Različiti osjećaji prema svojoj djeci

Vičem. I o svemu i svima vodim veću brigu nego o sebi.

Ali mene muči druga stvar. Osvijestila sam da imam PTSP od prvog djeteta (njenih prvih nekoliko godina života) i da imam mnogo manje strpljenja za nju nego za mlađeg. Ona od rođenja...do danas traži nevjerojatno puno pažnje, uporna je, davi ((, cvili... i redovito me peče savjest što ju tako vidim. Ali to je moj problem, a ne njen i moram se s tim pozabaviti kod nekog psihoterapeuta. Da ne bude zabune, puno se mazimo, dajem joj puno svog vremena i sebe, ali... moje strpljenje i osjećaj krivnje se stalno vrte u krug.... Naš je odnos ponekad jako napet, dok sa sinom imam divan odnos ((( pa me to izjeda.
Kriva tema, znam, ali ako netko ima neku ok knjigu na tu temu, javite.

Zuska, potpuno je normalno da s djecom imaš različite odnose. To je u redu.

Marta, nije samo različiti odnos. Njen karakter mi jako teško pada
Možda bih trebala otvoriti novu temu, ali sad nemam vremena.

Zuska, moj prijatelj je odrastao uz takvu sestru i to je kod njih završilo tako da se on totalno distancirao od obitelji Maknuo se jer nije htio opterećivati roditelje kad je vidio kako je ona zahtjevna, i njemu je zapravo išla na živce... meni je to baš tužna priča. Možda ipak treba nekad prerezati neka dramljenja, ne znam Ili potražiti stručnu pomoć.

Originally Posted by Zuska

Vičem. I o svemu i svima vodim veću brigu nego o sebi.

Ali mene muči druga stvar. Osvijestila sam da imam PTSP od prvog djeteta (njenih prvih nekoliko godina života) i da imam mnogo manje strpljenja za nju nego za mlađeg. Ona od rođenja...do danas traži nevjerojatno puno pažnje, uporna je, davi ((, cvili... i redovito me peče savjest što ju tako vidim. Ali to je moj problem, a ne njen i moram se s tim pozabaviti kod nekog psihoterapeuta. Da ne bude zabune, puno se mazimo, dajem joj puno svog vremena i sebe, ali... moje strpljenje i osjećaj krivnje se stalno vrte u krug.... Naš je odnos ponekad jako napet, dok sa sinom imam divan odnos ((( pa me to izjeda.
Kriva tema, znam, ali ako netko ima neku ok knjigu na tu temu, javite.

Ovo s vikanjem i brigom nije odvojena stvar, to sve izlazi iz iste vreće...

Eh, ne znam što pametno reći... Knjiga koju pamtim je Zahtjevna djeca (Stanley Greenspan i još netko, ne znam napamet bez pretraživanja interneta). Opisuje različite tipove zahtjevne djece, npr. agresivno dijete, preosjetljivo dijete...

Pitaj školskog psihologa.... ali ja bih rekla da si ti svom djetetu vježbalište za međuljudske odnose. Na tebi isprobava sve što nigdje drugdje ne može ili misli da nije primjereno - to je meni indikator slobode. Ali sad kako je narasla, polako će više razumijevati, pa ćeš joj moći bolje objasniti svoje osjećaje, potrebe i stavove.

Osim toga, jeste li isključili organske uzroke? Moj sin je imao objektivnih problema (alergije, astma, bronhitisi) zbog kojih se nije dobro osjećao u svojoj koži. Dodaj tome disleksiju i eto nemoguće kombinacije...

Da te utješim, ušao je u 18. godinu i otkad je u srednjoj školi, nama je puuuuno lakše. Isplatio se sav trud koji smo mm i ja uložili u njegov odgoj dok je bio mali (a bio je naporna i zahtjevna cvilidreta i mrgud). Danas imamo ok odnos, ali on je od rođenja drugačiji od brata i tu nema usporedbe. Sa svakim od njih imamo drugačiji odnos (tj. ja drugačiji, mm drugačiji, a i njih dvojica su morali dorasti do srednje škole e da bi izgradili svoj odnos na produktivan način... ) Evo primjera: jučer moj mlađi sin sretne u tramvaju svog novog profesora iz fizike, prepoznaju se i malo popričaju, a E. mu kaže - moj stariji brat je L. iz xv gimnazije i predavali ste mu prošle školske godine... Crkla sam od smijeha. Prije 2 godine nije bilo šanse da tako nešto izvede. Da mi je to netko najavio dok je on krenuo u osnovnu školu, mislila bih da je sišao sa svog sićušnog uma, a eto - dogodilo se. Moje naporno i zahtjevno dijete odraslo je u samostalnog i produktivnog srednjoškolca.

