) koja je sve kućne konce držala u rukama i svih redom kritizirala od jutra do večeri.
nikad ništa nije bilo dovoljno dobro. pravi kućni terorist.
tata to nije smatrao problematičnim jer je bio SIN (dok je njegova sestra, moja teta bila primjer "ugnjetavane" kćeri), niti je primjećivao taj nonin terorizam prema ženskim članovima obitelji.
a sve to ima i svoju povijest jer su nonu njeni roditelji dali u internat kod talijanskih časnih sestara s 11 g. da se bolje odgoji i obrazuje za učiteljicu (po njenim pričama, ratni logori su bili igraonice u usporedbi s tim internatom) itd, itd.
dakle obrasci ponašanja se ne mogu u potpunosti izbjeći, ali ako ih ne osvijestimo i dobro ne proanaliziramo, i sljedeća generacija lako nahebe.
ja se nekad moram dobro zauzdati i brojati do 50 da ne izgovorim neke klasike kojih sam se naslušala. a s druge me strane "strah" da htijući ne opteretiti djecu (osobito mlađu) očekivanjima, ona ne klizne u dosadnu neambicioznu prosječnost "ne da mi se" tipa, kad joj je bog dao nemale sposobnosti.
U pravu si Jelena. No velicanje jednih interesa a omalozavanje drugih mi nikako ne spada u zdrav odnos roditelja djeteta.
Trebamo se prvo mi roditelji posloziti u glavi da bi djetetu pomogli da maksimalno na svom polju da bi bilo sretno i zadovoljno.
Prosle sk godine mladjem je bio uspjeh otici u skolu sa svim priborom, zadacom i vratiti se bez opomene kuci.
Stariji je opet dijete za ciju skolu, obaveze, natjecanja malte ni ne znam.
Ja bez problema mogu hendlat te raulicitosti, al muza cesto moram bubnit u rebra da ne izgovori a kako on moze...
Posljednje uređivanje od Kosjenka : 23.08.2018. at 09:37
Možda su nam pokojne (pretpostavljam) none išle u istu preparandiju.
Predobar post. I ja bih dodala - i kćeri možemo tako odgojiti tek kad vide tate.
kosjenka, mislim da je jelena vise mislila na ono nesto sto mi podsvjesno zracimo. naravno da ima i roditelja koji svjesno omalovazavaju i velicaju, odnosno guraju djecu silom u neke svoje kalupe. sjecam se jedne clanice obitelji prijateljice moje sestre, priznate u kulturno umjetnickim krugovima. njoj je bilo ravno katastrofi kad se jedno dijete iz obitelji odlucilo za studij tehnickih znanosti, a ne za nesto umjetnicko ili na filozofskom.mi smo se bas malo sprdali s njenim stavovima.
ili ove price sa muskom i zenskom djecom.
jelena, bas si lijepo sazela to da neke obiteljske vrijednosti, odnosno stavovi, obicaji neci imati isti ucinak na razlicitu djecu. odnosno da ponakad ucinak cak moze biti i negativan po odredeno dijete. uopce ne mora biti da roditelj nesto svjesno, s namjerom omalovazava, a drugo velica, to mogu biti neke usputne opaske, ili naprosto roditelj moze biti tako uzivljen i odusevljen necim, da na neki nacin i osobe koje to isto odusevljava prigrljava pun entuzijazma.
to moze biti i priznanje i postovanje drugih ljudi prema roditelju, ili nesto trece.
puno stvari koje su same po sebi neutralne, dijete moze kodirati na svoj nacin, a da mi roditelji toga uopce nismo svjesni. i apsolutna nemamo nikakve lose namjere. i ne vidimo da dijete muce neki konflikti vezani na nama neke samorazumljive stvari. jer je to odredeno dijete mozda super senzibilno, ili super nesigurno, ili...
da li ste primjetili koliko ljudi koji se bave raznim vrstama umjetnosti ili su u podrucju kulture dolaze iz kuca u kojima je barem jedan roditelj slicne orijentacije? poznajem jako puno ljudi koji su medicinari, pravnici/advokati i barem jedan roditelj ima isto zanimanje.
ban, stagljar, smoljacic, (za dikica nisam sigurna), da nabrojim samo neke od nasih svjetski priznatih znanstvenika dolaze iz obitelji u kojima su se roditelji bavili prirodnim znanostima. ja skora da ne poznajem ni jednog od velikih glazbenih interpreta (glazbenice, ispravite me, ako grijesim) koji ne dolaze iz kuca u kojima je bar netko glazbenik.
