ja se jelena isto nisam dvoumila. odgovarala sam sve sto sam mogla odgovoriti. i nisam razgovarala onim buci buci jezikom.
to sam ja i bilo bi smijesno da izigravam nesto drugo.
ja se jelena isto nisam dvoumila. odgovarala sam sve sto sam mogla odgovoriti. i nisam razgovarala onim buci buci jezikom.
to sam ja i bilo bi smijesno da izigravam nesto drugo.
Da, Barbi, ja se ni ne sjetim takvih odgovora. Mene kad pita je stvarno razmisljam o odgovoru. Sad me neki dan pitao zasto se kolac tako dugo pece (odatle i primjer s CO2 iz praska za pecivo) pa sam se zamislila sto da mu odgovorim jer ni ja tocno ne znam dinamiku pecenja pite od jabuka i sto se sad jos ceka.
Na moru je namjerno bacio jastucice za plivanje u neki grm i poslije je jedna ispustila, negdje se probusila. I onda ja nisam htjela da misli da moze bacat, a ja cu kupovat, a trebaju nam ti jastucici vrazji, pa sam ih kupila krisom i rekla kasnije kad je bio OK da mislim da mu je dobra vila donijela jastucice (kao nisam ja) Prokuzio me odmah. Lijepo je tati objasnio da sam mu kupila nove.
Pa ne ne možeš stvoriti nadarenost koje nema. Sve što možeš je potaknuti dijete (dvogodišnjaka lakše, šesnaestogodišnjaka malo teže ako nisi ranije počela) da ostvari maksimum svojih potencijala.
Evo, imam dojam da smo se opet odmaknuli od izvorne teme, a možda i nismo.... Baš si mislim da li bi na filozofskom kutku otvorila temu o tome što smo u životu propustili, što bismojoš stigli i voljeli ostvariti i sl.
Ont. O utjecaju roditelja u razdoblju odrastanja: Ja sam odabrala studij i struku svog oca, iako mi on to nikada nije nametao. Jednostavno sam igrala na sigurnu kartu onoga što mi je bilo poznato. Nije da sam se loše snašla u toj struci, ali danas se pitam jesam li mogla i bolje s nekim drugačijim izborom... Bila bih odličan logoped, agronom ili prehrambeni tehnolog. A iz nekog razloga mi u 18.godini nije na kraj pameti bilo to studirati. Samo sam znala da nisam za medicinu, a tu je bilo neizravnih sugestija unutar obitelji.... ne baš pritisaka, ali svakako očekivanja. I razočaranja s roditeljske strane.
Od svoje djece očekujem samo da se budu u stanju brinuti o svojim potrebama samostalno i odgovorno, a kako će to činiti i što će odabrati - široko im polje. Dobro se snalaze u tehnici, a i ne samo tehnici. Pa dobro, tu je također dosta mogućnosti. A opet, nije da se ne petljam... Kad je stariji poželio biti snimatelj i/ili montažer, nisam baš bila oduševljena zbog objektivnih razloga (problemi s vidom o kojima treba voditi računa) ali to je samo jedna mogućnost. Nisam sigurna ni da će me poslušati, vidjet ćemo, ali nisam mu namjeravala to braniti, nego samo ukazati na ono što treba uzeti u obzir.
Meni je posebno zanimljivo da na ovoj temi ideju o vrlo razlicitom odgoju ( i razlicitosti tog odgoja kao vrlo presudnoj stvari u zivotu) djeteta br.2 , br.3 itd zastupaju roditelji jedinaca . Zanimljivo.
poznato mi je to.
u neko doba bih rekla, da ne znam, ili da je nesto naprosto tako.
sto da odgovoris kada te pita, zasto koza i meso kod ljudi nisu prozirni, pa da se mogu vidjeti krvne zile?
apropo tvojih jastucica...
mislim da je curka imala manje od 8, 9, 10 mjeseci ili tu negdje, vise se stvarno ne sjecam.
uglavnom jela je i onda je pocela ispustati zlicu na pod i svaki pad bi popratila glasnim aaaa!
a ja sam joj (sasvim spontano, bez nekih didaktickih namjera) govorila:
tako je to sunce, sve sto pustis ili bacis, to pada, sila teze... i tako to.
i tako smo neko vrijeme provele u tom istrazivanju... dok se nije uvjerila da sila teze uvijek djelujei prestala.
moja mama je bila apsolutno zgranutai poslije je pricala svojim prijama da njena "luda" kcer pusta djetetu da baca stvari na pod, te da sto ce se desiti ako unuka odluci bacati stvari kroz prozor
ovo mi je super post. osobito ovo boldano. evo osobnog primjera. ja sam se kroz djetinjstvo naslušala negativnih poruka- da sam neuredna, nemoguća, preživa, zločesta, zahtjevna,neposlušna. moja je starija sestra puno mirnije naravi od mene,razlika između nas je mala, moji su sigurno bili iscrpljeni i na sve načine podkapacitirani za izazove koji su ih u životu snašli i dijete karaktera kao što je moj (koji je u usporedbi sa sestrom još više dolazio do izražaja) iz njihove je perspektive bilo užasno nesuradljivo i teško, zahtjevno rekli bi mi na forumu.