Originally Posted by Zuska

Marta, nije samo različiti odnos. Njen karakter mi jako teško pada
Možda bih trebala otvoriti novu temu, ali sad nemam vremena.

Zuska, to je ono zahtjevno ?
Ako te mogu utjesiti nama su se stvari ( barem kod mene ) poboljsale odrastanjem. On je postao bolje povezan sam sa sobom i samim time manje zahtjevan.

Zuska pratim tvoju priču s njom od njenog rođenja, čini mi se da se ti jakooo trudiš oko nje godinamaaa i da ne bi trebala imat grižnju savjesti.
A ono jbg pa valjda je normalno da nam se neke osobnosti ne sviđaju općenito, pa bome tako i kod vlastite djece. Teško je čovjeku to priznat i osvijestit al mislim da je legitiman i normalan osjećaj.

Recimo ja sam optimistična i vedra osoba, strašno me živciraju pesimistična (kojima je sklona muževa obitelj) i mrgud raspoloženja (kojima je povremeno sklon i on sam).

Otvoreno priznajem da mi je neko dijete povuklo na tu stranu da fakat ne bi voljela taj njegov dio osobnosti i šta sad. Šta to nije normalno???

Probaj se ne gristi, možda najbolje s nekim stručnim se posavjetovat.

MM je na pesimisticnoj kukavnoj strani. To me zivcira. Hoce li biti ostecen ako mu kazem da mi to ide na zivce?

Originally Posted by pepi

Imamo li istu mamu?

i ja se priključujem

Sad mi je bad odgovarati jer sam zachatala temu. Može adminka to kako odvojiti ili zakeljiti na neku staru temu ako slična postoji pa da mogu malo detaljnije?

Lili i sirius onda mene zaobilazite u sto sirem luku

Originally Posted by sirius

MM je na pesimisticnoj kukavnoj strani. To me zivcira. Hoce li biti ostecen ako mu kazem da mi to ide na zivce?

Imam i ja sličnog doma, hehehe ali s godinama se priklonio mojoj strani glede tjeranja maka na konac oko bitnih stvari, a ja sam se priklonila njegovoj opuštenosti oko nebitnih.

Sad su dečki veliki a mi puno manje pazimo kakvi smo uzori. Nismo se pokvarili nego opustili

Ma kakvi spajka nisi ti baš taj profil o kojem pričamo sirius i ja, ma kakvi pa osjeti se tvoja narav iz tvojih postova.

Moj kad krene ja bi ga oklagijom po glavi, a isto bi reagirala i da mi to dijete radi. Akde adminice napravite/odvojite temu za Zusku.

Ista stvar, samo što sam zaključila da mi se ne sviđa to što vidim sebe u njoj.

I moja su djeca poprilicno razlicita. Stariji je od rodjenja puno zahtijevniji i trazi puno vise paznje i vremena. To me znalo poprilicno iscripit. A ovaj mali je skroz drugacijeg karaktera, mirnijeg, ali i odlucnijeg. U ove njegove prve dvi godine jos mi nijednom nije palo na pamet da povicem na njega (osim u stilu "stop"), a prilicno sam sigurna da sam u to vrijeme na starijeg znala vikati. S druge strane od starijeg sam imala puno veca ocekivanja nego od mladjeg, tj. smatrala sam da se treba ponasat na neki nacin, za koji mi je sad jasno da on uopce nije tad (a mozda ni sad) bio zreo da se tako ponasa.

Uglavnom, u nekom trenutku (prije godinu i pol) sam i ja primijetila da vidim starijeg na nacin na koji ga ne zelim vidjeti, i da mi se mnoge stvari u njegovom karakteru ne svidjaju. Od tada se aktivno trudim vidjeti ga prvenstveno kao dijete koje je takvo da treba puno ljubavi i paznje i da se ne ljutim na njega zbog toga (odnosno kad se ponasa zbog toga na nacin koji mene ljuti). I radila sam na toj svojoj viziji njega. I sad ga vidim na puno drugaciji njezniji nacin (makar on vjerojatno nije puno drugaciji), i ni ne sjecam se tocno kad sam zadnji put vikala na njega... zapravo, sjecam se, sredinom tretjeg mjeseca ove godine. Moj je dojam da kad sam ja promijenila stav i pristup da je i on postao puno kooperativniji i ugodniji za suzivot. Al ne mogu garantirat, mozda i nije. Mozda samo ja ne reagiram na nacin koji dovodi do eskalacije sukoba misljenja i potreba.