ako i maknemo dio njih koje su roditelji na neki nacin mimo njihove volje u to "ugurali" ostaje jos potencijano veliki postotak djece koji biraju slicno. pogotovo ako su jedinci ili ih je dvoje.
naravno imaju tu i geni neku ulogu. no ja ipak mislim da je najveci dio djece multitalentiran, a onda ovisi o sreci, okolnostima, slucajnostima, roditeljskoj kuci u kom ce smjeru krenuti.
meni se cini da je to zato, jer djeca u pocetku svijet gledaju, razumiju, percipiraju preko nas roditelja. djeca i uce sve - od hodanja, govorenja, ponasanja, zbrajanja, oduzimanja, citanja jer nas vole i jer zele da mi njih volimo. jer ono sto sasa i juul kazu, jer suraduju.
mnogi teoreticari ucenja kazu, da dijeca o pocetku uce, da bi se nama svidjeli (ovo naravno ne treba shvatiti na banalnom nivou)
iz onih prica o djeci napustenoj ili izgubljenoj u dunglama i sumama, vidimo da oni skacu po drvecu, djelom se krecu cetvoronoske, a genetski imaju potencijal i za becki valcer i za sinhrono plivanje.
O, da. Primijetila u svojoj familiji kroz nekoliko generacija.
Što je najbolje, ne vidim način da se to izbjegne, čak i kad smo svjesni takvih nesvjesnih pristranosti u prethodnoj generaciji
Za sebe, mogu reći da svoje opredijeljenje i interese dugujem tome što sam slučajno čula usputnu rečenicu u nekom razgovoru, a čak nije bit u sadržaju rečenice, nego u intonaciji kojom je bila izgovorena.
Što sve moj sin čuje u mojim intonacijama, bolje da ni ne zamišljam, on je tek pravi majstor za kojekakve dodatne interpretacije koje nemaju veze s početnom idejom
tanja i ja o tome pocesto razmisljam. sto ja zapravo zracim na van, te koliko je nesto podsvjesno sto i sama ne vidim drugima vidljivo.
ponekad sam se pitala, da li sam mozda na nekom nesvjesnom levelu mozda "preteska" svojoj kceri. da li sam u odnosu s njom prejakih stavova, prejakog habitusa...
pred neki dan smo nesto pricale i o tome pa mi je rekla:
nije to nista lose, mama. ti si zena sa stavom i jakom misljenjem
stvarno je interesantno kako oni interpretiraju i sto mi govorimo i sto mi jesmo. i ovo sto cokolada keze, gdje je granica da im ne budes ni "pretezak" ni "prelagan" roditelj.
opet ako pocnes sve analizirati i "po jajima hodati", postoji opasnost da se i sam pogubis, izgubis autenticnos, te letis kao list... sto pak za djecu mislim da nikako nije dobro.
tako da se ja nekad naprosto i prepustim svemiru i kazem sve ce se posloziti.
Seni, bas taj dio genetike mi je zanimljiv. I ja sam dosla do zakljucka da sam svojim sklonostima bombardirala dijete i on ima sklonosti slicne meni. U jaslicama mi nismo spominjali da je posvojen jer se ne radi o djetetu s traumom i u ovoj dobi to nema veze, a nisam zeljela da ga se promatra kao "slučaj". Mi smo dugo zeljeli dijete i bas smo mu posveceni i on zna jako puno stvari i sve ga zanima. U vrticu ga znaju i ravnateljica i svi kao posebno nadareno dijete. Kad su dolazili s HRTa cekali su njega da dodje da ga snime, iako se ovaj na kraju nije htio snimati. Teta je stoput spominjala genetiku i kako se tocno vidi sto sam ja po zanimanju. Pitanje je sto bi bilo da ga je odgajala bioloska majka. I ja se stalno propitkujem da li u necemu grijesim, ocekujem li od djeteta previse da se ponasa kao ravnopravni covjek (vjerojatno da), trebam li zaista odgovoriti na pitanje zasto su nastale rupice u kolaču i kako se prenosi okret s pedale na kotač (vecinom odgovorim, ali sam u dvojbi trebam li).
