i pokusala bih nekada sve okrenuti n asali, na smijeh...
ne znam kakva si ti osoba, koliko intuitivna. cini mi se danas, da je dobra intuicija neka vrsta nadinteligencije , pa se i noj treba znati prepustiti.

jedna mala crtica iz zivota: (nije naravno ni priblizno tako teska kao ovo sto ti opisujes)
uglavnom treci ili cetvrti tjedan skole. prvi razred. sve odlicno, dijete bas voli skolu, sve super, tete je vole, hvale, razred dobar, prijateljice i stare i nove su tu, sve stima.
uglavnom ja dolazim po dijete, pomazem oblaciti jaknicu, ona dobija fraze jer rub majice viri iz rukava jakne...suze, muka, histerija. ok. seni kakva vec je, oblaci pazljivo da tu nista ne viri, no onda je histerija jer je rukav uzak, mada objektivno nije....pa sad opet ja kakva vec jesam, krecem u beskonacne analize, sto kazu knjige , pa pitam uciteljice u skoli, da li je sve u redu, one se cude sto pitam, sve je super...ali storija sa rukavima, vire, ne vire, uski, siroki...ovakvi , onakvi ne prestaje. dijete place, ja nemocna...
onda me to sve skupa pocinje ljutiti - tipa koji joj je sad vrag, pa necemo valjda svaki dan kod dolaska po nju u skolu imati te scene, pa se ljutim na nju, pa podviknem, pa mi zao, ali eto vec to traje dva tjedna...

uglavnom jedan dan (ja takve stvari zaista pamtim, to su mi kao oni svjetionici u roditeljstvu, pozaboravljala sam koliko je imala mjeseci kada je prvi put stala na noge i slicne stvari, ali sve ove kako ih ja zovem aha dogadaje pamtim u njihovoj punoj punini)
dodem po nju sva vec ocajna, ona opet pada u histeriju oko rukava, ne znam sto da radim..
i onda je je jednostavno iz nemoci i ec i ocaja, uzmem u narucje, dignem, idem u lift, izadem iz skole, nosim je, nesto joj sapucem i odjednom osjecam, kako joj se tijelo u mojim rukama opusta (uopce nisam bila svijesna koliko joj je bilo napeto i zgrceno) kako hvata ritam mojih koraka, smiruje se....
idemo na toplu cololadu, smijemo se (ja pregrizem jezik i ne pitam sto je bilo prije, pa da mi to 6godisnje dijete moze objasniti, vec bi mi i objasnila)

i tako sam ja nju tjedan dva, (ne sjecam se vise tocno koliko) naprosto nosila. ludilo s rukavim je prestalo. nikad nisam saznalo sto je to bilo. naravno vjerojatno je bilo nesto sa skolom, no kod jako dobro funkcinirajuceg djeteta, sa visokom prilagodljivoscu i socijalnom inteligencijom, reakcije se stvari koje smetaju su indirektne...(a i svaka medalja ima dvije strane - brzo usvajanje i razumijevanje socijalnih konstrukta, nosi i mogucnost da se prilagodavas na svoju stetu)

okolina vidi samo povrsino - sve super. dijete u toj dobi prosjecno gledano ne moze racinalizirati i reflektirati odredene stvari, a suraduje i svjesno i nesvjesno i sa roditeljima i sa ocekivanjima okoline. (a poslije i sebe same)
a eto i seni, koliko god racionalna i analiticna bila, je naucila vazniu lekciju

ovo bubilo ne pisem kao neki savjet, e sad bi to trebalo tako, nego kao razmisljanje, da neka vrsta prepustanja svemiru sa punim povjerenjem, nije tako losa opcija.