Ono sto sam ja zakljucila jest cinjenica da mi se ne svida ulagati trud, a biti neuspjesna. Jer sam imala takav osjecaj obzirom da on gotovo nikad nije bio zadovoljan, gotovo nikad nije slusao upute i gotovo uvijek je odbijao bilo sto novo probati. Uglavnom, kad sam se pomirila s tim da su to njegove frustracije i da ne moraju biti ( i )moje postalo mi je lakse.

Imam i ja jednu koja je uvijek nezadovoljna i u svemu vidi problem. Istina da je ona prva, imala je 5 godina nepodijeljenu paznju, moju i mm-ovu, pa je mozda i tu leze neki razlozi. Kao dijete vjecno je plakala, i za najmanju sitnicu reakcija je bila strasna. Ona ne razlikuje uopce vaznost stvari i događaja, njoj je sve jednako vazno i jednako reagira. Kao mala kad bi pala, malo se udarila reakcija je kao da je nogu slomila u najmanju ruku. U usporedbi s ovim mlađima, koji su joj cista suprotnost, mene njen karakter izluđuje. Ne zapravo zbog toga sto mene davi i gnjavi stalno s nekim svojim musicama, vec me muci to sto ona sebe pravi nesretnom, i to uvijek zbog neke pi.... Koliko sam se napricala i pokusala joj objasniti stvari, milijon puta isto, na kraju se u uvjeri da sam joj dobro govorila ali onda opet kod nove stvari sve ispocetka. Cini mi se da nema puno pomaka. I onda sam negdje naletila u jednoj knjizi kako je zapravo sve to stvar kemije u mozgu, i neki ljudi su bazdareni na malu kolicinu serotonina i drugih sretnih tvari, i skloni su drami, neraspolozenju i crnim mislima. Sve vise se uvjeravam da je upravo tako.I tu nema pomoci, koliko god ja njoj objasnjvam da treba biti sretna i pronalazim uporista za to, slabo prolazi. I kad joj se dogodi nesto stvarno super kod nje ta sreca traje kratko i opet dalje po svom. Kako pomoc i moze li se uopce uvjerit takve osobe da postanu sretne, to me bas muci.

U principu bi pubertet trebao pomoci jer se tada mozak intenzivno razvija , jos za 30% .
M. ima poremecaj paznje i koncentracije, i to je poremecaj koji je vezan uz nedovoljo osjetljive receptore serotonina.
Moram priznati da je njemu zapravo bolje od kad je krenuo
pubertet. Tj. Bolje mu je kako sve vise odmice pubertet. Kao da mu se razbistrila situacija s emocijama.

Jedino sto mi pada napamet da je tjeram svako jutro da otrci krug oko kuce da joj se izluci dodatna doza serotonina i endorfina

Definitivno je lakse s njom zadnje vrijeme, u jednu ruku a s druge strane je sad intenzivno pere ja sam ruzna, svi su blji, ljepsi, name it...

Bome su stvarno starija djeca zahtjevnija

Ja sam bila teškog karaktera, stalno vrištala, ljutila se, grintala....a brat je bio krasan momak. Prekrasan. Sve petice u školi, sve po pravilima, sladak, dobar, poslušan. centar materinog svijeta i predmet obožavanja. Groznu razliku je pravila i onda i danas, samo što je on po putu postao veliki problem jer je mama rješavala sve njegove probleme i postala glavni krivac za sva njegova nezadovoljstva. Sad ona više s njim ne može nikako ali predmet obožavanja su postali njegova žena i deca :p . A ja sam i dalje teška, čvrsta i jaka i sad služim tome da slušam sve njene jadikovke na račun njega i čitavog svijeta.

Pouka priče: U redu je da ti neke osobine tvoje djece idu na živce ali nije u redu da ti to bude prepreka podršci, razumijevanju i ljubavi prema djeci. Moraš biti svjesna toga da ono grintavo i teško dijete ima tri milijarde genijalnih osobina koje ti jednostavno nisi prepoznala jer vidiš i čuješ samo grintanje.