Ja ni ne pokusavam biti neutralna. To naprosto nije moguće. Ja sam zena cvrstih stavova... Recimo škola, ja smatram nedopustivim ne procitati Ilijadu i to jasno izgovaram. Jednako tako sam svjesno odabrala muža koji ju nije niti ima namjeru pročitati. Ono što je meni nedopustivo ne mora biti drugima, ni meni bliskima. Zasad mi se čini da djeca u tome dobro plivaju. Mm i ja smo poprilicno suprotni, od okoline odrastanja, primarne obitelji, prijateljevanja, razine obrazovanja... A opet bih rekla da smo u onom bitnom, jaaako slični. Tko zna s kim ce koji sin surađivati ili obrnuto surađivati... Ne opterećujem se time. Mislim da je osnovni preduvjet da žive u obitelji gdje ljubav osjećaju ispunjen, a dalje je i na njima. Treći sin koji je najizazovniji često je takav jer ga mi takvim vidimo. Tu se pokušavam resetirati, ali to je teško. S tim da je ta situacija ipak bih rekla koristila cijeloj obitelji. Opet nekako kad napuni 14,15 godina, rekla bih da je to kraj aktivnog odgoja. I eto, zato mislim da cu tek tada moći vidjeti kako je on prosao u našoj obitelji.
Ovo s genetikom stvarno razumijem jer moja dva sina različitih oceva su i karakterno i fizički slicniji, nego ova tri istog oca. S tim da jelena, djeca dok su mala puuno više ovise o poticajima roditelja nego kasnije. Znam puno više nadarenih dvogodisnjaka nego šesnaestogodišnjaka.
ali to je naprosto tako. gledam primjere u svojoj obitelji, muž, ja i naša braća smo potpuno različiti ljudi s različitim karakternim crtama i sklonostima, svima su nam unutar naših obitelji bile ponuđeni isti prihvatljivi izbori i vrijednosti. gledam svoju djecu i razumijem ljude koji tvrde da je stvar u karakteru (i ja tako mislim), ali to nipošto ne znači da neću i dalje odgajati kako mislim da bih trebala - i opet, nadati se da će izrasti u kvalitetne i suosjećajne ljude.
Al onda ispada da ti je uzalud trud kad ce ionako biti onako kako je zapisano od "prapocetka".
Zamisli dvije izmisljene odgojne ustanove. U jednoj se odgajatelji posveceno bave sobom, a u drugoj posveceno djecom. Je l bi zaista bilo svejedno u kojoj si ustanovi odrastao? Odnosno karakter ovih nonica iz internata nije bas dobio prostora za razvoj.
Vjerujem to! Al zapravo ja nisam imala nikad namjeru "stvorit" nadareno dijete. Cak me malo strah zbog njegovog nacina izrazavanja sto ce reci sada djeca u vrticu. Sad kad necemo vise tajiti posvojenje jer tete moraju znati da se mogu snaci u slucaju nekog sukoba.
Moja je namjera upravo to sto kazes - eto ja sam dala sve od sebe, bolje nisam znala, a ti sad gradi kucu na temeljima kakve smo zajedno stvorili. Odnosno, ne znam hoce li on sam imati poriv pogledati kemijsku reakciju suhe tvari praska za pecivo i nastanak plinova zbog kojih nastaje supljikava struktura kakaosnita ili ce pratiti hoce li engleska kraljica ponovo! tolerirati novi gaf od Meghan.
No dobro, to je sad daleko od teme otislo (kao i obicno), al da vecina nas u dobroj namjeri odgajamo djecu, a svi fulamo (neki vise, neki stalno
Ma ne nameće se to djetetu aktivno... Ono ja želim da ti budeš nadaren pa ćemo sad radit na tome jer tad i nije uspješno. Nego onako usput, u dijete ucitavas svoja uvjerenja, nadanja, očekivanja i okolinom stvaraš svog klona. Do druge, treće godine ako je dijete suradljivo. I ne radi to nitko valjda namjerno, ali s prvim djetetom to gotovo uvijek ide tako.
Kako mi je ovo tužno. I ružno ustvari. Zar čovjek ne može biti "dosadno neambiciozno prosječan" a da bi bio sretan i imao odobravanje svoje okoline?
