Malo je stvar i razdiobe zadataka u vremenu. Da moj ima ovakvu zadaću, kladim se da bi sve drugo riješio ekspresno brzo i onda bi se sat i pol telio nad sastavkom iz hrvatskog jer da "ne zna što bi pisao" i da mu se "neee daaa"
Najgori su mi vikendi kad piše lektiru. Ne zato što bih je ja morala pisati s njim, nego jer ga moram gledati i slušati kako jamra da mu se ne da i ode mu pola dana na to kukanje.
Istovremeno, kad mora isti takav zadatak napraviti u školi, napravi ga bez pogovora, i još mu super ispadne - dakle nije da ne može, nego je lijen razmišljati i slagati rečenice. Daj mu brojčane zadatke i ispunjaljke tipa radna bilježnica, i nitko sretniji od njega.
I zapravo mi je žao da nemaju više takvih kreativno-mislećih zadaća (a imaju ih vrlo malo), jer bi se u tom slučaju i ubrzao i razvio neke svoje potencijale za koje sam sigurna da ih ima, ali ih ne koristi (uvjerila se osobno više puta). Već mi je izjavio da "kako će on pisati esej na državnoj maturi, da ne zna on to"