ja se tih poruka jasno sjećam. moja kćer je nakon mog sina koji je užasno miran i suradljiv, točno takva kakva sam ja bila. dakle živo srebro, ludača, brza, aktivna, vesela, jede tako da treba vatrogasni šmrk poslije nje čistit stol, razbije nešto valjda svaki tjedan jer juri, ne hoda, slabo sluša- tjera granice. nije to lako odgojivo dijete, ali način na koji se mi nosimo s tim je užasno različit od toga kako su se moji roditelji nosili s tim- iako su i oni tada, a i mi sada radili najbolje što znamo.
i još nešto-ja mislim da nije slučajnost da je u oba slučaja starije dijete mirnije- ja znam da kad se moj sin rodio MM i ja smo danima buljili u njega i divili se kako je prekrasan. kad bi otvorio oči vidio bi me odmah kraj sebe spremnu da ga nahranim, presvučem, zabavljam. kad se rodila mala ja sam jedva čekala da zaspi pa da odem malo vidjet i starijeg, osjećala sam puno krivnje jer mu se nisam mogla posvetiti kao prije i puno tuge i brige radi nekih drugih okolnosti vezanih uz njeno rođenje. kad je ona kao djenče otvarala oči morala je "zvati" moju pažnju. boriti se za nju. tako je sa većinom drugo/trećo rođenih. to je po meni normalno. ali to ih isto oblikuje u njihove karaktere.
Pa da, al ako imas manju pocetnu gustocu neurona, mozes kreirati ucinkovitiju mrezu.
Gifted children's abilities may be related in part to these enhanced neural connections, either because:
They were born with a denser than normal thicket of neural connections associated with the traits in which they are gifted, and had the right kind of experiences to allow them to use and retain, or further develop, these connections; or
They were born with a sufficient amount of neural connections and had ample opportunity to form more and more efficient connections through an enriched environment.
I ova silna briga o neuronima... Puno me žešće smarala s prvim nego s četvrtim. Jer mi danas nije toliko važno da budu najpametniji što mogu i jer nemam vremena. Iako da ih imam deset, ne bih odgovarala vilinskim prasinama.
Sasa, i što sad kad smo svjesni da treći zahtjevni odgovara na naša očekivanja? Da naglasim, dijete smo vodili i po doktorima i dobili i neku opisnu poludijagnozu sa smetnjama iz spektra. To nam je pomoglo da shvatimo da nismo totalno lude, iskrivljene percepcije stvarnosti, no s druge strane to je potvrdilo to očekivanje ovo dijete je zahebano... Stvarno se trudim resetirati, ali to je tako teško. Ne mogu niti želim sve svoje postupke pripremati ni unaprijed promišljati. A ja jednostavno nisam dovoljno empaticna biti kulerka, da instiktivno djelujem bez očekivanja i predrasuda prema njemu.
Pa ipak, sasvim je druga perspektiva djeteta i roditelja. To iskustvo primarne obitelji mi nekako više govori kako smo se osjećali nego kako je bilo.
Ja sam iz ovih zadnjih stranica zaključila da je najbolje kad dijete dolazi iz zdravoseljačke obitelji, bez znanstvenika, doktora umjetnika itd..pa su ti najveća očekivanja da bude sretan. Nikad u životu nisam maštala o tome da mi djeca budu na visokim funkcijama, da budu akademski obrazovani i cijenjeni...to prepuštam njima. I najiskrenije, ja samo želim da su živi, zdravi i sretni, a oni neka sami odluče što je za njih sreća. Znam jedne ljude di je mama već u ranim dječjim godinama, po njihovim afinitetima, sklonostima i talentima već isplanirala što će koje dijete biti. I ima visoka očekivanja i to ne krije. samo što je ona na visokoj funkciji pa to njoj nisu uopće visoka očekivanja, a meni jesu. E sad, oće li moji mesti zbog toga ulicu kad narastu ili će biti neurokirurzi, ko to zna. Za mene srednja je obavezna, faks jako poželjan, biraš ga sam, ako ne ide ideš ća..posao obavezan onog momenta kad se prestaneš školovati. Čini mi se da sam malo skrenila s teme
casa, nisam sasa, ali eto par mojih razmisljanja.
ne znam koliko je star tvoj treci sin, ali daj si naprosto vremena.
meni se cini, prisjecajuci se tvojih postova na temu odgoja svih ovih godina, da ti odnos sa svojom djecom jako pametno i suvislo hendlas.
u tom korak po korak procesu, ce ti se neke stvari rasvijetliti, te ti se ukazati neka vrata koja nisi prije vidjela.
uz to prihvacanje necega na nacin da kazes: ok to je tako, s tim se da zivjeti, idemo dan za dan, pomaze.
da li je moguce da ga prihvatis, takvim kakav je?
