Wohoho, Mojco hit me! Ništa, ali ništa nije bilo onako kako sam zamišljala/planirala ni 10 ni 20 ni 30 godina unatrag. I ne mogu se othrvati osjećaju promašenosti na nekim frontama.


I uvijek se grizem kada to izreknem, jer niti sam ja niti je itko od mojih bližnjih teško bolestan, mrtav niti grca u bijedi. I onda očekujem da će me za kaznu zbog nezahvalnosti nešto zgromiti pa ću se sa suzom prisjećati ovih bezbrižnih dana i kako nisam dovoljno uživala u njima. I kada čujem da se nekom meni poznatom nešto grozno dogodilo, također se resetiram i prisjetim kako sam blagoslovljena. I onda ta zahvalnost i poniznost prođe i tako ukrug...