poluluda, znam da svatko od nas ima svoje nacine, te ne bih htjela da me krivo shvatis...da se mijesam u tvoje odgojne principe. pa eto par mojih opservacija:
ja nisam sasvim sigurna u ucinkovitost kazni tipa: sad mora raditi vise kucnih poslova, ili oduzeti cemo joj neke privilegije, ili nesto u tom stilu.

meni se cini, da dogovori u smjeru: nisi se drzala dogovora, zakasnila si, pila, pusila - pa do daljnjega nema izlazaka, vise pogadaju bit. i ne pretvaraju cijeli odnos u neko natezanje i stalnu borbu. u prijevodu: dan je normalan, pricamo, grlimo se smijemo, dakle svakodnevnica je svakodnevnica, a izlasci su posebna tema: sloboda izlaska podrazumjeva odgovornost prema dogovoru, te se to ne mijesa sa pranjem suda, usisavanjem poda, uskracivanja necega ..itd
treba naravno biti i spreman na to, da je ucenje vladanja sobom proces koji traje i koji nije ni najmanje lagan.

prvo ljeto kad je nasa cura pocela izlaziti do jedan, sam se vratila sa odmora prilicno neispavana .

ako bismo isli prije spavati, ja sam si navijala sat za 20, 15 do jedan. pa bih joj poslala sms: da li si na putu... ili nesto tako, ono da podsjetis dijete, pa bi se dopisivali...
nekada bi me docekao sms u kojem me moli za jos 15 minuta, pola sata... pa bismo pregovarale i tako to. ako se dobro sjecam, u 50% slucajeva je bila na putu, u 50% slucajeva bi me ili molila za jos malao, ili bi rekla da kasni 10 minuta, ili ponekad da jos moraju odvesti kuci nekoga iz drustva koje jelte malo pretjerao... no poanta je u tome, da kroz to pomognes djetetu da ovlada kontrolom samog sebe, upucen si (donekle) u zbivanja u drustvu, a i kako sam bila budna, popricale bi malkice o tome kako je bilo...meni je bilo jako vazno da sama usvoji i automatizira prepoznavanje situacija koje mogu biti bas opasne i vrlo grde.
jasno je i meni kao i svima nama, da sva djeca, a i mi kad smo bili tinejderi naginju tome, da naprave ponesto gluposti.
no postoji ogromn razlika izmedu glupih gluposti (koje ns naravno naljute, iznerviraju, ponekad i nasmiju ) i opasnih gluposti koje su ireverzibilne.

ono sto zelim reci, jest da taj proces odrastanja, koji je peterlin u nekom postu gore lijepo opisala nije jednostavan i ne dogada se u vecini slucajeva (ponekda naravno grah padne jako lijepo, pa dijete odmah usvaja dobre obrasce) preko noci.
sto znaci da nasa aktivna podrska i u smislu podsjecanja i stalnih razgovora, zatim pokusavanja razumijeti sto se u glavi tinejdera zbiva moze prilicno pomoci.
oni su naravno razapeti izmedu svojih zelja, nasih pravila, te pravila obitelji njihovih prijatelja koja mogu biti prilicno razlicita od nasih. i u svemu tome, trebaju i roditelji i dijete naci neki put i neki nacin.

to je bilo vrijeme, kada sam sustav vrijednosti, onog sto nas u zivotu nosi i prema cemu zivimo, pocela zaista naglasavati i uvoditi u argumentaciju, zasto mi recimo ne dozvoljvamo da dode kuci u 6 ujutro, a recimo ana i marko to smiju....joj kad se sjetim... moje dijete isto dobro argumentira... dakle naznojile su mi se mozdane vijuge.