Šta li je onda uzrok što je moja STARIJA kao tvoja mlađa? To što je na rođenju bila odvojena par sati od mene? To što je sasvim sigurno svojih prvih par dana života bila poprilično gladna dok nismo uspostavili stabilno dojenje? To što je u prvim mesecima osećala moju nesigurnost i zbunjenost, a delom i moju depresivnost i PTSP od najnormalnijeg bolničkog vaginalnog porođaja, itd.itd, itd?
Jer i mi smo u stariju uvek gledali i divili se i bili uz nju i svaku željicu ispunjavali, a opet je ona od svog drugog dana života ista dosledna sebi: preosetljiva, preživa, nikad sasvim i na duže vreme spokojna i smirena...
A sa drugim detetom sam imala puno više objektivnih šokova i problema nakon njegovog rođenja, pa je opet on nekako prilično u ravnoteži sam sa sobom i ostatkom svemira.
Ja itekako priznajem moć odgoja, ali zaista mislim da sa nekim elementima karaktera on nema puno veze. I onako statistički, ne vidim vezu između redosleda dece u porodici i njihovog temperamenta. Znam podjednak broj "nemogućih" prvorođenčadi kao i bilo kog drugog po redosledu, prvi put čujem da je redosled rađanja u porodici bitan sa tog aspekta.
Ja te razumijem casa/ isto bih puno puta voljela da mogu djelovati van naucenih obrazaca i strahova. Ali na kraju price trudim se osvjestavati svoje unutrasnje i djelovati sto je moguce autenticnije i ispravnije. Ne znam- mislim da vec osvjestavanje toga da dijete suradjuje ima impact na odnos. Nisu odnosi s djecom u binarnim kategorijama, pa ili si resetirana do savrsene empatije i kula ili si uzas. Ja mislim da ta nasa djeca mogu podnijeti da nismo savrseni pogotovo ako im damo do znanja da i mi to znamo i objasnimo im zasto reagiramo kako reagiramo.
Sent from my iPhone using Tapatalk
u to bas nisam sigurna. sto je to kako je bilo? da li je to sto smo mi kao djeca osjecali, to kako je bilo?
ili ono sto su roditelji mislili da je bilo, a nije bilo? ako bi ti pitala moju mamu, sve je bilo fantasticno! ako bi pitala sestru i mene....hmmmm
uz to, uz lili tu je i sasa, kao majke vise od jednog djeteta.
a u mnogo knjiga o psihologiji vezano za odgoj i djecu ces naci vise nego dovoljno puta tu temu o razlicitosti odnosa roditelja i svakog djeteta ponaosob.
nije to nesto sto sam ja onako iz rukava napisala.
a da usput odgovorim sirius: ja sigurno nisam tvrdila da je razliciti odnos presudan, nego da je prisutan, te da osvjestavanje te cinjenice moze u nekim situacijama pomoci.
Posljednje uređivanje od seni : 23.08.2018. at 17:01
Pa ne mislim ja da postoji znanstveno dokazana spona u smislu 1.dijete- mirno, 2.dijete-zivo. Ja samo ono sto sam opservirala u svojoj primarnoj obitelji kao i ovoj sada povezujem uz okolnosti. Zasto je tvoja starija takva ja ne mogu znati. Opcenito kad dodje do tog vjecnog pitanja jel nurture ili je nature ja sam stava da je ionako nevazno. Vazno je da na nature nemamo utjecaja, ali bome na odgoj imamo. I zato mislim da ga je vrijedno promisljati i pokusati sto je moguce bolje i vise razumjeti- dijete, njegove osjecaje, strahove, kako do njih dolazi, cime ih podrzavamo, sto mu treba, etc.- a samo zato sto je to jedino na sto mozemo utjecati. Jedino kako ja stvarno utjecem na svoju djecu je kroz sebe- zato mislim da stav- on je takav, takav se rodio-
roditelja stavlja u bespomocnu poziciju i poziciju koja ga lisava odgovornosti. Ako sam stava- on je takav, takav se rodio, ali se mijenja i pod utjecajem naseg odnosa, onda imam moc (i odgovornost) da promisljam svoj dio u tom procesu i da na taj nacin utjecem na odnos i na dijete.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Kad smo mi posvojili veliku, strašno sam se trudila nadoknaditi propušteno kroz razne vrste stimulacija, puno pričanja i čitanja, kazališta, igranja, kućnih i vanjskih radionica....a vidjela sam da to nju samo kratkotrajno dotiče, da joj ništa ne ostaje, da nema strpljenja, što me bacalo u očaj (nisam tad još shvaćala poremećaj pažnje i hiperaktivnost). Ono na što je jedino bila spremna bilo je (moje) čitanje i pričanje. Imala sam dojam da uludo prolaze dani, da ništa ne pamti i osjećala sam se krivom jer ne mogu bolje.
Međutim, sad, 10ak godina poslije ona se sjeća svih detalja koje smo zajedno radili i vidim da je odrasla u predivnu empatičnu djevojku koja će se snaći u životu jer ima neke socijalne vještine koje su rijetke.