Moja djeca. S nekim je lako, s nekim teško ali onaj s kojim je lako sve drži u sebi pa se ždere iznutra a to ne želim. Pa ga potičem da bude malo teži i da grinta i govori sve što mu je na duši. Svi smo mi krvavi ispod kože, samo što se netko jasno i glasno bori za sebe a netko to ne zna

Originally Posted by ivana s

I onda sam negdje naletila u jednoj knjizi kako je zapravo sve to stvar kemije u mozgu, i neki ljudi su bazdareni na malu kolicinu serotonina i drugih sretnih tvari, i skloni su drami, neraspolozenju i crnim mislima. Sve vise se uvjeravam da je upravo tako.I tu nema pomoci, koliko god ja njoj objasnjvam da treba biti sretna i pronalazim uporista za to, slabo prolazi. I kad joj se dogodi nesto stvarno super kod nje ta sreca traje kratko i opet dalje po svom. Kako pomoc i moze li se uopce uvjerit takve osobe da postanu sretne, to me bas muci.

Na kraju ta kemija oblikuje veze u mozgu i moš ga jbt. Ali mozak je plastičan, pa kada ti osvijestiš da je to zato, pa objasniš i djetetu, onda ćete tražiti načine kako povećati serotonin, pa možda nauči biti sretna bez obzira što kemija nije kako treba.

Originally Posted by Trina

U redu je da ti neke osobine tvoje djece idu na živce ali nije u redu da ti to bude prepreka podršci, razumijevanju i ljubavi prema djeci. Moraš biti svjesna toga da ono grintavo i teško dijete ima tri milijarde genijalnih osobina koje ti jednostavno nisi prepoznala jer vidiš i čuješ samo grintanje.

ovo je super napisano i potpuno se slažem.

Je, naravno da djeca traze nacine da kompenziraju ono sto nije idealno. Zato djeca sa ADHD-om imaju vecinom izrazenu hiperaktivnost u mladoj dobi jer im to podize razinu serotonina . Ali to okolina vecinom ne razumije jer je to nuspojava nedostatka koja vecinom izgleda kao neadekvatno ponasanje.
U odraslijoj dobi to zavrsi individualno . Nije kemija jedina koja utjece na odluke i izbore , ali svakako da su nekome neki izbori punooooo laksi jer je kemija bolje naklonjena.

Za zutu.

Originally Posted by zutaminuta

Ista stvar, samo što sam zaključila da mi se ne sviđa to što vidim sebe u njoj.

Debeli potpis...

Moje mlađe dijete je karakterom neugodno slično meni. Tek sam uz njega shvatila kakvu su kalvariju imali moji roditelji sa mnom.

Originally Posted by sirius

Ono sto sam ja zakljucila jest cinjenica da mi se ne svida ulagati trud, a biti neuspjesna. Jer sam imala takav osjecaj obzirom da on gotovo nikad nije bio zadovoljan, gotovo nikad nije slusao upute i gotovo uvijek je odbijao bilo sto novo probati. Uglavnom, kad sam se pomirila s tim da su to njegove frustracije i da ne moraju biti ( i )moje postalo mi je lakse.

Da, osjećaj neuspješnosti zna biti problem...

Neki dan me kolegica jednom izjavom s FB podsjetila na razdoblje dok je moj E. išao na psihoterapiju u Suvag (zbog samoozljeđivanja i općenito nije se dobro nosio s teškoćama čitanja, a bome je to i nama teško padalo).

Daklem, čita moja kolegica objavu s FB "Mir nastaje kad očekivanja prestanu" (nisam zapamtila autora, ali nije ni bitno). Baš nešto takvo je psihologinja rekla i nama dok je E. bio na terapiji (išao je uglavnom sam, ali povremeno je i mene zvala unutra, ponekad zajedno s njim, ponekad bez njega). Rekla je da treba ići korak po korak i ne očekivati da se neke stvari nauče/dogode/savladaju u roku koji smo mi u svojim glavama postavili.

Ne mogu reći da je to bilo prosvjetljenje kao u zen koanima, ali to je bila jedna od stvari koju sam zapamtila. Ključno je prilagoditi očekivanja, vlastita i djetetova. Eh, sad, to je lako reći, ali nije baš lako učiniti. Prevelika očekivanja znaju biti izvor frustracije, a pitanje je da li nam je to baš nužno. Ovo je odlično - dječje frustracije ne moraju nužno biti i naše. I meni je postalo lakše kad sam to počela primjenjivati, ali evo - nisam se sama dosjetila nego mi je rekla stručna osoba.

Meni cak ne smeta njen karakter u tom smislu da mi ide na zivce, vise mi je zao sto sebi stvori takvo lose raspolozenje bez razloga. Bas ono, uvijek je casa napola prazna i ako se nesto dobro dogodi ona zapne za 1% losega koji se negdje mozda skriva. Klasicni je primjer pretjeranog razmisljanja, uvijek sto ako pitanje, i naravno najlosiji scenarij je uvijek najizgledniji. Jedina nada mi je jos ta plasticnost mozga, mozda se ipak da nesto promijeniti.
Sirius, stvarno to sa hiperaktinoscu i neprimjerenim ponasanjem nisam nikad povezala, a zapravo je jasno i logicno da se radi o kompenzaciji.

