Oduvijek nadzirem što radi i podupirem. Istina, iz razreda u razred je moj angažman sve manji, ali još uvijek (u četvrtom) treba.
Nema šanse da na satu zapamti lekciju iz prirode npr.
Ruku na srce, i meni je dosadno i nečitko i nejasno i baš baš bezveze.
Preskaču stranice, lekcije, pa se vraćaju, jer učiteljica je posložila gradivo da im bude lakše.
Ako tu ne uskočim, teško da može pratiti.
Napravim fus note, bitne stvari izvučem i naučimo lekciju za kratko vrijeme. Da njemu ostavim, mučio bi se znatno duže.
Njemački je novi jezik koji uči. Miješa sa engleskim. Dovoljno je da mu skrenem pozornost na neke sitnice, meni ne oduzima puno vremena, a njemu znači.
Nije mi problem uskočiti sa par minuta mog angažmana, jer njemu skratim vrijeme učenja.
Ali, problem mi je, jer još uvijek moram prisjetiti da mora krenuti sa zadacima. Ukoliko bi ga ostavila, zadaća bi se pisala navečer oko 21, a to ne trpim.
E to guranje, pa ajde, pa ajdeeeeeeeeeee mi ide na živce.
Ljenjikav mi je, jer mater će.
A mater se sprema jedan dan ne žugat, te u 21 sat jednostavno zabranit bilo kakvo diranje knjiga i sutradan dijete poslati u školu bez zadaće, neka dobije opomenu, lošu ocjenu, štogod.....
Ah, bolje mi je sada prelomit' stvar, nego kasnije kada obveze budu još veće.

Dakle, može on, odličan je, dovoljan je minimum mog angažmana, ali problem je organizacija vremena i krenuti sa zadacima.
On misli da ima vreeeeemeeenaaaaa..... a mene to uzrujava.
Uzrujava me što mu ja radim raspored i plan.
Ja bi htjela da on preuzme inicijativu i čekam dan da se to dogodi.