I za mlađu me pekla savjest da odrasta zapostavljena, ko neka sekundarna sirovina i samostalno se reciklira, tko zna - možda bi u nekoj drugoj obitelji kao prvo ili jedino dijete bila puno "brža" i aktivnija, s više poticaja...
A onda opet kad se sve zbroji, vidim da su jedna drugoj bile najbolje što im se ikad u životu dogodilo. Da je velika ostala jedinica, vjerojatno bih je dokrajčila vlastitim fokusom 24/7, a da je mala došla kao jedina, udavila bih je vlastitim očekivanjima jer ima memorijskog i drugog potencijala (i nažalost naslijeđen perfekcionizam).
A tko zna jesam li u pravu i hoću li biti u prilici čuti njihove dojmove.
pa ne znam trina da li ta tvoja teorija bas stima.
eto kad gledam siru familiju moje primarne obitelji, ni znanstvenika, ni doktora, ni umjetnika, ni visokih pozicija, a muke, svada, nesrece koliko hoces.
u prijasnjim postovima navedeni primjeri su savim slucajno vezani na obrazovanje, mogli su biti vezani i na bilo sto drugo.
npr. kcer moze suradivati sa nesvjesnim i svjesnim ocekivanjima svoje zdravoseljacke majke, na nacin da uvijek bira zlostavljace za partnere, kako ne bi "izdalo" njenu poziciju zrtve, koja doduse pati, ali svaku odgovornost sa sebe skida, jer je ona zrtva, a drugi su krivi...u svakoj knjizi o zlostavljanim zenama moze se naci dovoljno primjera iz kako ih ti zoves zdravoseljackih obitelji.
a i knjizi otrovni roditelji (prije nesto godina smo o njoj pisali na forumu) je veliki broj djece koja suraduju ili obrnuto suraduju sa svjesnim ili podsvjesnim ocekivanjima roditelja i obitelji na svoju stetu.
i potpuno je svejedno da li su roditelji doktori primarijusi ili poljoprivrednici.
Potpis na sasu. Al ovdje se na forumu svi mi trudimo oko djece. Svatko sa svojim teretom primarne obitelji kojeg se pokusavamo rijesiti, al se vraca. Svatko sa svojom predodzbom sto je dobro, a na temelju iskustva samo jednog vlastitog zivota. I teorije i pristupi se mijenjaju i da radis po najmodernijoj preporuci, sutra ce se vidjeti da to nije bilo bas dobro. Kao i dohrana sada u kojoj se totalno olabavilo od stroge strukture.
On je takav, jer se takav rodio - sa moje tačke gledišta ovo skida meni težak i nepotreban teret sa roditelja male dece: da je dete takvo i takvo jer roditelj je/nije u određenom periodu nešto uradio/zračio/projektovao... I skida nepotreban teret sa male dece: očekivanja da budu ono što možda u tom trenutku ne mogu biti - iako mogu taj neki hipotetički cilj dostići kasnije....
Meni ta rečenica ne služi kao izgovor da slegnem ramenima i ne radim ništa, ali mi služi da tu i tamo resetujem i sebe i okolinu što se tiče kojekakvih očekivanja i poređenja dvoje dece iz iste porodice. Sve je stvar tačke gledišta.
Generalno se najviše pronalazim u poslednjem čokoladinom postu o njenoj deci, tj. najviše me podseća trenutno na moju decu i naše međusobne odnose.
A što sam starija, to mi je nekako dalja i nejasnija ta teza o deci koja uvek sarađuju ili obrnuto sarađuju sa roditeljima - pa kako bi treće uopšte moglo da bude? (eventualno da su indiferentni?)
Evo tu se opet barata krivnjom kao osnovnom mjernom jedinicom. Mislim moje dijete je takvo kakvo je izmedju ostalog i sasvim sigurno radi toga sto ja jesam odnosno nisam uradila/ ocekivala/ projocirala. Tomu je tako. Nije to stvar krivnje. Nego ja analizom istoga mogu vidjeti refleksije sebe (tih ocekivanja, projekcija, radnji) u svom djetetu pa u skladu s tim djelovati. Ako zakljucim da moje radnje/ ocekivanja i projekcije nemaju nikakve veze s tim kakvo je moje dijete onda ih sigurno necu ni sagledavati iz tog ugla. Ja kad govorim o suradnju djeteta s roditeljom uglavnom govorim o tome da djeca na podsvjesnom nivou uvijek pokusavaju zadobiti jos ljubavi. Cak i kad rade stvari koje bi se naoko proglasile standardnom nesuradnjom. Tj- bas kada rade takve stvari.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Tako nekako...
Ne tako davno moj mlađi sin je pitao kad će se moći odseliti od roditelja, a mm i ja smo složno rekli da može čim si to bude mogao priuštiti, tj.imati završenu nekakvu školu i posao čija plaća mu to omogućava.