Ivana s,
Imala sam osobu u užoj obitelji sklonu identičnom načinu razmišljanja kao tvoja malena. Probala 100x razgovarat i objašnjavat i znaš.šta, na kraju sam odustala jer sam shvatila da je trud uzaludan. Osoba se nije mijenjla nimalo a ja se žderala.

Kasnije san prihvatila da je to tako i da ako je njoj to ok tako živit a frigaj ga neću valjda ja preuzimat tuđe frustracije.

Da je šteta, šteta je kad se može lijepo živjet život i bit sretan al očito to nažalost ne može svatko.
I to je tako, treba prihvatit.

Originally Posted by ivana s

Meni cak ne smeta njen karakter u tom smislu da mi ide na zivce, vise mi je zao sto sebi stvori takvo lose raspolozenje bez razloga. Bas ono, uvijek je casa napola prazna i ako se nesto dobro dogodi ona zapne za 1% losega koji se negdje mozda skriva. Klasicni je primjer pretjeranog razmisljanja, uvijek sto ako pitanje, i naravno najlosiji scenarij je uvijek najizgledniji. Jedina nada mi je jos ta plasticnost mozga, mozda se ipak da nesto promijeniti.
Sirius, stvarno to sa hiperaktinoscu i neprimjerenim ponasanjem nisam nikad povezala, a zapravo je jasno i logicno da se radi o kompenzaciji.

Koja je ta zabrinuta po redu?
Jeste ju testirali kod psihologa?
Inace, ta crta prejeranog razmisljanja je cesto vezana uz nadprosjecnost i perfekcionizam . Pomaze kad okolina shvati uzrok takvog razmisljanja i da oni nisu odgovorni za
buru u glavi , niti ju mogu sprijeciti savjetima. Ono sto generalno pomaze jest opustiti dijete, pokusati ciniti s njim aktivnosti koje voli i koje ga opustaju, olabaviti pritisak.

Ja s malom stalno pokušavam ne pritiskati jer znam da je nesigurni, na van nadmeni perfekcionist, mrgud, pljuvač po samoj sebi itd. Ali ona živi takav neki svoj život u kojem nema pravila, radi ono što hoće, odbija bilo lakvu kontrolu, a obaveze odgađa do meni nepodnošljivih granica. Trebam li se upetljati ? Ili je pustiti da tresne o pod i uvjeri se sama (5.r. "nije rekla da pročitamo i ponovimo lekciju", "nema zadaće, ne moram ništa"). Ide mi na živce.
Kasnije nastavljam o razlici.

obiteljski nadimak za našeg sina "nesrećnik" i to je blago. teškog je karaktera, puno tvrdoglaviji od nas roditelja. nekoliko puta sam mu rekla da ne želim živjeti s njim iako ga ludo volim - poslije sam osjećala jaku grižnju savjest.
sa savršenom djevojčicom otkrili smo da roditeljstvo iz knjiga o odgoju postoji. ali ona u zadnje vrijeme postaje sitničava, puna detalja i jako spora. a to su osobine muževe sestre koje i mm i meni uzasno idu na živce pa se opet osjećam nelagodno, kao izdajica majčinstva

Cura ti ulazi u pubertet. Ovi savrseni, iz knjiga , postaju tada malo iritantni.

Kod mene su se različiti osjećaji mijenjali prema velikoj i maloj. Dugo me kopkalo zašto je to tako.
Npr. u fazi najgoreg predškolskog adhd-a, velika me ubijala, bila je naporna beskrajno, ja sam sve to preosobno shvaćala, ona je samo zujala bez smisla i forme, bojala sam se da nisam dorasla zadatku.
Tad mi se mala činila, koliko god tvrdoglava bila, mazni toddler s kojim imam neku "kozmičku" vezu, savršeno smo se razumjele. Pekla me, usput, savjest što takvu vezu nemam i s velikom.
A onda je vremenom velika počela sazrijevati i dolaziti na moju valnu duljinu, a mala je krenula od moje kopije nekim svojim putom koji mi se ne sviđa više tako jako.
Na koncu sam shvatila da nije problem u njima, nego u meni. Teško mi je bilo prihvatiti da nisu onakve kakvima sam ih u određenim periodima života zamišljala da trebaju biti.
Po mojoj mjeri, kako drukčije?

