Mojca !

Nemam pojma jesam li imala plan.... Znam da sam se kao srednjoškolka znala gledati u špiglu i razmišljati kako ću izgledati 2000. godine, kad budem imala 38, hehehe...

Planovi - paaaa, život je niz odluka. Nisam odabrala prosvjetu za struku (iako bih se sigurno dobro snašla u tome) jer nisam htjela provesti život s kredom u ruci. Nisam pojma imala da postoje struke kao što su logoped, defektolog ili radni terapeut - da jesam, vjerojatno bih se u potpunosti našla u tome.

Dalje - dok sam u Podravki odrađivala praksu i sezonske poslove, nudili su mi stipendiju za studij agronomije ili prehrambene tehnologije, ali nisam htjela ni čuti. Zašto - nemam pojma, ne bih se loše snašla ni u tome.... Odabrala sam struku po kriteriju "bolji je vrag kojeg dobro poznaš" jer sam imala prijatelje s tog faksa, a i tata mi je iz te struke pa sam znala što me čeka. Greška - ja sam tipični 110% društvenjak i tehnika za mene osobno nije najbolji izbor. S druge strane, u svakoj struci postoji širok izbor radnih mjesta i poslova. Nakon dosta godina uspjela sam dobro povezati svoje pristojno tehničko znanje i dobre komunikacijske vještine, ali to dolazi s iskustvom...

Privatno - očekivala sam princa na bijelom konju, a dugo sam birala samo konje... Okanila sam se toga nakon 33. godine života kad sam upoznala svog sadašnjeg muža. Dugo je trajalo, ali se isplatilo.

Dalje - djeca, mhm... kako ih dugo nisam imala (i bolje) i onda još malo pričekala, došli su kasno. Nisam požalila, iako sam se već bila pomirila da ih možda neću ni imati. Život bez djece (ili bez muža/žene) nije manje vrijedan, nego je samo drugačiji. Kad sam otpustila bilo kakva očekivanja glede u svezi karijere/muža/djece/bilo koga pa i sebe same i počela živjeti u sadašnjem trenutku - sve je sjelo na svoje mjesto.