 |
|||
Selektivni mutizam - iskustva
Ima li netko iskustva tj dijete sa selektivnim mutizmom u RH?
U stranim grupama i knjigama se vidi da je cijeli tim stručnjaka uključen u dijagnostiku i terapiju no ovdje u RH sam za sada došla samo do dijagnostike, ništa dalje od toga.
S obzirom na statistiku - moralo bi i ovdje biti roditelja djece s tim anksioznim poremećajem pa se nadam da se možemo konzultirati i usmjeravati zajedno.
Svaki komentar je dobrodošao
Imam ja iskustva ali u NL. Napisat cu kad uhvatim vremena, mislim da ce ti ipak biti korisno.
Hvala ti
Evo me, probat cu ukratko: Moja D. je imala selektivni mutizam izmedju druge i cetvrte godine. Sada, s 5 godina, dijagnoza je povucena.
Do polaska u vrtic je pricala sa svima bez razlike. S dvije godine i 3 mjeseca je stjecajem okolnosti morala krenuti u vrtic, i tu je odmah prestala pricati sa strancima.
Kroz citavo razdoblje vrtica (ovdje se u skolu krece na cetvrti rodjendan) nije prozborila ni rijec.
Sa mnom, MMom i starijom sestrom je pricala normalno, cak smo primjecivali da i nadoknadjuje sutnju u vrticu, bila bi uvijek extra brbljava po dolasku kuci.
Moram priznati da se ja nisam previse zabrinjavala. U pocetku se cinilo kao nesto sto ce proci s vremenom. Na sam vrtic se relativno dobro priviknula, i zapravo se sasvim dobro snalazila neverbalnom komunikacijom. Grupa je bila mijesanog uzrasta 0-4, tete naucene da citaju signale s lica beba.
Osim toga, u uzoj obitelji imam vise ozbiljnijh slucajeva autizma, i par onih iz sireg spektra i iz iskustva sam znala da nije to. I u glavi mi je bilo: vazno da nije autizam.
Vrticka logopedica je prva posumnjala na selektivni mutizam, i uputila nas na logopeda.
U potrazi za strucnjakom specjaliziranim za sel. mutizam, guglajuci sam naletila na odjel na Bascule, kliniku za djecju psihijatriju. Kucni lijecnik me cak pokusavao odgovoriti (kao, nije vam dijete za psihijatriju, nije to bas tako strasno, idite logopedu).
Na klinici smo odmah dobili psihologicu A. kojoj sam dozivotno zahvalna. Nakon opservacije i vrlo opsirnih testova, definitivno joj je postavila dijagnozu i vec slijedeceg tjedna zapocela s terapijom. I odmah sam osjetila da smo na pravom putu, toliko je povjerenja ulijevala.
A. je jednom tjedno dolazla u vrtic, i vjezbala s D. Nama je dala neke savjete, ali sve uz napomenu da zapravo terapiju nema smisla provodti kuci, gdje nema problema, vec u vrticu/skoli, mjestu gdje se problem pojavljuje.
Terapija se sastojala od vrlo jednostavnih igara, npr. psihologica bi joj pokazivala kartice s npr. zivotinjama i navodila je da ih imenuje. Krenule s puhanjem baloncica, puhanjem u loptice papira, pravljenjem bilo kakvog zvuka. Vec nakon 2-3 puta, D. je pocela s prom komunikacijom, prvo jednu rijec, saptom(jako joj je dugo trebalo da progovori normalnim glasom umjesto sapatom), pa kasnije sve vise.
Poslije bi zvali po jedno dijete iz grupe i radili iste vjezbice u troje. O svemu je vodila iscrpan dnevnik (koji smo na kraju i dobili).
A. je i tetama u vrticu ostavljala u zadatak da na slican nacin vjezbaju s njom, ali nikad se nisu previse aktivirale, malo zbog nedostatka vremena ali iz bog toga sto rezultati nisu dolazili tek tako.