A ako bude volio samo to da zna napraviti kakaosnite. Ili, još manje, ako ih samo bude volio jesti. A o engleskoj kraljici mu bude ravno
A bome sam ja u prvim namjerno radila s idejom povezivanja sinapsi jer nemam nikakvu ideju o mogucem nasljedju. I to ce sigurno isto imati neki utjecaj na dijete. Odnosno sigurno sam manje opusten roditelj od vecine ovdje. Ja sam aktivno promisljala aktivnosti, ali naravno u skladu sa svojim sklonostima jer se nekih stvari sigurno nisam ni sjetila. Tj. puno sam kreativnija i zabavnija u onome sto dobro poznajem pa i dijete uziva u tome. Ove dane puno slikamo s temperama. Ja tu nemam talenta i to se vidi, iako je njemu i to zabavno, ali nije to isto kao kad su u pitanju prirodne znanosti, tehnika, citanje, aktivnosti vani i ostalo sto bas volim.
E sad cemu ce to sluziti u pubertetu, ne znam. Mogu se samo nadati da doprinosim samopouzdanju koje ce mu trebati jer ce biti uvijek drugaciji u netolerantnoj okolini, cega me unaprijed strah. I onda ce valjda i lakse pronaci hobije kao sto ih imaju Peterlinini decki. Jer kako se ono kaze Nezaposlen mozak-djavolje igraliste.
A da, vodila sam ga sasobom kod zamjenske ljetne opce prakse jer nisam imala kamo s njim. Zena me ne zna i odmah je pitala je l on jedinac na temelju "odrasle" komunikacije. Tako da se opet vracamo da je i to bitno, a ne samo urodjeni karakter.
nije trud uzaludan, odgoj ima svoju ulogu, ali on je samo jedan dio koji oblikuje čovjeka.
Ako ima natprosječne sposobnosti, ne može, već zbog same svoje prirode. Tj. može, ali onda vjerojatno ne bi bio sretan (o odobravanju okoline ne bih ovom prilikom).
Drugi je odgovor u Jeleninom postu, a koji mi se svidio - "nezaposlen mozak - đavolje igralište"
Beti, ne kuzim point. Meni je svejedno sto ce ga zanimati, dok je sretan. Na moju financijsku pomoc dugorocno ne moze racunat, jer sam stara. Znaci, morat ce se rano osamostalit. S boljim temeljima ima vecu vjerojatnost da smo nekog vraga potrefili i da ce se negdje pronaci. Ne mora pritom razmisljati o otpornosti bakterija, zakretnom momentu ili nekoj disonanci. Mozda ce biti bitno sto pjevamo puno, a mozda ce na kraju biti samo to bitno da zna da ga bezrezervno volimo. Ponudim koliko znam, mozda se nesto primi. A mozda i vjetar donese neko nepoznato sjeme. Samo da nije toksicno.
Ma.naravno da odgoj ima veze.
Sve je to mix karaktera, odgoja, okruženja, genetike ( i drugih specifičnih okolnosti recimo vaša Jelena).
Curke nemojmo bespotrebno potcjenjivat utjecaj odgoja. On postoji zasigurno al je u spletu s gore navedenim.
Ajme dosta postova nisam vidjela,idem čitat.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 23.08.2018. at 14:14
Jako mi je zanimljivo ovo tvoje pitanje Jelena, vjerojatno zato jer si ga ja nisam nikad postavila i uvijek sam odgovarala na takva pitanja i to onako tehnički-znanstveno-logički-smisleno.ocekujem li od djeteta previse da se ponasa kao ravnopravni covjek (vjerojatno da), trebam li zaista odgovoriti na pitanje zasto su nastale rupice u kolaču i kako se prenosi okret s pedale na kotač (vecinom odgovorim, ali sam u dvojbi trebam li)
Zamislila sam se u jednom trenutku kad je jedna mama na slično pitanje svog djeteta odgovorila nešto u smislu "kad vila puhne leptirići i vilinska prašina okrenu pedale"i onda sam shvatila koliko god mi to u trenutku i zazvučalo fora i wow i zgodan odgovor trogodišnjaku, to jednostavno nisam ja.
Ako sam zato lošija majka, so be it.
Ja imam dvoje svojih i još dvoje u mirazu i sa svima imam odraslu komunikaciju tako da mi priča s jedincima nema smisla puno.
pa ako bude samo volio jesti kakao snite, morati ce se pobrinuti da nade nekoga tko ce mu te snite praviti.
a ako bude samo volio sam praviti kakao snite, e tu su mu vec mnoga vrata otvorena.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