Moj treci mi je tezak, nesuradljiv, nezadovoljan, cesto se osamljuje, dosadan po nekoj temi, sebican, relativno hladan....istovremeno on je najpametnije mi dijete, snalazljiv, nacitan, i zapravo sam od njega i uz njega najvise naucila. Da je bio laksi, ne bismo potrazili pomoc, niti bismo bili ovako dobri roditelji ostaloj djeci.... Brinem se i dalje, i nikako ne mogu emocionalno provarit da njegova emocionalna osjecanja zadovoljstva nisu moja odgovornost. Trenutno me istinski iritira sebicnost, kenjkanje i ostale trice toleriram. Rodenjem najmladeg sina, ovaj se pokazao kao izuzetno dobar stariji brat, i to je promijenilo stosta. Ponosna sam na njega sto iako su pomaci spori i mali, oni su plod njegova truda. I imam suosjecanja, zamislim kako je njemu, tako teskom samom sebi, sa svima nama...

Otprilike smo isti na ovakvim i sličnim temama !

Meni isto jako teško pada karakter moje J. Vječno nezadovoljna sa svim, uvijek njurga i prigovara i raspravlja i svađa se. Puuno mi je lakše kako sam se pomirila da je to njen karakter i naravno perfekcionizam i iznadprosječnost. Svaki dan naučim nešto novo, popiknem se preko nečeg starog i nosim se s novim izazovom.
Pomagale su nam psihološke radionice, čak možda više nama nego njoj.

Ovo ljeto, prvo nakon što je krenula u školu pa smo imali problem gdje s njom je bilo žestoko. OKP je bio strahovito intenzivan i smirio se kako se vratila u Zagreb i došla u neku normalu.

Upisala je plivanje, baš u klubu. Želi to već 2 godine ali nije htjela niti čuti jer nitko od njenih ne ide. Ove godine smo to pripremali dugo i razgovarali i konačno se odlučila da ode na testiranje. Ide 3 puta tjedno i ja ne znam jesam li ju ikada vidjela sretniju, opušteniju i s većim osmjehom nego na treningu u bazenu, a treninzi su poprilično žestoki. To je jedino vrijeme kad njezin mozak ne brine i ne razmišlja o ničemu nego kako preplivati dionicu i to ju toliko opusti i isprazni.

Originally Posted by ivana s

Meni cak ne smeta njen karakter u tom smislu da mi ide na zivce, vise mi je zao sto sebi stvori takvo lose raspolozenje bez razloga. Bas ono, uvijek je casa napola prazna i ako se nesto dobro dogodi ona zapne za 1% losega koji se negdje mozda skriva. Klasicni je primjer pretjeranog razmisljanja, uvijek sto ako pitanje, i naravno najlosiji scenarij je uvijek najizgledniji. Jedina nada mi je jos ta plasticnost mozga, mozda se ipak da nesto promijeniti.
Sirius, stvarno to sa hiperaktinoscu i neprimjerenim ponasanjem nisam nikad povezala, a zapravo je jasno i logicno da se radi o kompenzaciji.

Potpuno te razumijem, moj stariji je isti kao tvoja najstarija. Vječno nezadovoljan i vječno nesretan. Nekad samo bijesan a nekad beskrajno tužan zbog gluposti (npr. sestra i rodica su mu pojele 2 rondo bombona više nego je on predvidio ili ima fiks ideju da će ga sutra pitati pjesmicu koju treba naučiti napamet a on ju ne zna savršeno, ili se navečer prije spavanja rasplače jer će za x milijardi godina Sunce progutati Zemlju).
Mlađa je potpuno neopterećno dijete, baš je dijete u punom smislu te riječi - bezbrižna i radosna. On stalno traži razlog za brigu. To dijete se obožava brinuti oko nečega. Ponekad mu se te njegove anksioznosti ispolje u obliku tika (češće kad je bio mlađi).
Da, različito se osjećam prema njima. S druge strane, duboko sam svjesna da sam ga djelomično ja (i mm) takvim napravila, pa me onda izjeda osjećaj krivnje svaki put kad ga pogledam i vidim nesretnog. Čak ne bih htjela da je potpuno sretan, jer znam da je to nemoguće, samo bih htjela da je malo manje nesretan. Onda se opet pitam je li on zbilja tako nesretan ili ga samo ja takvim vidim, ili je to samo lice koje mi on pokazuje jer zna što očekujem od njega i zna što dobiva od mene. Uglavnom, vrtim se u krug u objašnjenjima i rješenjima i zapravo znam da je jedino rješenje da ga prihvatim takvim kakav je, pa makar i nesretan, da ga ne pokušavam ukalupiti u moja očekivanja. A onda se možda sve samo od sebe promijeni.