Pravi i posljednji obrat se dogodio kad je krenula u skolu (ovdje se u skolu krece na cetvrti rodjendan). Psihologica je s promjenom sredine i ocekivala preokret. Skola je bila puno struturiranija od vrtica, osjecala sam da ce joj takva sredina puno vise odgovarati. Osim toga, promjene kod selektivnog mutizma puno su lakse u novom okviru.
Vec nakon par mjeseci (znaci s ca. 4,3 godine) je samo pocela prosirivati listu ljudi s kojima prica: uciteljicu, svako dijete ponaosob, direktoricu, nase prijatelje. Sto joj je osoba bila bliza, to joj je teze bilo srusiti barijeru, ali A. je bila tu da joj pomogne. Cak smo dogovorili posebne susrete u klinici gdje je preko Skypa propricala s bakom i djedom u HR.
Vec nakon nekoliko dana uciteljica se pocela zaliti da previse prica (kroz smijeh, naravno, i zeni je laknulo).
A ju je jos neko vrijeme pratila,napravila zavrsna testiranja i zatvorila dosje. Na kraju su napravili malu proslavu u skoli, smjela je donijeti male pokloncice za djecu iz razreda i dobila je Diplomu za pricanje.
Iako je pocetku jos imala zadrsku prema novim ljudima, danas prica u svakoj prilici.
Nemojte me previse doslovno shvatiti, ali uz ovako dobru strucnu podrsku, ova situacija nije bila zastasujuca. Na mahove cak iz zabavna, bilo je smijeha sa njom, i srece, i ponosa.
Ali sve zahvaljujuci osjecaju da je dijete od prvog trenutka, na vrijeme, u pravim rukama.
Kao da sam donijela stvar, evo pokvarena je, molim vas popravite. I oni poprave.
Posljednje uređivanje od lunja : 23.11.2018. at 23:13
Moram reci da sam zapravo sokirana kako sistem tamo dobro djeluje. Da terapeut dolazi na mjesto i vrsi terapiju u okolini u kojoj postoji problem i da je sve organizirano sustavno, sto drugo reci nego - nevjerojatno.
Malo sam prerano stisnula enter, htjela sam jos napomenuti da je D. po svemu bila vrlo tipican primjer za selektivni mutizam.
Uzroka ima vise, ali vrlo vazan je genetski faktor. MM tvrdi da se sjeca doba kad nije htio pricati, ja i dan danas znam blokirati u nekim situacijama.
Osim toga, reakcija na novu sredinu. I sasvim moguce, novi jezik. Nizozemski je zapravo, suteci naucila (i propricala bez greske, s knjizevnim naglaskom
D. je od prvog dan ekstremno vezena uz mene, kao i starija joj sestra. Koja bi mozda bila jos bolji kandidat za selektivni mutizam da nije toliko blebetalo.
Kad bih direktno pitala D. zasto pobogu ne prica s drugim ljudima, ona bi mi odgovarala da nije htjela da jos se smiju (ne vjerujem da joj se ikad itko zlonamjerno smijao, ali za nju je svaka reakcija zapravo bila previse, cak i raznjezeni smijesci tipa vidi je sto je slatka). I to je vrlo tipicno, povecana razina anksioznosti, koja se i ne mora manifestirati na drugim podrucjima.
Vazno (i utjesno) je znati da u ogromnoj vecini slucajeva jednom kad se postigne korak naprijed, on je definitivan, nema povratka na staro stanje, ide se samo naprijed.
Nadam se da sam rekla najvaznije stvari o nasem iskustvu, reci ako ista vise mogu uciniti.
za kraj. Uz zelju da se i vi ovog iskustva jednom sa smijeskom sjecate.
Posljednje uređivanje od lunja : 23.11.2018. at 23:42
Yap.sirius prvotno napisa
Iako nije sve toliko idealno s drugim dijagnozama. Ali je i dalje neusporedivo s kaosom koji vlada dolje.
