Konkretno- medicinski.
Što je bilo?
Prošli tjedan dođe koordinatorica za maturu k mojoj kćeri i kaže joj kako ona ima pravo, na temelju dijagnoze, pisati maturu u posebnoj prostoriji. Kao da bude pod manjim stresom.
Ok, ali mora donijeti potvrdu školske liječnice.
Ok.
I tako moja kći odlući otići do te doktorice.
Rekoh joj da ću ići i ja s njom, odbila je.
U petak je otišla k njoj i srela ju u 13,20 na stepenicama pri odlasku s posla iako joj je radno vrijeme još trajalo.
Naravno da se nije vratila u ordinaciju, već je otkantala moju kći i naručila ju danas u 14,30.
Kad je kći došla, odmah ju je pitala koji faks namjerava upisati i čim je mala rekla medicinu, krenuo je šou.
Svašta joj je nadrobila.
Između ostaloga da nema šanse da s epilepsijom upiše medicinu, a ako slučajno i uspije da niti jednu specijalizaciju neće dobiti.
Da može samo biti običan liječnik kao ona i raditi za malu plaću kao i ona.
Da njoj nisu htjeli odobriti specijalizaciju jer je imala troje djece.
Da ne može ni auto voziti, a kadjoj je kći rekla da nije točno već da nakon godine dana bez napada može polagati vozački, zaskočila ju je da je ONA dr i da ONA zna!
Ona joj neće dati potvrdu a, već potvrdu b za upis na faks.
...i kaj se sad tu plače i sl.
Mala je izašla iz ordinacije i grcajući u suzama me nazvala.
To je bilo u 15 sati.
Dva sata je plakala.
Nikako ju nisam mogla umiriti.
I sad sklupčana leži na krevetu i gleda u prazno.
Tuguje i pati.
Ne znam ni što misliti, a kamoli što poduzeti.
Htjela sam odmah danas direkt k njoj, ali mi kći nije dala i nisam ju mogla ostaviti u takvom stanju.
Kći je rekla da neće pisati posebno maturu, već sa svima ostalima.
No ova doktorica sada zna za dijagnozu i neće joj htjeti napisati potvrdu a.
Ispada da smo šutjeli, odnosno da mala nije danas otišla kod ove doktorice da se ne bi ni saznalo za dijagnozu i ova dr bi na proljeće najnormalnije napisala potvrdu a.
Moje dijete se ne školuje po nikakvom prilagođenom ili posebnom programu. Nije se ni upisala u školu na temelju zdravstvenog stanja.
Nema invaliditet, ni ikakva oštećenja.
Ne prima uvećani doplatak.
Bolest je apsolutno pod kontrolom i regulirana.
Dvije godine nije bilo napada i EEG su svi uredni u zadnje dvije godine.
Neuropedijatrica smatra i tvrdi da prepreke za upis nema.
Školska liječnica koja uopće ne poznaje moje dijete i vidjela ju je doslovno na par minuta tvrdi da ima.
I na potvrdi za maturu joj je napisala da ima smetnje pažnje i koncetracije?!?! Ma odakle joj to? I zašto?
Ja sam luda. Skroz.
Ne mogu se više boriti.
Najradije bih i ja legla i plakala i zurila u zid.
Muž ima pogoršanje bolesti.
Za PET CT se čeka četri mjeseca!
Svuda.
Bila sam spremna i za RIjeku, Split, Osijek...
Nula bodova.
A PET CT mu treba, traži ga onkolog da vidi kuda su otišle metastaze i da mu može odrediti novu terapiju jer stara više ne djeluje.
I dogovori mi šef preko svojih prijatelja, ravnatelja bolnica famozni PET CT za dva tjedna.
MInistre Kujundžiću- lažete!
Lažete da teški pacijenti dobivaju uslugu odmah.
Ne dobivaju i nikog nije briga.
Nikog nije briga što mojoj Rei otac umire, a sad još i nju sustav maltretira.
Odnosno frustrirana doktorica. Diskriminatorica.
Što da radim?
Kome da ju prijavim?
U petak planiram otići do nje svakako.
Sutra zovem MIOC.
I referadu Medicinskog fakulteta da ih pitam je li kontrolirana epilepsija prepreka za upis.
Ma ako treba idem i pred Sabor.
Nemam kaj izgubiti.
Pun mi ih je kufer.
Sorry, morala sam se malo potužiti.