Moj posao je 8-16. Ponekad nešto dulje. Ali ne često.
Znao je biti često i puno dulje, ali sam rekla net kompaniji i rekla neću više. Nije vrijedno.

Moj muž ne može nikome reći ne jer je sam sebi gazda koji radi dan i noć.
I zakida sam sebe za sve, za redovite obroke, za san, za vrijeme s nama...
Posljedicno, nema ga nikad doma, a kad i je, najčešće radi... pa sam ja samohrani roditelj koji obavlja gotovo sve kućanske poslove, brine o djetetu, dedi...

Zbog toga, moji mali gusti su nestali. Nema više solo vikend putovanja (bila jednom s frendicama u Munchenu pred 2 godine), nema odlazaka na jogu jer nikad ne znam hoće li on biti slobodan i preuzeti dijete, nema više izlazaka ni s njim ni s frendicama... druženja doma su se svela na druženja roditelja s djecom.
Nema više zajedničkih godišnjih u trajanju od 15 dana...
Otkad smo postali roditelji maximum dana zajednickog godišnjeg je 7. Ove godine 2+1,15. U manje od 48 sati smo otišli do Milana i vratili se... a na kraju mog godišnjeg je i on jedan dan skočio na more i drugi dan smo se vratili. I zlo mi je od toga. Odmah napominjem da savjeti; neka zaposli nekog, neka radi manje, neka odbije neki posao, nisu izvedivi.

I onda, kad ja nekud odem (jako rijetko), sama ili sa Smjehuljicom, žao mi što nije s nama, pere me cijeli dijapazon osjećaja... a nema pomoći.
Plus i u svakodnevici je tako... ako uzmem vrijem za sebe (a nedavno sam opet počela slikati) vrlo brzo se nagomilaju kućanski poslovi i pođe me volja za slikanjem. Sinoć sam išla kupiti poklon do City entra i to je bio trenutak slobode.

Naravno, tu je i deda koji ima 92 godine i nije baš zgodno ostaviti ga samog preko noći... pa kad odemo, osim posla ima na brizi i svog tatu.
Pomoć koju bi mogli imati, treba i platiti, što trenutno nije opcija.
Obitelji koja bi mogla uskočiti. nema.