On je u strukovnoj školi, radi povremeno u toj struci i kad je jednom komentirao kako je 3 tjedna samo servisirao printere, mm mu je rekao da bi bilo pametnije da ide studirati nego da ide raditi odmah nakon sreenje škole. Primio je na znanje. Iskustvo ljetnog rada omogućilo mu je uvid u to kako izgleda raditi puno raeno vrijeme, a ako moraš platiti za stan i režije i hranu, da to nije uvijek jednostavno. Nema tu nikakvih očekivanja s naše strane, ali moja su djeca dovoljno stara da mogu shvatiti jednostavne činjenice. Ako žele raditi posao koji vole za nekakav pristojan novac, za to se trebaju školovati i potruditi i čak ni tada uspjeh nije zagarantiran.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 23.08.2018. at 18:35
Trina, moram priznati da ne razumijem.
otvorena, vrijedna, topla i vesela može biti samo radnička obitelj?
Posljednje uređivanje od seni : 23.08.2018. at 18:38
Zadnjih mjesec dana sam intenzivno provela sa svojim teenom koji je na pocetku puberteta.
Ali kako smo skitali bili subtu prisutni i familija i nasi dobri prijatelji.
Ja sam na putu imala mrzovoljno dijete koje gleda samo u mobitel i misli na sebe. A svi drugi su vidjeli predivno dijete koje hoce pomoci, iskreno dijete i veselo dijete.
Sad ko je u pravu ne znam. Laskalo mi je njihovo vidjenje, ali i moje nije nerealno jer na sestru samo vice, ona mu smeta, a mene to baca u ocaj.
Razlika izmedju njih je manja od dvije godine.
I za mene je on bio problematican na putu a drugi su uzivali s njim.
Tako da odnos pubertetlija roditelji je skakljiv. U tom periodu svi nekako plivamo i "odgajamo" ali zapravo veliki dio posla je nadam se odradjen. Sad sve treba sjesti na svoje mjesto.
Kod mene je drugo dijete divno i krasno sa razvijenim socijalnim vjestinama. Dok prvonasljednik je krut u pravilima.
Moj pristup prema njima je definitivno razlicit. Ona otplese svaku glupost jako dobro dok on redovito ide glavom kroz zid.
Ali kako je neko vec napisao pravila su ista.
baš sam naletjela na fb na prigodan strip
https://www.facebook.com/16861038116...7870600796244/
![]()
Ako sqm ja dobro razumjela, bit stvari je da disfunkcionalnost nije rezervirana za radničke ni intel2ktualne ili umjetničke obitelji. Ima toga svuda. Isto kao i funkcionalnih i poticajnih obitelji.
Ali štajaznam, u našoj obitelji nitko se recimo umjetnošću ne bavi profesionalno. Ne mogu to promijeniti, jer takvi smo kakvi jesmo. A kad je stariji sin (a bome sad polako i mlađi, ali ne u toj mjeri) pokazao interes za film, ja sam mu zdravoseljački rekla da mu Akademija ne bi trebala biti prvi izbor. Ne zbog umjetničke komponente, nego zbog njegovog zdravlja. On je liječen od strabizma i ambliopije i nekako mi se ne sviđa pomisao da se bavi full time snimanjem i montažom. Logika mi je prizemna tj. zdravoseljačka i nema nikakve veze s našim odnosom prema umjetnosti ili nekim zanimanjima.
Mene zanima koliko ste se uspjele odmaknuti od nasljeđa svojih roditelja?
Dok smo bili bebe nas je majka dojila,koliko znam nježno brinula se o nama. Onda su u predškolsoj dobi i nižim razredima nastupili životni problemi i ona se malo pogubila. Postala stroga, nikad se igrala s nama, nije razumjela svijet djeteta, očekivala je da budemo odrasliji nego što je zdravo. U pubertetu se posložila i počela se prema djeci odnositi s ljubavlju i poštovanjem. To je dosta popravilo stvar iako su ožiljci ostali.
Gledam sebe, uživala sam dok su mi bebe bile male, dojila, budila se po noćii, nosala...Kad su malo porasli unatoč mojoj želji nisam se mogla uživiti u njihovu igru. Sad su na pragu puberteta i komunikacija nam je svakim danom sve bolja. Ne smeta mi to njihovo odvajanje, nove emocije, snaga koju grade u sebi. Dapače, baš se nekako sigurno osjećam.
MM. Njegov otac još živi u svijetu dok je on bio mali. Vodio ga svuda, igrao se snjim. U pubertetu se je izgubio u nastojanju da ga uvijek sluša i da mu nametne da mora biti doktor ili inžinjer( imao je potencijala..)
Ne govorim o konkretnim postupcima već o sigurnosti, dobrom ili lošem osjećaju koji nam sami dođu u određenim situacijama. Mislim da djeca jako osjećaju našu emociju.
Pamtim te scene kad je mm uživao maljajući stan s malom djecom, čišćenju hobotnice, vodajući ih svugdje i svagda ko priljepke. U to sam vrijeme ja samo gledala i morala sam se kontrolirati da ne kvarim užitak ‘s ozbiljnošću mrlja i života općenito’
Danas on mora kontrolirati sebe i svoju strogoću koja je nekako naglo nastupila.
