Neki dan prisustvovala sam predavanju o psihofizičkoj pripremi trudnice za porod koje je uključivalo i obilazak porođajnog odjela, boksove, odjel babinjača. Sablasne krike koji su parali hodnikom pokušale su ublažiti dvije šarmantne i ljubazne sestre koje su spremno odgovarale na sva naša pitanja . I najmračnije strane poroda su bile svijetlije uz njihove osmjehe. Ali, tu je bio i dežurni doktor, ginekolog, koji je također trebao održati predavanje. Na prvi pogled učinio mi se ok (mlad, visok, crn, zgodan) , ali....
Nakon što je odverglao svoje o fazama poroda, uslijedio je komentar kako njegov pas kad ga odvede veterinaru bolje sluša nego neke trudnice na porodu (????). Na pitanja o bezbolnom porodu, epiduralnoj, porodu u vodi... komentirao je nešto u stilu: eh, sad bi sve bezbolan porod, pa priroda nam je dala bolan porod. Uglavnom, epiduralna se ne dobiva na zahtjev, već samo u iznimnim slučajevima, kada je žena već na izmaku snaga, i to prema subjektivnoj procjeni doktora( njegovoj naravno). O epiziotomiji je rekao da je obavezna i da možemo biti sretne što nismo vrhunske sportašice, jer bi tek onda vidjele što je rezanje. Uglavnom žena nema nikakvo pravo bilo što zahtijevati, pa su pitanja poput plana poroda, perinalne masaže, TENS-a...ostala visjeti u zraku. Toliko o psihofizičkoj pripremi trudnica za porod.
Ps. Predavanja koja su održali prof. Podobnik i dr. Duić bili su na profesionalnom nivou u svakom smislu, jasna, zanimljiva, sa detaljnim objašnjenjima i odgovorima. Već se iz prvih rečenica vidjelo da znaju i vole svoj posao, a iz svake riječi je zračilo znanje i stručnost. Šteta što nisu svi takvi.