Napravila si ga vise nego djelomicno. Kazu da se perfekcionizam nasljeduje, a ne da se uci. Ko plave oci i duge noge.

Originally Posted by betty blue

Da, različito se osjećam prema njima. S druge strane, duboko sam svjesna da sam ga djelomično ja (i mm) takvim napravila, pa me onda izjeda osjećaj krivnje svaki put kad ga pogledam i vidim nesretnog. Čak ne bih htjela da je potpuno sretan, jer znam da je to nemoguće, samo bih htjela da je malo manje nesretan. Onda se opet pitam je li on zbilja tako nesretan ili ga samo ja takvim vidim, ili je to samo lice koje mi on pokazuje jer zna što očekujem od njega i zna što dobiva od mene. Uglavnom, vrtim se u krug u objašnjenjima i rješenjima i zapravo znam da je jedino rješenje da ga prihvatim takvim kakav je, pa makar i nesretan, da ga ne pokušavam ukalupiti u moja očekivanja. A onda se možda sve samo od sebe promijeni.

Ma ja ne bih rekla da su oni nesretni, bar kad gledam svoju. Nije ona nesretno dijete, ali je vječno nezadovoljna, uvijek će naći nešto da prigovori. Da bilo je super aaaliii....
Njima je isto jako teško s obzirom da im glavice rade sto na sat i vječno o nečemu brinu i promišljaju. Ja bih voljela da nije stalno zabrinuta.

Originally Posted by mitovski

Ma ja ne bih rekla da su oni nesretni, bar kad gledam svoju. Nije ona nesretno dijete, ali je vječno nezadovoljna, uvijek će naći nešto da prigovori. Da bilo je super aaaliii....
Njima je isto jako teško s obzirom da im glavice rade sto na sat i vječno o nečemu brinu i promišljaju. Ja bih voljela da nije stalno zabrinuta.

Zabrinut je meni gotovo jestjednako kao nesretan, jer nikako ne možeš biti sretan ako si zabrinut.
Ja kada sam anksiozna sigurno nisam sretna. Mislim, na nekom jako visokom nivou znam da sam sretna, da imam zdravlje, obitelj, ne živimo u siromaštvu i imamo antibiotike i nismo u srednjem vijeku (osim nekad ideološki) ali se jako teško dignuti u te visine i moje dijete teško da se može samostalno korigirati na taj način.

Mene više zanima koliki je moj utjecaj, odnosno koliko bi moje otpuštanje njega opustilo. I je li kasno za to ili sam već sve sjebala.

Opusti prvo sebe.
Pa ces i njega, tj. bude se on sam lakse.

Originally Posted by Angie75

Zuska, moj prijatelj je odrastao uz takvu sestru i to je kod njih završilo tako da se on totalno distancirao od obitelji Maknuo se jer nije htio opterećivati roditelje kad je vidio kako je ona zahtjevna, i njemu je zapravo išla na živce... meni je to baš tužna priča. Možda ipak treba nekad prerezati neka dramljenja, ne znam Ili potražiti stručnu pomoć.

I meni je blizak sličan slučaj, što ga Angie spominje. Udaljila su se djeca koja su bila "lagana". Teško dijete je ostalo teško i sebi i drugima. A nas "specijalista" koji imamo neko mišljenje ima jako puno, al to niti ima neku težinu, niti ju treba imati. Nije se ništa popravilo s vremenom, naprotiv, i dalje u odrasloj dobi je užas. Ja isto mislim da treba pokušati prerezat s dramljenjima, jer će se dramit i s 40, a onda su rezovi puno oštriji i dublji. Ovo naše "dijete" je kažnjeno i kasnije u interakciji s drugima, a obitelj puna ožiljaka.

Originally Posted by betty blue

Mene više zanima koliki je moj utjecaj, odnosno koliko bi moje otpuštanje njega opustilo. I je li kasno za to ili sam već sve sjebala.

Kasno nije, ljudi uspijevaju utjecat na svoju anksioznost i u odrasloj dobi

Originally Posted by sirius

Opusti prvo sebe.
Pa ces i njega, tj. bude se on sam lakse.