Iako su konkretni postupci bitno različiti, čini mi se da je nasljeđe u našoj obitelji dosta jako.
Ne, nisam to rekla. Ali je interesantno da je tebi na moj spomen zdravoseljačke obitelji prva asocijacija bila zlostavljana žena. Tople i vesele obitelji mogu biti i ove i one ali ruku na srce, činjenica je da visokoobrazovani roditelji na višim funkcijama itekako očekuju da im djeca u najmanju ruku budu na istoj razini kao oni, ali je poželjno da budu i više. Kod zdravoseljačkih obitelji istina, ima i druge krajnosti, a to je da su očekivanja nikakva pa često djeca nemaju ni motivacije za išta više. Ali ja sam mislila na najobičnije obitelji srednje klase.
Na ovako generalizovan opis formiranja deteta, naravno, nemam primedbi. Ali na konkretnim primerima, i dalje mislim da se precenjuje uticaj odgoja na neke elemente detetove ličnosti ili ponašanja. I uticaj detetove saradnje/nesaradnje, i žudnje za roditeljskom ljubavlju.
Npr. moja starija sa 9,5 god. na dnevnoj bazi ispusti bar jednu stvar iz ruku, zapne za bilo šta minimalno jednom i bar pet puta zakači rukom ili nogom dovratak, zid i/ili nešto od pribora na stolu.
Naravno, možda je takva zato jer se podsvesno uklapa u moju viziju nje kao večno nespretne ili možda zato jer svojom nespretnošću mami moju dodatnu pažnju, makar i negativnu.
Ili zato što je ja nikad nisam naterala da se ozbiljno i redovno bavi bilo kojom sportskom aktivnošću osim plesa i sviranja instrumenta koji voli.
A možda je takva zato što je od rođenja ista takva, distoni sindrom kao beba, oduvek konstantno u pokretu, odnedavno se ispoljila nasledna miopija, a za godinu dana izrasla preko 12cm jer je zaskočio isto nasledni prerani pubertet, plus nasleđene crte ekstremno rasejane pažnje?
Mislim, da, sport i vežbe koordinacije bi joj verovatno pomogli, da, verovatno sam trebala insistirati na tome, ali - da ću analizirati da li mi dete na početku puberteta nenamerno krši koješta po kući zato što ja projiciram neku svoju ružnu viziju na nju -pa, neću, dokle god postoje neka puno opipljivija objašnjenja.
Ili, da bude pozitivno o detetu: naježim se kad mi pedagoška struka i školska stručna služba kaže kako se vidi "da puno radim sa njom, jer ona tako sa lakoćom uči, pamti i reprodukuje sa razumevanjem". Jer se a priori podrazumeva da su inteligencija i lakoća učenja nešto što je odgojem usađeno, a ne, ne dao bog, preneseno nasleđem. Jer dete sigurno lako pamti zato da bi silno ugodilo meni, a ne zato što joj je to nešto prirodno i nenaporno?
Trina, ja uopce ne razumijem na sto tocno mislis i jesam li i ja u to ukljucena. Bome sam prosla nekoliko razgovora u kojima mi je objasnjavano da djeca koja se posvajaju ne dolaze iz visokoobrazovanih obitelji. Da mi je to vazno, ne bih ulazila u to. Al mi je vazno dati djetetu sto mogu, najbolje sto znam s tim da mi je jasno i da cu pogrijesiti i da ce mi predbacivati prvo u pubertetu, a ozbiljnije kad napuni 30 godina. Ali dok ja znam da vise od ovoga nisam mogla, ja sam mirna i cekam prigovore![]()
I na tim razgovorima sam se morala opravdavati za obrazovanje i objasnjavati sto mislim da je vazno za srecu.
Pa, dobro, pulinka, sasvim je različito kad čovjeka brine nespretnost vlastitog djeteta ili nešto što utječe na njegovu psihu. Svi smo osjetljiviji na glavu nego na tijelo. I zar nije ljudski potražiti kako mogu pomoći.. Ja kad promisljam o svom trećem sinu ne zanima me kako i zašto baš meni. Zanima me kako mogu djelovati i vidjeti njega da mu bude bolje. A često imam osjećaj da ga ne razumijem, da i kad racionalno mogu objasniti kako i zašto on nešto, ne mogu se s tim saživjeti.
A obrazovaniji imaju viši standard obrazovanja jednako kao oni ljepši ili oni snalazljiviji....
To ti je kao ono kad mala djeca imaju tantrume doma i izluđuju roditelje, a vani, u vrtiću ili drugim vanjskim sredinama su divni i krasni i slatki i umiljati
Imam vrlo sličnu situaciju (s tom razlikom da je moj jedinac, pa može šiziti samo na roditelje jer nema drugi ispušni ventil - doduše, da ga pohvalim, počeo se bolje kontrolirati u zadnje vrijeme). Doma svakakav, s čestim i naglim promjenama raspoloženja, vani je divan, pristojan i uljuđen.
