Fascinantna je i scena kad Lenuina mama inzistira da njen muž nije muško ako dobro ne istuče Lenu, pa on, na rubu suza, prvo njoj opali pest, pa onda ide istuć Lenu, a kao da sebe tuče, pa viče materi "jesi li sad zadovoljna, a, jesi li"?

Grozno. I slično našim pasivnim krajevima - Mediterraneo, una razza, una fazza - ne ovima "kuess die Hand" krajevima. To mlaćenje je normalno, a mlaćenje žena još normalnije. One ga same "traže", same sebe zatiru. U biti, jedina izvrsna studija patrijarhata koji gazi sve - od cura, preko dečkiju - jer se "senzibilniji" ne snalaze, i moraju navlačiti maske. Puno toga je u meni uskomešao pokret Prekinimo šutnju, pokret Me too. Betty vrlo dobro objašnjava kako je to smatrano "normalnim". Sjećam se svog razreda osnovnoškolskog, dalmatinski grad, 2 slabijih i pametnijih dečkiju je kontinuirano bilo baš zlostavljano, a mi smo se tad čudili zašto neće na ekskurziju s razredom. Sad bi se makar netko upetljao u to, ne bi bila "dječja posla".

I fascinantno je kako se ipak čovjek u 50-tima sjeti svakog "detalja" nasilja - od seksualnog (neprimjereni komentari učitelja, šlatanje dečkiju), roditeljskog, pa nadalje. I to je najbolji lakmus papir da tako nešto nije "normalno". I super mi je jasan mehanizam zašto o tome govorimo tek sad, nakon 20 godina.