Lunja, puno puno ti hvala na odvojenom vremenu da napišeš vaše iskustvo koje je stvarno idealno, onako kako zamišljam i priželjkujem da svoje (i svako drugo) dijete
Javit ću se sigurno sa potpitanjima!
Odgovor na komentar od Sirius:
Exactly.
Čitam knjige na temu i točno ovako je opisana terapija.
I onda ovdje dobijem odgovor da kod nas nema nikoga tko se ovim poremećajem bavi van dijagnostike :hladantuš:
Sada se pak bacam na potragu za privatnim psiholozima koji bi bili dovoljno stručni
Posljednje uređivanje od Majuška : 24.11.2018. at 14:30 Razlog: Dodatak
Majuška, neki roditelji djece s tom dg koje znam išli su ovdje na terapiju: https://www.centarproventus.hr
Nije velik uzorak, a iskustva su podijeljena: neka su djeca odmah propričala promjenom sredine, dakle polaskom u školi..... a neki smatraju da su bacili novac
Teško je generalizirati, nije ih puno, pišem samo kao info.
Hvala! Bili smo tamo no ništa posebno ne nude osim terapije igrom (što najčešće ne rješava problem, iz literature iščitavam)..
Nadam se naći nekog s pristupom poput Lunjinog iskustva.
Još moram Suvag zvati. Ne znam ima li netko sa konkretno ovom dg iskustva sa Suvagom možda
Moja J. je imala selektivni mutizam. Mi smo išli kid Sever.. doduše ne zbog toga, već drugih problema koji su i bili uzrok tog selektivnog mutizma. Krenuli je na bolje oko 6. godine. Sa 7 je to već bilo puno bolje.
Počela je odgovarati na pitanja roditelja svojih peijatelja a onda polako i sama prilaziti i pričati.
U nepoznatim situacijama i s nepoznatim ljudima i djecom i danas se stisne i treba vremena.
Mitovski, pišem ti u inbox
Mozda ja brkam pojmove, ali koliko ja znam nasa je terapeutica provodila terapiju igrom- ne znam i kako bi inace tretirala trogodisnjakinju.
Ali se terapija odvijala u vrticu/ skoli.
Da, to je to, terapija na mjestu “problema” no ovdje se nudi terapija u njihovom prostoru
Nisam ništa dobila
Da, ja - s oba sina, tamo smo dulje od 15 godina. Naša iskustva su pozitivna, ali nije bila riječ o selektivnom mutizmu nego zakašnjelom razvoju govora (u paru s drugim smetnjama, neurološkom) kod starijega, a kod mlađega disleksija.
Suvag je svakako dobar izbor jer ima cijeli tim - logopeda, psihologa, neurologa, otorinca, fizijatra (mom starijem je i to trebalo).... Vrijedi otići k njima na dijagnostiku i terapiju iako se dugo čeka.
Ne vjerujem da ces dobiti terapiju na licu mjesta. To ne postoji u Hrvatskoj. Mozda samo u Suvagu gdje su terapeuti na licu mjesta a dijete ide u njihov vrtic ili skolu.
Ali da vanjski terapeut dolazi u instituciju , nema sanse.
Nisam godinama bila tu na forumu i doslovce ne znam poslati pp
Posljednje uređivanje od Majuška : 27.11.2018. at 12:59
Privatan psiholog i privatan vrtić- nadam se da ćemo naći neko rješenje
A dijete ne priča samo u vrtiću?
Ovo sam se i ja pitala....
Ne, kao i svi sa selektivnim - ima određene striktne patterne. Ne priča sa nijednom odraslom osobom s kojom nije u rodu tj ne poznaje od infancy doba i ne priča sa djecom starijom od sebe, sa dječacima ni curicama koje ne poznaje vrlo dobro.