Dok smo bili na godišnjem, nekoliko puta mi je prošlo kroz glavu da dolazi kraj zajedničkim ljetovanjima jer se s njim više ne može izdržati u ovoj kombinaciji. A opet, kad pogledam nakon svega, baš imam dojam da nam je bilo lijepo i da je koristilo što smo toliko vremena proveli zajedno. Iako je on na svakoj drugoj slici namrgođene face![]()
He, he...poznato načelno "Što ćete VI s djetetom kurve i drinkera?"
A ništa, izvući najbolje što možemo iz njih i uvjeriti ih da mogu. Ma koliko to nekom promatraču izgledalo kao bildanje ambicije. U školi sam jednom od učiteljice dobrohotno čula - a jadničak mali!
Ono...em ostavljena, posvojena, i još nikako da savlada čitanje i oduzimanje preko desetice. A njoj je za sreću u tom razdoblju trebalo najviše da je ne smatraju glupom.
Ja razumijem što je Trina htjela reći, iako se neprecizno izrazila. Treba imati mjeru u svemu i ne pretjerivati. Činjenica jest da što roditelji više kompliciraju i analiziraju pa ako je to još povezano s njihovim nerazriješenim frustracijama, to zaista može loše utjecati na potomke. Tako sam ja shvatila metaforu zdravoseljački.
mozda sam ja tvoj prijasnji post krivo procitala:
To nisu zdravoseljačke obitelji o kojima ja pričam, ti tvoji su primitivni, disfunkcionalni, zlostavljani itd...Zdravoseljačka obitelj je radnička obitelj, otvorena, vesela, vrijedna i topla.
u svakom slucaju moja prva asocijacija na zdravoseljacku obitelj, sto god ta sintagma trebala znaciti, nije zlostavljana zena. pa u tom smislu ne znam sto bi tebi kod toga bilo interesantno???
djeca mogu suradivati sa roditeljskim ocekivanjima na svoju stetu na milijun nacina, koji nisu vezani ni na obrazovanje, ni na ovakvu ili onakvu poziciju u drustvu.
najobicnija obitelj srednje klase obuhvaca razne stupnjeve obrazovanja.
cipelica, to je jako tesko odgovoriti. ja sam recimo mislila da sam se prilicno odmaknula od nasljedja i od matrica ponasanja. i na nekom vidljivom nivou, to sigurno stima.
s druge strane, svako toliko se uhvatim u nekoj situaciji u kojoj nesvjesno ponavljam matricu...
tako da mislim da taj proces traje vise manje cijeli zivot.
pulinka, na ovom tvom primjeru, slažem se, ne može se i ne treba sve objašnjavati preko suradnje i u krajnjoj liniji, malo mi je i narcistički baš svaku djetetovu osobinu i postupak tumačiti preko odnosa sa nama prevažnim majkama
ali to kako ćeš ti reagirati na njenu nespretnost ima utjecaj na to hoće li to postati issue između vas (ako ona doživi da si je zbog toga kritizirala ili smatrala da je to nešto jako loše, čak i ako ti smatraš da nisi, ali ona doživi da jesi pa se odrazi na njeno samopouzdanje, ili s druge strane ako je prihvatiš takvu kakva je može to doživjeti kao baš nešto što joj treba, ili može ti jednog dana zamjerati što je nisi upisala na neke sportove i nekako utjecala na to da ne bude uvijek smotana... milijun opcija)
dakle, na tu istu situaciju različiti roditelji će različito reagirati, a i djeca su različita pa će to drugačije protumačiti, pa se ista ta stvar može razviti u nešto važno ili potpuno nevažno, pozitivno ili negativno
Tako ja doživljavam tu nasljeđe-odgoj priču. Dijete se rodi s nekim svojim osobinama i sklonostima, nešto su mu jake strane i u tom području malo ili nimalo našeg truda lako donosi rezultate. Nešto drugo im je slaba strana i moramo se postavit na trepavice nekad i za mali napredak. Ali opet, unutar nekog okvira, mi možemo postić puno.