To "opusti se" zvuči kao početak svađe nije se lako opustiti kada imam osjećaj da ako je namjerno opuštanje da je lažno, a ako je lažno da nije inherentno, da ne dolazi iznutra nego da se sad ja prisiljavam... ma nemoj da uopće počnem
ali razumijem što hoćeš reći i slažem se s tobom i radim na tome

Originally Posted by betty blue

Zabrinut je meni gotovo jestjednako kao nesretan, jer nikako ne možeš biti sretan ako si zabrinut.
Ja kada sam anksiozna sigurno nisam sretna. Mislim, na nekom jako visokom nivou znam da sam sretna, da imam zdravlje, obitelj, ne živimo u siromaštvu i imamo antibiotike i nismo u srednjem vijeku (osim nekad ideološki) ali se jako teško dignuti u te visine i moje dijete teško da se može samostalno korigirati na taj način.

Mene više zanima koliki je moj utjecaj, odnosno koliko bi moje otpuštanje njega opustilo. I je li kasno za to ili sam već sve sjebala.

Ne znam zblja govorimo li o istoj razini zabrinutosti, ali ja isto mislim da sam zabrinuta. Za izbjeglice, za napuštene životinje, za manjine, za slabijeg u bilo kojem smislu i u skladu s onim što mi zdravlje i psiha dopuštaju djelujem da im pomognem i mirna sam sa sobom, znam da ne mogu više. Trenutno jako malo mogu. Ali odrasla sam i mogu optimirati svoj život prema okruženju u kojem sam se našla. Ali nisam nesretna. Dapače, ljude koji su samo sretni ne doživljavam ozbiljno.

Hoću reći, meni nikako nije zabrinutost usporediva sa srećom, više s društvenom odgovornošću i analitičkim sposobnostima. Dok vidim da neki od ovih što su iz moje perspektive samo sretni, misle da samom činjenicom da su uvježbali sreću podižu razinu sreće oko sebe. A sigurno ima i u jednom i u drugom istine i u nečem trećem što ja ne vidim. Uglavnom, u inerakciji s drugima pozitiva bez pokrića kod mene izaziva iskreno čuđenje, ali ne i želju da saznam više o tome. Ugodno mi je u okruženju ljudi koji analitički sagledavaju profesionalne ili društvene probleme. A ako mi je ugodno, onda sam valjda sretna

Mislim da ne govorimo o istoj razini zabrinutosti

Dakle kad kaže zabrinutost i nesretnost, mislim na osjećaj propasti, kao što moje dijete ima osjećaj propasti zato što će sunce progutat zemlju.
Ili kao što mene svakodnevni problemi stišću do te mjere da propitujem vlastiti identitet i sposobnosti i konstantne analize što ako i što kada bi...to je jedna vrlo vrlo neurotična zabrinutost
MM nije sklon tome, kao ni kćer, i ja im zapravo zavidim na sreći. Kd kažem sreća, mislim na tu neopterećenost, lakoću postojanja, nezabrinutost ili barem zdravu zabrinutost.

J. je npr. na moru provela kod MM-ovih 2 tjedna prvi put sama. Kad sam došla ona je doslovce hodala s rukama u zraku, nije htjela dotaknuti niti čašu vode, otvoriti vrata, frižider, zagrliti me jer su bakterije svugdje. Onda ju je dotaknuo oleandar pa nije htjela zaspati jer je otrovan i nikada se više neće probuditi. Ruke je prala do rana. Kad smo došli ja i MM to je popustilo. U svemu tome je ona trčala, kupala se, igrala se s prijateljima, smijala, ali je nama svakih par minuta postavljala pitanja hoće li joj nešto biti jer je dotaknula nešto.

Ove zime npr. je umirala od straha da će dobiti gripu, jer je čula da se od gripe umire, pa me svaki dan nekoliko puta pitala da li ima temperaturu. Na kraju je dobila gripu i to tešku i završila na infuziji.
Ako netko puši kraj nje ( a MM i ja smo nepušači) i ona slučajno udahne malo dima umire od straha jer će dobiti rak pluća. Onda tu dolaze potresi, poplave, raznorazne prirodne katastrofe o kojima stalno brine. Zatim je strašno zabrinuta jer misli da će pasti drugi razred. Kod nje je to sve poprilično jako izraženo.
Radimo na opuštanju, na tome da se što više zezamo, škakljamo, smijemo i kažem ovo plivanje je za sada pun pogodak.
Naravno da svu ovu zabrinutost i razne frustracije mora negdje ispuhati a to je naravno doma.

Mitovski, suosjećam. Vjerujem da vam je teško. Kod nas škakljanje i zezanje ne pomaže. Jedan krivi korak i uvrijedi se jer misli da mu se rugamo Isto su bili na moru bez nas deset dana. On tih deset dana nije ni jeo ni kakao A nije da su prvi put bez nas, ali je prvi put na dulje od par dana. Ona uopće nije reagirala.