Selektivni mutizam - iskustva

[lunja]

Malo sam prerano stisnula enter, htjela sam jos napomenuti da je D. po svemu bila vrlo tipican primjer za selektivni mutizam.
Uzroka ima vise, ali vrlo vazan je genetski faktor. MM tvrdi da se sjeca doba kad nije htio pricati, ja i dan danas znam blokirati u nekim situacijama.

Osim toga, reakcija na novu sredinu. I sasvim moguce, novi jezik. Nizozemski je zapravo, suteci naucila (i propricala bez greske, s knjizevnim naglaskom

D. je od prvog dan ekstremno vezena uz mene, kao i starija joj sestra. Koja bi mozda bila jos bolji kandidat za selektivni mutizam da nije toliko blebetalo.

Kad bih direktno pitala D. zasto pobogu ne prica s drugim ljudima, ona bi mi odgovarala da nije htjela da jos se smiju (ne vjerujem da joj se ikad itko zlonamjerno smijao, ali za nju je svaka reakcija zapravo bila previse, cak i raznjezeni smijesci tipa vidi je sto je slatka). I to je vrlo tipicno, povecana razina anksioznosti, koja se i ne mora manifestirati na drugim podrucjima.

Vazno (i utjesno) je znati da u ogromnoj vecini slucajeva jednom kad se postigne korak naprijed, on je definitivan, nema povratka na staro stanje, ide se samo naprijed.


Nadam se da sam rekla najvaznije stvari o nasem iskustvu, reci ako ista vise mogu uciniti.

za kraj. Uz zelju da se i vi ovog iskustva jednom sa smijeskom sjecate.