E sad, mi nismo niti približno objektivni kad procjenjujemo postotak utjecaja nasljeđa i svog odgoja, ovisno o tome kako inače razmišljamo. Netko će sve pozitivno pripisati sebi, netko će sve pozitivno pripisati drugim utjecajima. Netko drugi tako za negativno. Postoje doduše i objektivni izmjereni podaci (ne sveukupno, nego za razne stvari posebno), i čula sam ih puno puta, i svaki put zaboravila, što isto nešto govori
što se tiče ove krivnje, to mi je baš zanimljiva tema
ja sam još sva pod dojmom filma The tale, gledala sam i čitala neke intervjue sa Jennifer Fox
tko ne zna, žena je snimila film prema svom vlastitom iskustvu, gdje je doživjela seksualno zlostavljanje u dobi od 13 godina, i film je ustvari o tome kako se ona tek u četrdesetima suočava s činjenicom da je seksualno zlostavljana, jer je sebi, da bi lakše preživjela, malo ucifrala tu uspomenu da to sve skupa izgleda kao eto jedna ljubavna veza
na suočavanje ju je najviše potakla njena majka koja je našla sastav koji je o tome napisala (ovo se sve zna i iz trailera,nisam vam ništa spoilala, a i nije takva vrsta filma ustvari)
mene je naravno dosta takla ta uloga majke, kako je to nakon toliko godina suočit se sa činjenicom da ti je dijete seksualno zlostavljano, a ti to nisi primijetila, nisi ga zaštitila. Mogu samo zamislit koliko tuge i krivnje je osjetila. Ali, i to je bitan ali, ta je žena imala dovoljno hrabrosti da unatoč svojim osjećajima bude glavni faktor da protrese svoju kćer da se sa svim tim suoči, iako je to i njoj bilo teško. Nekoj drugoj majci to bi bilo toliko nezamislivo, suočit se sa tim, da bi sastav spalila i cijelu priču potisla, nauštrb svog djeteta.
Imam u obitelji jedan primjer djeteta koje je završilo kao najgora noćna mora svakog roditelja: droge, kriminal, bande, zatvorske kazne i ustvari u ovom trenutku baš i ne vidim nade za taj mladi život. Iako je to jedna vrlo složena situacija na koju je sudjelovalo puno faktora, apsolutno je bez sumnje da su roditelji jedan od važnijih. Ali to je kod njih naravno jedna silna količina energije koja se ulaže u to da sami sebi opravdaju da krivi - nisu. Što je sad relativno i svejedno, ali u nekom ranijem trenutku, uvjerena sam da bi sposobnost prihvaćanja "kriva sam" pomogla da budu sposobni promijenit nešto, ali umjesto toga išlo se intenzivno u bijeg "nisam ja nisam ja, netko je drugi, svi su drugi" dok nije postalo prekasno.
ja ne bih ovom sto je sasa napisala nista ni dodala ni oduzela.
na jednom globalnom nivou je meni sukus: ne znamo koliki je postotak nurture ili nature, a nije ni vazno. (naravno ljudi od struke tome prilaze dublje i sistematicnije)
znamo da je oboje ukljuceno, a cinjenica je da na na odgoj imamo utjecaja. i to je to.
koliko ce neki roditelj globalno i opcenito o svemu tome reflektirati je stvar njegovih afiniteta i njegove licnosti.
da li je neko dijete vise ili manje spretno, po meni spada u one uobicajne razlicitosti kod ljudi. neki roditelji nece to ni primjecivati, neki ce to smatrati uredu, neki sportski nastrojeni ce gledati da li da na to utjecu sportom, gimnastikom... no pretpostavljam da nitko zbog toga nece traziti psiholosku pomoc, ili danima razbijati glavu da li je nurture ili nature, te da li mu dijete s tim nesto porucuje.
no ako se dijete pocne samoozljedivati, postane nasilno prema drugoj djeci, ne moze se koncentrirati, kontrolirati, onda ce vecina od nas to percipirati kao problem koji se treba rijesiti, te ce poceti razmisljati i reflektirati i o odgoju, i o djetetu, sebi, odnosu, ne bi li pomoglo djetetu.
LOL na poslednju rečenicu :D.
Tako svi mi, mislim, doživljavamo tu odgoj-nasleđe priču, u globalu je razumevamo svi vrlo slično, ali na nekim nižim nivoima nam je često teško da razlučimo da li je nešto ili nije naša krivica/zasluga, da li je neka konkretna osobina i ponašanje deteta ikada mogla biti drugačija i u kojoj meri smo mi mogli i možemo uticati na nju. Što ne znači da treba odustati od odgoja, naprotiv, niti znači da ja ne verujem u moć i uticaj odgoja.
Evo moja starija i njen vršnjak, kao dvogodišnjaci bili jaaako slični-živi, komunikativni, brbljivi, ne mogu dve sekunde na jednom mestu ostati, sve ih zanima, svugde ih ima, "ne čuju" zabrane, ništa ih ne plaši.
I sada sa 9,5 godina im je karakter vrlo sličan, osim što je vršnjak još od vrtića mali bully sada naoružan borilačkim sportom, inteligencijom organizuje svoj razredni gang a zdušno ih podržava porodično bogatstvo i porodična načela da "niko neće tući njihovog sina", na šta se škola zdušno pravi da problema -nema.
A moja - pa, sukobe rešava komunikacijom ili ev. uskoči u ulogu žrtve - jer u životu nije dobila ni od koga ohrabrenje da bude bully niti je ikada tu vrstu agresivnosti pokazivala, u razredu je nekako u sredini hijerarhije- ili bih ja bar volela da je tako, ne znam zapravo.
Tako da je meni sasvim jasno da naizgled vrlo slična deca mogu otići jako različitim putevima u zavisnosti od spleta životnih uticaja.