Došli smo (privatnim dolascima jednog po jednog djeteta kod nas doma) do toga da priča (u vrticu šapće) sa 4 curice iz vrtića
Ja sam se oboružala stranom literaturom i alatima ali treba nam dobar terapeut koji će kod nje ostvariti to povjerenje da krene otvaranje prema odraslim osobama
Klikni na moje ime na postu iznad avatara i onda na privatnu poruku.
Ovako je i J.
S mojom prijateljicom kućnom s čijim se sinom godinama igrala nije pričala. Njoj je na prvo pitanje odgovorila nakon 1,5godine.
S tetama u vrtiću ne bi pričala već bi pognula glavu i šutila tj. nije odgovarala na pitanje. Onda je polako počela vrlo sramežljivo odgovarati na njihova pitanja da bi zadnju godinu vrtića pričala s njima sama. S ostalim odraslim osobama ne. S roditeljima svojih prijatelja koje je poznavala od rođenja ni riječi, s nepoznatom djecom ne.
Kod Sever je nakon 1,5g odgovorila na prvo pitanje.
Ovako je i kod nas, ne samo za selektivni mutizam, vec bilo kakvu terapiju koju ima smisla odradjivati u raznim okruzenjima. Kod nas u vrticu je prije par godina bila djevojcica sa selektivnim mutizmom, nekoliko djece je imalo okupacijsku terapiju zbog senzornih poremecaja, a uzasno puno ih ima govorne vjezbe. Terapeuti rade s njima, ali ukljucuju i drugu djecu po potrebi.
Djeca koja ne idu u vrtic/skolu razne stvari odradjuju doma, pogotovo govorne vjezbe jer su djeca puno opustenija u poznatom, sigurnom okruzenju.
Pozdrav, ja imam curicu sa selektivnim mutizmom. Sada ima pet godina. Dodatno mi otežava što živimo u malom mjestu. U veljači je počela ići kod psihologice privatno svaka dva tjedna, s njom je propričala kod trećeg susreta, međutim ja ne vidim puno pomaka u svakodnevnim situacijama, ni ne očekujem ih još. Ima li pomaka kod vas u međuvremenu? Htjela sam ti poslati privatnu poruku, voljela bi razmijeniti iskustva, ali uopće mi ne prijazuje opciju poruke , možda zato jer mi je ovo prvi post.Ima li netko iskustva tj dijete sa selektivnim mutizmom u RH?
U stranim grupama i knjigama se vidi da je cijeli tim stručnjaka uključen u dijagnostiku i terapiju no ovdje u RH sam za sada došla samo do dijagnostike, ništa dalje od toga.
S obzirom na statistiku - moralo bi i ovdje biti roditelja djece s tim anksioznim poremećajem pa se nadam da se možemo konzultirati i usmjeravati zajedno.
Svaki komentar je dobrodošao
Pozdrav
Imam kcer sa selektivnim mutizmom, ima sad 6 godina. Zivimo u Puli i moje iskustvo je da u Hr nitko nema previse znanja na temu sm. Informacje prikupljam iz stranih izvora, knjiga i internetskih stranica i grupa, za preporucit su np engleska SMIRA, Maggie Johnson Selective Mutism Resource Manual, Dr Kurz psychology. Na hrvatskom nema materijala, u vrticu borim se da uvedemo neke metode rada da oslobodimo govor, dok jako je tesko angazirati osoblje da nadje vremena i strpljenja da pomogne djetetu. Ako je netko u slicnoj situacji, imate pitanja etc, pisite.
Pozdrav, dobrodošla na forum!
