Citiraj betty blue prvotno napisa Vidi poruku
Zabrinut je meni gotovo jestjednako kao nesretan, jer nikako ne možeš biti sretan ako si zabrinut.
Ja kada sam anksiozna sigurno nisam sretna. Mislim, na nekom jako visokom nivou znam da sam sretna, da imam zdravlje, obitelj, ne živimo u siromaštvu i imamo antibiotike i nismo u srednjem vijeku (osim nekad ideološki) ali se jako teško dignuti u te visine i moje dijete teško da se može samostalno korigirati na taj način.

Mene više zanima koliki je moj utjecaj, odnosno koliko bi moje otpuštanje njega opustilo. I je li kasno za to ili sam već sve sjebala.
Ne znam zblja govorimo li o istoj razini zabrinutosti, ali ja isto mislim da sam zabrinuta. Za izbjeglice, za napuštene životinje, za manjine, za slabijeg u bilo kojem smislu i u skladu s onim što mi zdravlje i psiha dopuštaju djelujem da im pomognem i mirna sam sa sobom, znam da ne mogu više. Trenutno jako malo mogu. Ali odrasla sam i mogu optimirati svoj život prema okruženju u kojem sam se našla. Ali nisam nesretna. Dapače, ljude koji su samo sretni ne doživljavam ozbiljno.

Hoću reći, meni nikako nije zabrinutost usporediva sa srećom, više s društvenom odgovornošću i analitičkim sposobnostima. Dok vidim da neki od ovih što su iz moje perspektive samo sretni, misle da samom činjenicom da su uvježbali sreću podižu razinu sreće oko sebe. A sigurno ima i u jednom i u drugom istine i u nečem trećem što ja ne vidim. Uglavnom, u inerakciji s drugima pozitiva bez pokrića kod mene izaziva iskreno čuđenje, ali ne i želju da saznam više o tome. Ugodno mi je u okruženju ljudi koji analitički sagledavaju profesionalne ili društvene probleme. A ako mi je ugodno, onda sam valjda sretna