Ja razumijem.Možda nije bio toliki cirkus,nisam dramila i nisam paničarila,ali uvijek sam ih morala posjesti i nahraniti.To sjedenje za stolom nije prolazilo,nema šanse kad su crvi u gu...ci.Dobro je dok je bila stolica za hranjenje,pa zavežem i nema mrdanja,ali kad su prerasle...To kad ogladni jest će,ma šipak.One su uvijek polugladne,nije njima nepoznat osjećaj gladi,one su se naučile na njega i nemaju problema s tim biti gladne.Moram im najaviti doručak/ručak/večeru i psihički ih pripremiti za taj nemilosrdni čin.One same nikad nisu rekle da su gladne,nikad.Primjetim po nervozi i neraspoloženju,pa ih natjeram na bananu,jabuku,voćni jogurt,keks,ma i čokoladicu,ako je između obroka.

Moram reći da je kod starije prošlo sa polaskom u školu.Sada sjedi za stolom i pojede ono što joj slijedi ,mnooogo lakše.Isto ne tjeram da isprazne tanjir,pojede koliko god.Kod manje je proces pri kraju,nadam se istom kad krene u školu .