Nisam sigurna da je ovo situacija s kojom se roditelji mogu nositi bez pomoći psihologa i logopeda. Da ste u Zagrebu ili bliže, bilo bi najbolje otići u Suvag. Piše to u starijim postovima. Oni imaju službu koja se bavi smetnjama govora, a imaju kompletan tim stručnjaka - ne samo logopeda, nego i psihologa, radne terapeute i sve ostale http://www.suvag.hr/sluzba-za-govorn...je-logopedija/
Osim toga, na pamet mi pada ERF - Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, gdje se tim poremećajem bavi doc.dr. Sanja Šimleša https://www.erf.unizg.hr/hr/odsjeci/ozl/sanja-simlesa
Ne znam kakva je situacija u Puli, ali osim dobrog logopeda svakako trebaš i dobrog psihologa, a oni se moraju dobro povezati s djetetom da bi se postigao napredak. Dijete sa selektivnim mutizmom nema govornu poteškoću, nego psihološku. Treba raditi na otkrivanju razloga zašto dijete ponekad ne može govoriti. Iz roditeljskog iskustva - čest razlog je strah i nesigurnost. Treba raditi na tome, jer je bitno ne samo za školovanje, nego i za kompletan psihološki razvoj i dobrobit djeteta/osobe i kasnije, tijekom cijelog života.
Pitaj pedijatra ili liječnika opće medicine koga preporučuje, po mogućnosti uz uputnicu. Ako nema drugih mogućnosti, možda bi mogla pomoći stručna služba u školi, ako imaju psihologa. Literatura na hrvatskom - nisam se time bavila, ali sad sam na brzinu našla ovo:
Članak s portala - osnovne informacije: https://www.adiva.hr/zdravlje/djecje...tane-govoriti/
Diplomski rad https://repozitorij.ufzg.unizg.hr/is...tream/PDF/view
Nemam iskustva baš sa selektivnim mutizmom, ali imam sa zakašnjelim razvojem govora i na temelju odgoja vlastite djece znam da je nužno osnažiti djetetovo samopouzdanje pri svim govornim poremećajima, pa tako i u ovom.
Zdravoseljački - da moje dijete ima takav problem, ja bih si organizirala dnevnik i bilježila situacije u kojima dijete "zablokira", kako bi se mogao prepoznati uzorak i otkriti koje situacije djetetu izazivaju stres (nepoznati ljudi, nepoznat okoliš, mrak, psi i druge životinje... ne znam). Uostalom, to će te pitati i psiholog. Evo odakle mi ideja - tako se radi ako imaš dijete s alergijama - bilježiš hranu i situacije (pelud, prašina) nakon kojih ima reakciju, da se može otkriti što izaziva alergiju. Tako se može bilježiti i što izaziva poteškoće s govorom.
Kad se otkriju okidači bit će ti lakše pomoći djetetu. Kao majka djeteta koje je imalo velikih poteškoća pri adaptaciji na vrtić, znam što bih učinila:
- najprije izbjegavala stresne situacije
- nakon toga, malo pomalo postupno izlagala dijete tim situacijama u mjeri u kojoj može podnijeti stres
Eto, nadam se da sam ti bar malo pomogla. Sretno!
Trazi uputnicu za centar za ranu intervenciju u Rovinju - tamo imaju cijeli tim (logoped, psiholog, neuropedijatar,fizijatar....). U Pu vise nema djecjeg psihologa a i logopeda je tesko dobiti.
Ja imam curu u 1 razredu srednje s tom dijagnozom. Osim onog šturog što piše u ednevniku, ima li itko savjet? Ja sam nastavnik, ne roditelj djetetu.
Jesi li razrednik ili samo nastavnik? Ako si razrednik, možeš upitati roditelje za savjet i kakva su bila iskustva u osnovnoj školi. Uključite i stručnu službu. Ako si samo nastavnik, pitaj razrednika kakve su informacije dobili i kakve preporuke su dobili. Obično psiholog piše tu uputu za prilagodbu nastave. Ne znam baš za ovu dijagnozu, ali znam za disleksiju. U uputama za mog sina pisalo je da mu treba omogućiti usmene provjere kad god je moguće. Kod selektivnog mutizma moglo bi biti obrnuto, da se učeniku omogući pismena provjera umjesto usmene, ali to su specifične teškoće i psiholog treba dati mišljenje baš za ovo konkretno dijete, a ne općenito. Ako taj papir niste dobili, uputite roditelja da ga nabavi od ustanove tj specijalista koji je dao tu dijagnozu. To je korisno čak i kada učenik nema ip, jer omogućuje da postigne rezultat u skladu sa svojim znanjem, bez obzira na teškoće. Sretno!
