Joj, Perun, i meni je već dosadilo u kontaktu s drugim ljudima biti smajlić koji drži u ruci non-stop znak STOP (po pitanju hranjenja i precjenjivanja djetetovih motoričkih sposobnosti).I svi se onda čudom čude, žale dijete i gledaju me kao da sam pala s Marsa jer su "one isto pazile s prvim djetetom, ali što je meni sada da pazim toliko i s drugim..." :shock:
A što se tiče neoslanjanja na nogice...Ja sam nedavno otvorila topic o "hodanju na prstima" i stekla dojam da takvih slučajeva uopće nema, ali sada vidim da nismo jedini.Poznat mi je dobro i onaj osjećaj kad se kod pedijatra osjećam kao da padam na ispitu iz majčinstva.Ali mislim da mi ipak znamo i radimo ono što je najbolje za naše dijete.
Uglavnom, mi smo s Franom bili kod fizioterapeuta i pokazali su nam vježbice, a cilj je prvo dijete naučiti da puže, a onda bi sve ostalo trebalo uslijediti spontano i kako treba jer nije ništa tako strašno.E, sada se kod mene opet javlja dvojba da li je uopće potrebno vježbati jer instinktivno mi se čini da baš i nije.Naime, Fran je upravo sam od sebe počeo zauzimati baš onakve poze kakve su nam pokazali da vježbamo pa mislim da je proces započeo sam i da će ga uspješno sam i završiti, čemu forsiranje...A on se (tako su nam i pokazali na vježbama) dovodi u položaj za puzanje iz sjedećeg položaja (jedna potkoljenica treba biti savijena prema unutra kao kod turskog sjeda, a druga u istom smjeru prema van - ne znam samo da li je to individualno ili pravilo).