Visi razredi (5.-8.) - da li radite s djecom?

[Peterlin]

A pitanje je bilo, radite li s djecom.

S tim da na prvoj stranici su jedno dva posta o tome da ne rade s djecom. Pa sam se morala ubacit. Iako ja znam više roditelja koji ne rade s djecom od onih koji rade.
A i potpisujem Forku - i ja se bojim medvjeđe usluge.
Znam mamu koja je sa sinom učila i na faksu. Ne znam kaj bih na to rekla/napisala.

Daklem, odgovor na ovo u moja dva slučaja je slijedeći:
- da, radili smo s djecom kad im je trebalo i koliko im je trebalo
- ne, nismo im napravili medvjeđu uslugu, jer u srednjoj školi uglavnom puno manje znam o tome što rade, osim ako baš nešto namjenski pitaju

Zašto je to tako? Zato jer nismo radili UMJESTO njih, nego smo se trudili osposobiti ih za samostalan rad, što se ne radi sustavno u školi (čast iznimkama među nastavnicima OŠ kojih ima, ali to nažalost nije pravilo). Puno toga bi oni i sami savladali, ali ako im se može pomoći, zašto zaboga ne? Ako profesor HJ ne kaže svojim učenicima "Imate na internetu server za lektiru, gdje su dostupna brojna djela + neka od njih u audio formatu + mnoga s komentarima koji su odlični za ponavljanje", zašto ja to ne bih rekla svojoj djeci? Zašto im ne bih kupila Elementova izdanja udžbenika iz matematike s rješenjima? Zašto im ne bih pokazala da si lekcije iz povijesti pročitaju naglas i snime, pa mogu ponavljati slušajući vlastiti glas? Ne mislim da sam im time napravila medvjeđu uslugu.

Btw. evo berbe - moj mlađi je danas donio hrpu petica iz matematike i stručnih predmeta. Kad danas kaže "uprskao sam", očekujem da će dobiti trojku, a ne jedinicu. Ali da znam detalje o gradivu - bratemili, otkad su u srednjoj školi, pojma nemam.... Da se povremeno ne pohvale i/ili požale, znala bih i manje.

Naša pomoć u učenju u višim razredima OŠ ponekad je uključivala trikove (sustavno poučavanje sistematizaciji gradiva, pisanje šalabahtera kao metoda učenja, korištenje ppt za ponavljanje, korištenje bilježnice iz osnovne škole za hj, korištenje bratovog udžbenika - npr kad je moj stariji učio povijest, bilo mu je lakše savladati činjenice iz manje opširnog udžbenika za strukovne škole). Pomagali smo kad smo mislili da treba, a oni nisu bili toga svjesni. Samo da napomenem, moja oba sina imaju IP zbog specifičnih teškoća učenja (kod starijeg je to bilo minimalno, zbog motorike u ranoj dobi, ali mlađi je imao velikih problema i njemu je trebalo više, a tražio je manje, pa smo mu u osnovnoj školi dosta dugo dihali za ovratnik).

Ali kad bolje razmislim, mi smo najviše napravili za svoju djecu izgradivši im samopouzdanje. Samoprocjena im je daleko bolja nego u osnovnoj školi, bolje upravljaju vremenom i bolje mogu procijeniti što je bitno, a što može čekati. Ali nema više nikakvog načina da provjerim kako bi bilo da im nismo pomagali.

Mali dodatak - samopouzdanje dolazi s uspjehom. A to ne postoji bez rada i dobre organiziranosti.

[čokolada]

Mali dodatak - samopouzdanje dolazi s uspjehom. A to ne postoji bez rada i dobre organiziranosti.

Ovo je ključno (ako je nekome promaklo).

[Tashunica]

Zašto je to tako? Zato jer nismo radili UMJESTO njih, nego smo se trudili osposobiti ih za samostalan rad, što se ne radi sustavno u školi (čast iznimkama među nastavnicima OŠ kojih ima, ali to nažalost nije pravilo).

upravo to.
recimo moja velika je imala učiteljicu koja je bila pred mirovinu, oni su joj bili zadnja generacija.
svi su ju obožavali, ona je bila divna prema njima, ali radili su jako malo.
kako sam imala iskustvo 5. razreda sa djecom od prijateljica, udarala sam s njom ko maksim po diviziji,
sve od reda, ali ne na način da ja umjesto nje učim, nego da je navedem da sama zaključi.
netko joj je morao pružiti znanje potrebno za više razrede.

mali je s druge strane imao divnu, divnu učiteljicu na svim poljima.
stroga, pravedna, puna znanja koje im je prenosila na način da su oni to upijali bez problema
i što je najbolje, obožavali su je.
rezultati su itekako bili vidljivi u petom razredu u cijelom razredu,
a mališa je doslovno prošetao kroz peti.