Nisam znala da pišu dijagnoze u ednevniku ili je to specifični slučaj?
Ovo sve što Peterlin piše, i iz tuđeg nastavničkog iskustva: omogući joj da sve odgovara pismeno, kad/ako podigne ruku da bi odgovorila na pitanje obavezno prozovi baš nju, budi pozitivna, ali realna, nemoj joj snižavati samopouzdanje kritikama. Prozovi je da odgovara usmeno samo ako imaš jak utisak da ona zaista zna odgovor, i ne uzimaj joj za zlo ako ipak dobiješ samo ćutanje. Naravno, bilo bi dobro da ne dozvoliš vršnjačko dobacivanje i komentare na temu njenog ćutanja.
Generalno, ponašaj se sa njom isto kao i sa ostalim učenicima, neka njena dijagnoza i tvoje prilagođavanje ne budu upadljivi razredu. Što se manje buke diže oko svega, curi će biti prijatnije u svojoj koži. Idealno bi bilo da izgradite odnos poverenja i poštovanja, ali to je srednja škola i ovakvi uslovi, biće dobro ako izgradite ikakav odnos. Lepo je što ti je stalo.
Ako djevojka ima selektivni mutizam tesko da dize ruku za usmeno odgovaranje.
I tesko da upce usmeno komunicira s nastavnicima ( uopce).
Nije uvek sve tako jasno.
U srednjoj školi takva deca često ipak odgovaraju na direktno pitanje nastavnika i/ili drugih učenika, ali apsolutno nikad ne započinju prvi nekakav razgovor, osim u slučaju neke njihove jako hitne i neizbežne potrebe.
Kada odgovaraju, odgovori su maksimalno kratki, odgovaraju gestovima ili jednosložnim rečima ako ikako mogu, naročito vršnjacima. Pri tome se vidi da govore sa očiglednom nelagodom, ukočenim i "smrznutim" telom, često i promuklim, ili neprirodno visokim ili drhtavim glasom.
Mi smo imali u srednjoj školi takvu koleginicu u razredu: na lekcije je odgovarala kada je prozvana, sve je znala za četvorku, često i peticu. Ali je bilo mučno gledati je i slušati koliko joj drhti glas. Kontrolni uvek bolja ocena od usmenog. Prolazila 4, 50. Mnogi nastavnici nisu ništa čudno primećivali.
Devojka je prećutala 4 godine gimnazije i od nas 37 ni sa kim nije pričala ništa. Stajala je sa nama ili malo po strani, odgovarala klimanjem, jednosložno ili što kraće ako je neko nešto pita, pri tome crveneći totalno u licu. Uvek je pažljivo slušala o čemu drugi pričaju i u tome učestvovala smešeći se.
Ja sam bila i ostala stidljiva, ali ona je bila ekstrem. Što se obrazovanja i nastavnika tiče, bistra i pametna devojka. Što se tiče socijalizacije, ona praktično nije postojala.
Rekla bih da je pogresno misliti da je mutizam samo stidljivost. To je puno vise od toga.
Kod pravog selektivnog mutizma djece vrlo cesto uopce ne razgovaraju u javnosti niti verbano ne odgovaraju na pitanja. Sto se tice socijalizacije ne mora znaciti da ona ne postoji. Djeca komuniciraju porukama.
Dakle, treba vidjeti sto tocni znaci selektivni mutizam za bas to dijete. Jer neka uopce ne komuniciraju rijecima sa osobama izvan doma.
Posljednje uređivanje od sirius : 26.09.2020. at 21:08
Korona je izuzetno nezgodno vrijeme za sastanke s roditeljima kad se praktički sve odigrava elektroničkim pitem pa roditelji zapravo niti ne smiju doći na individualne informacije. U ovom bi slučaju bilo ipak za sve korisno organizirati jedan sastanak roditelja s predmetnim nastavnicima, inače ćete cijelu godinu i vi i učenik nabadati k'o ćorave koke.
