Nikad nisam ništa radila sa kćeri vezano uz školu.
Nije joj ni trebalo.
Ali vjerujem da nekima treba i da imam takvo dijete, pomogla bih.
No tanka je granica između pomoći i pretjerivanja.
Nagledala sam se toga kod prijateljica.
I uvijek je završavalo loše jer su se djeca previše oslanjala na roditelje.
Lektira?
Sorry, zakaj da ja vodim brigu o tome?
Nisi pročitao i dobiti ćeš jedan i to je tvoj problem, ne moj.
Sljedeća jedinica povlači za sobom sankcije.
I tako redom.
Njihov “posao” je škola i ništa drugo.
I ako je dijete zdravo u potpunosti, a ne odrađuje školske obaveze, znači da je lijeno i nije ga briga pa imam pravo polako ukidati povlastice.
Mobitel npr.
Da vidiš kako se svi dovedu za čas u red kad krenu sankcije.
Opet kažem, nisam osobno bila u toj situaciji, a da jesam, brzo bih ja to riješila.
I dobre rezultate uvijek volim nagraditi.
Evo, u subotu sam otpeljala kći u Sv.Križ u CK i kupila si je traperice i dvoje gaćica.
To joj je bonus za odličan start ove godine.
Nije da joj je bilo neophodno, ali ju je jako veselilo.
Za kraj prošle ŠK je dobila najnoviji iPhone...
I tako.
Uvijek nekaj.
Da je obrnuto, sigurno ne bi dobila niš takvoga.
Zato nemoj previše titrat oko njega čisto da se ne opusti i počne previše računati na tvoju pomoć.
Podsjeti ga, pitaj ga, potakni ga, ali više od toga bi ipak bilo previše.
On si Sam mora organizirati vrijeme za učenje, lektiru, zadaće...




Sent from my iPhone using Tapatalk