Ovako je bilo kod nas. Izvan doma nije komunicirala uopće tj. izvan doma je komunicirala s par prijateljica ali čim bi se netko drugi priključio zašutila bi.
Nama se nekako taj selektivni mutizam provukao između ostalih stvari. Ona je išla na radionice kod Sever i tamo nam je rečeno da je taj mutizam zapravo posljedica perfekcionizma i izrazite anksioznosti i da moramo raditi na tome i jačanju samopouzdanja. I nekako jako polako i malo pomalo je stvar postajala puno bolja. S nekih 7g je polako počela jednim riječi odgovarati npr. roditeljima svojih prijatelja i tetama u vrtiću. Svi su bili oduševljeni. Znali su mi oduševljeno prići roditelji i govoriti kako im je J. nešto odgovorila nakon godina šutnje. Slavili smo svaki odgovor
Sad komunicira u nekim normalnim okvirima. U potpuno novoj situaciji s potpuno nepoznatima je vrlo povučena i treba joj vremena da se opusti ali ne toliko da joj utječe na normalan život. U svom društvu je glavni zabavljač i ima hrpu prijatelja.
Rekla bih da tebe jednostavno zabavlja da izvrćeš moje reči i protivrečiš onome što ja nikad i nisam napisala. (Npr. da je mutizam uvek "samo stidljivost", ili da se SVE osobe sa selektivnim mutizmom ne socijalizuju).
Čak ideš dotle da tvrdiš da bolje od mene znaš šta se dešavalo u konkretnom primeru konkretne osobe sa kojom sam delila školske dane 4 godine, i gledala je kako i koliko (ne) komunicira i (ne) socijalizuje se ( I kako je nestala sa lica zemlje i ona i svaka vest o njoj za svih nas 37 u 23 godine nakon mature.)
S obzirom da si osoblje foruma, ne pada mi na pamet da se nastavljam sa tobom. Da, u pravu si, ja sigurno nisam sposobna da napišem koju pametnu i korisnu o bilo čemu, a ni sopstvene prošlosti se ne sećam.
Nadam se da će devojka o kojoj je reč dobiti adekvatnu pomoć, a nadam se da će Vera moje predloge pročitati drugačije od tebe, obraćajući isključivo pažnju na to šta piše, a ne ko piše.
Kao roditelj čije je dijete imalo taj problem nemam ti neki savjet. To je toliko individualno. S obzirom da se radi o 1.srednje problem je očito dubok i ozbiljan.
Ono što sam primjetila da mom djetetu nije pomagalo je bilo kad bi odrasli sa strahom s njom komunicirali i bojažljivo. Reakcije su uspjeli dobiti iskreni, otvoreni i ljudi sa stavom. Eh da i humor ali to je toliko individualno da bi trebalo s roditeljima i stručnom službom vidjeti koji je najbolji pristup.
Pulinka, stvar je u tome da postoji jako puno različitih manifestacija selektivnog mutizma, tako da konkretna iskustva iz obitelji ili okruženja ne pomažu puno jer ova djevojka iz Verinog primjera možda ni s kim ne razgovara, ni gestama, ni porukama, ni kimanjem glave, nikako. A možda i nije tako. Zato je sve što netko u najboljoj namjeri iz iskustva napiše najvjerojatnije beskorisno. Treba vidjeti s roditeljima (ili terapeutom) koji bi način komunikacije izazvao najmanju anksioznost učenice, a razrednik je, nadam se već proveo edukaciju razreda (opet u suradnji s roditeljima i samom učenicom).
Jelena.o meni u strukovnoj školi za svu djecu s dijagnozom piše i dijagnoza i preporuke. To pedag.služba piše. Da, stoji pisani odgovor kad god je moguće. A ove godine usmeni ću svest na minimum. Cura je u razredu kuhara. Bolje tamo nego u konobarima. Srećom predajem biologiju, ne mora mi ni rječ reći 2 godine, može sve pisat što se mene tiče. A ja s njima ionako izlazim na kraj kroz humor i (samo)šalu, drugačije dobiješ kontraefekt. Hvala na savjetu da ju se ne ističe zbog dijagnoze, i ja se s tim slažem.
Da, to je sad komplicirano... S druge strane, to je u interesu djeteta, pa ne bi bilo loše da se ipak organizira, makar i virtualno.
Čokolada, samim tim što tvoja poruka ne počinje ovako: "Peterlin, mitovski, Vera i pulinka", jasno mi je koliko si objektivna.
Sve smo napisale totalno istu stvar, konkretna iskustva.
Da na temi nisam pisala ja, nikad se ne bi poteglo pitanje da li su konkretna iskustva korisna ili ne.
Prva moja rečenica Veri počinje "Ovo sve što Peterlin piše" (je dobar savet, a Peterlin kaže da je individualni pristup najbolji).
Ipak, nakon svakog mog posta odmah je tu komentar kojim se moje i samo moje reči osporavaju, iako je ono što sam ja napisala totalno uopšteno i u suštini isto kao i ostali odgovori sa teme.
Na stranu ja kao ja, u poslednje vreme se i najbanalnija tema završava sa "ne traži savet na forumu, pitaj stručnjake". Što je opravdano na nekim temama, ali na drugim se postavlja pitanje svrhe postojanja teme.
Da je Vera u potpunosti zadovoljna načinom, pristupom, saradnjom i informacijama koje u ovakvim uslovima može dobiti od stručne službe i roditelja, sigurno ne bi tražila savet po forumu.
Ni na kraj pameti mi nije bilo tebe apostrofirati (ti si zadnja pisala, valjda sam te zato spomenula), a još manje bilo komu docirati ili osporavati iskustva, ne znam zašto se osjećaš napadnutom. Ispričavam ti se ako sam te nesvjesno povrijedila.
Napisala sam ono što bi ti APOSLUTNO SVAKI roditelj djeteta s teškoćama rekao - nema dvije iste dijagnoze/stanja/poremećaja da bi se mogao primijeniti isti postupak.
Nemam osobno iskustvo selektivnog mutizma, samo slučajno poznajem osobu koja ima i koja bi ti ovo isto napisala.
Osećam se napadnutom upravo zbog ovog "ti"- tj. i ti i sirius osećate potrebu da upravo meni, i samo meni, objasnite šta je selektivni mutizam, i u čemu ga samo ja pogrešno doživljavam, iako ne pišem ništa posebno različito od drugih, i iako se prvom svojom rečenicom na temi slažem da je individualni pristup najbolji.
Ironično, Veri sam kao savete napisala samo ono što stručna služba po defaultu savetuje nastavnicima za ovakve dijagnoze, i ništa preko toga osim jednog svog usputnog prisećanja.
Zato što znam da često puno toga nije idealno, ni saradnja roditelja, ni saradnja stručne službe, ni komunikacija razredni/drugi nastavnici, a dodatno je pogoršano sadašnjim režimom školovanja. (I zato što, na kraju krajeva, nastavnik koji se prvi put sreće sa nekom dijagnozom možda želi da sazna što više iz običnih ljudskih priča i iskustava). Zato mislim da je i najuopštenija smernica bolja nego nikakva, dok se ne dobiju preciznija uputstva.
Kako god, prihvatam tvoje objašnjenje da nemaš lošu nameru.
Posljednje uređivanje od pulinka : 27.09.2020. at 17:38
Pišu li i astme ,alergijei slične dijagnoze?
Zasto bi to pisalo? Nemaju na osnovu toga IP.
Mislim ne bi bili loše ni to pisati napose alergije
Ok a onaj ko ima IP ili pp jel to on ko učenik ili roditelj vidi?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom