evo i nas...
...napokon
trebalo mi je vremena da se sve slegne, da se prozivi u sebi opet i opet, pa sam tek sad stavila 'na papir'....
POROĐAJ
Bliži se porođaj... sa sobom donosimo svoju prošlost, veze, rituale... potrebe i vrednosti koje se tiču intimnosti, seksualnosti, kvalitet i način porodičnog života i zajednice, kao i svoja najdublja uverenja o životu, rođenju i smrti.
Kada verujete u svoje osnovno zdravlje i snagu, u svoju sposobnost da rodite na svoj način, verujući sebi i ljudima oko vas da će pružiti vođstvo i podršku, kada vaš lekar veruje u vas, tada vi i oni zajedno stvarate klimu poverenja.
Tako pocinje jedna prica, koja mi je uz ostale tekstove bila vazna u nasim pripremama za porod.
Odkad sam rodila Mislava, i prosla prvi porod, koji nije bio kako sam ocekivala, razmisljala sam o slijedecem porodu. Saznavala sam sve vise i vise o porodima, i slika kakav porod zelim, kristalizirala mi se u glavi, kao i saznanje kako je tesko takav porod dobiti u uvjetima nasih rodilista.
Planirala sam roditi u jednom malom skoro Baby friendly rodilistu,u drugom gradu od onog u kojem zivim, medjutim, zbog obiteljske situacije, planovi za porod u drugom mjestu su se izjalovili.
Medjutim, nisam zbog toga bila nemirna, nekako sam stavila u glavu misao da cu ja tj mi (muz i ja) pokusati napraviti sve sto je u nasoj moci, da dobijemo porod kakav zelimo a ionako nam u nijednom rodilistu ne mogu garantirati da ce ici kako trazimo, ali uz nase znanje, samouvjerenost koja s njim dolazi i pomoc Onoga od gore, u kojeg vjerujemo da je s nama, strah se nekako putem izgubio.
Pripreme za porod tekle su kako je i stomak rastao; isla sam na vjezbe za trudnice, sto mi je pomoglo u fizickom dijelu, da mi tijelo bude sto pokretnije i sto spremnije za napore koji mu slijede.
Isprintala sam tekstove s naseg portala, isprintala sam masu prica s poroda, sa foruma, i onih sretnih i onih teskih i tuznih, isprintala sam jos neke zanimljive tekstove o prirodnom porodu i mehanizmima radjanja, uvezala sve u skriptu i mm i ja smo citali i nadahnjivali se. On bi pocrtavao stvari koje smo kasnije raspravljali, sto znai epizitomija, kada je opravdana, kako pocinje porod, mehanizmi poroda i sl. Sastavili smo nas mali plan poroda.
Od literature sam koristila jos i knjige „Duhovni pristup radjnja“ Kelly J. Townsend, zatim Sheila Kitzinger i njene knjige, te 'the birth book' od dr Searsa.
I spremali smo se.
I radovali smo se. Zbilja. Osjecala sam se nekako kao da znam kuda idem.
U mojoj glavi se vrtila samo jedna misao, zelim sto prirodniji porod, ne zelim indukaciju, jedino u slucaju da je zbilja medicinski opravdana a ne da je pitanje rutine u rodilistu. Zelim doma odraditi sto veci dio poroda. Zelim osjetiti napokon svoje prave trudove, zelim osjetiti prirodu u svojoj punini. Zelim osjetiti kako je Bog zamislio da zena radja. A znam da je zamislio kao nesto dobro, jer radjanje novog zivota je najuzviseniji posao koji covjek moze imati.
Dva dana nakon termina bila sam narucena na amioskopiju. Pricala sam okolo sa mojm virtualnim doulama sta cu, ici ili ne? Nisam bila sigurna. Znala sam da jedna intervencija vuce drugu, znam jer sam s Mislavom prosla porod nakon amniskopije. Medjutim, dan prije narucene amnioskopije, u ranu zoru, 4 ujutro osjetim nagon za odlazak na zahod. Grcevi i stolica. Vratim se u krevet, ubrzo opet u zahod. Kazem muzu, cini mi se da je ovo dan kad cemo upoznati Jelenu.
Kaze mm u sali, veceras imam nogomet, ocemo zavrsiti do tada?.
Eh, jos pitas. Krene prvi trud, lagani, i drugi nakon pola sata. Ustanemo se, skuhamo kavicu, pricamo. Do sedam sati i dalje svako pola sata, 25 minuta. Ni p od plodne vode ili c od cepa. Mislav se probudio i kazem muzu, idemo zvati nekoga da ga odvede u vrtic, ti javi na posao da neces doci. Ali Mislav je vidio da se nesto dogadja i nije htio u vrtic, pogotovo da ga netko vozi drugi. Objasnila sam mu da ce mama vjerojatno danas roditi sestricu, i da ce mozda baka doci po njega u vrtic. Molio je da ide i on s nama u rodiliste, obecavao je da nece nista dirati . No, ipak, na kraju muz ga je vozio u vrtic, rekla sam mu da se ipak pozuri doma, nije mi pasalo dugo biti sama. Bojala sam se ako pukne plodna voda, da necu preproznati jel mlijecna, prozirna ili je vec mutna, a od boje plodne vode nam je ovisio odlazak u rodiliste.
Svakako nisam htjela zuriti nego ostati doma, u ugodnoj atmopsferi i na nogama sto duze.
Kad sam ostala sama, provjerila sam svoju torbu, nazvala par prijatelja koji su skupa samnom nestrpljivo iscekivali moj porod.
Kad sam dobila potporu od njih, bila sam mirnija i osjecala sam se manje usamljenom. Molila sam se.
Muz se vratio, trudovi su bili na svako 20 minuta. Uzela sam loptu i skakala po njoj, gledala u daljini Brac, caskala s muzem. Bili smo sretni, dolazi prirodno, sve ide kako treba, u radnosnom smo iscekivanju.
Dogovoramo se kad cemo krenuti. Kao pukne plodna voda, ako je normalne boje, ostajemo jos doma, ako nije idemo odmah u rodiliste. Sto se tice trudova, dogovorili smo se kad budu svako 5 minuta i tako uru vremena.
Ogladili smo, obilno doruckovali. Ja sam svako malo bila na zahodu. Isturirala sam se, dugo sam bila pod tusem, pod toplom vodom, bas je pasalo i zamisljala sam kako je to roditi u vodi.
A cijelo vrijeme sam pjevusila.
Zatim opet skakanje na lopti. I pjevusenje. I gledanje na Brac. I rekoh muzu, bas mi dosla zelja, stavi mi starog Gibonnija.
Pjevusenje mi je pomoglo da se opustim, odem u stanje neke mirnoce, pomalo sam postala nesvesna svijeta oko mene, koncetrirala sam se na sebe. Mazila sam trbuh i bodrila svoju kcer da se ne boji, da se uskoro vidimo. Osjecala sam se svecano.
Malo me je bilo strah, pa onda malo sam se osjecala skroz snazno.
Cijelo vrijeme smo 'mantrali' onu Isusovu 'ne boj te se'. I znala sam da je On sa nama. Trebala sam ga.
Mislila sam se doma obrijati, kako sam dugo imala lohije s Mislavom, lakse mi je bilo odrzavati higijenu kad nema dlacica. Ali nije mi se dalo sad misliti o tome.
I u takvom raspolozenju, priblizilo se vrijeme izmedju trudova. Svako 5 minuta. I evo, skoro je ura puna na 5 min kad smo polako krenuli.
Kad smo stigli pred rodiliste, stali trudove na svako 10 minuta. Rekoh, ne idem unutra dok se ne vrate. Eh, seto sto cini trah.
I nakon setnje oko rodilista, vrate se na svako 5 i ja udjem uz poruku muzu, eto mene odmah nazad ako nisam otvorena, idemo doma, cekaj me.
Primila me sestra, obukla sam mrsku spavacicu, i krenula na pregled gore. Kaze sestra meni, nema vam nazad, ja kazem, vidjet cemo.
Primio je mladi lijecnik, cinio se ok. Upitah tko je jos dezuran a izmedju ostalih imena, spomene i mog ginekologa, Uh, lice mi se ozarilo, Onaj od gore ima svoje prste.
Mladi lijecnik mi uzeo podatke, ja sam se salila, bas sam bila raspolozena a i on. Ponudio se da ce mi pozvati ginekologa, cim izadje iz operacijske dvorane.
Pregledao me je. Kaze otvoreni se 6 prstiju. Opa, super, bila sam presretna.
Rekoh mu da se cistim od jutros i on kaze ne treba vam klistir, ja kazem ma ne. Super, jos jedna pobjeda.
Sestra me je obrijala, to ionako nisam planirala odbiti. Dok su pripremali tata box (specijalni box za oceve) ja sam setala okolo i dalje pjevusila. Dosao je moj lijecnik, ja sva ozarena, a on mi kaze, zovite muza i idemo u box. Pregledao me je i rekao otvoreni ste vec 8 prstiju. Juhu!.
Kod pregleda mi je pukao vodenjak i pocelo je curiti. Dosao je i muz, smjestio se uz moje uzglavlje. Lijecnik je rekao sestri, koja je nesto spremala u boxu, njoj ne drip. Super, nisu mi otvorili intravenozni put. Jos jedan uzdah olaksnjanja, ne moramo se sami boriti.
Stavili su me na ctg. Nije mi smetao, bio je suvremeniji od ooga sto sam imala s Mislavom. Nisam htjela gubiti snagu i koncetraciju u tom trenutku na prepirku da mi ga skinu. Nisam htjela izaci iz stanja dobro raspolozenja koje me je drzalo.
Mogla sam mijenjati polozaje a najbolje mi je pasao skoro sjedeci polozaj (krevet na kojem sam lezala je novi i mogu se podesavati polozaji).
Pri svakom trudu izlazila je velika kolicina vode, meni je izgledalo nikad kraja vodi, sestre su mi promijenile plahtu vise puta.
Samo sam mislila na to, svaki trud me vodi blize susretu s kceri. Svaki trud ima svoju ulogu.
Onda su nas ostavili same. Super. Strahu ovdje nije bilo mjesta, znala sam da strah paralizira, da ima utjecaja na grlic maternice i njeno sirenje. Govorila sam sebi 'dosla sam tu, moram se usredotociti iskljucivo na ovaj sad trud a ne razbijati glavu s onim sto me ceka. Idemo korak po korak prema susretu sa Jelenom'. Drzala sam muza za ruku, izmedju trudova smo pricali, pili vodu, za vrijeme trudova dahtali smo skupa. Bila sam tako sretna. Ostvaruje se moj prorod iz snova, mm i ja sami, bez intervencija.
Ja bih rekla-sad ce trud, tocno ga osjetis kao val koji dolazi a muz bi rekao-amo sad, pa bi dahtali skupa. Kad bi primjetio da se grcim i pokusavam se stisnuti govori bi mi: 'Zrinka, opusti se, prepusti se trudu, ne opiri se. Plovi skupa s njim'. To mi je jako jako pomagalo. Primjetila sam kad se trudu opirem - da me vise boli, a kad pocnem osjecati trud, tijelo se krene automatski opirati, pa treba tome svjesno doskociti. Uz muzevu pomoc, bila sma dosta uspjesna u tome.
Smetali su mi krikovi koji su dolazili iz predrradjaone, culi smo zene kako vriste i jaucu, kako mole za pomoc, kako se pate same. Muz i ja bi se pogledali tuzno, znam da bi im bilo lakse da nisu tako same i ostavljene u predradjaoni.
Dogovor je bio izbjeci epiziotomiju ako je ikako moguce. Rekla sam mu ti vici, tko zna gdje cu biti ja. I proslo je neko vrijeme, tu i tamo su nas dosli obici, Sestre su bile iznenadjujuce ljubazne, salili smo se, atmosfera je bila puno humanija nego kad sam bila tu prije 4,5 godine. Ipak smo bili u novom boxu, i muz samnom i izbjegli smo preradjaonu, koja je definitivno najnehumanije mjesto na kojem sam bila, gdje te pregleda tkogod prodje a opet si sasvim, sasvim sam.
Priblizavao se kraj, trudovi su bili sve duzi i bolniji, pitala sam muza jel Isus jos tu, ne osjecam ga, gubim snagu, bojim se. Kasnije mi muz kaze da ga je uhvatio smijeh i da mi je htio reci-nije vise tu, otisao je na wc :D .
A rekao mi je, tu je i On i ja, ne boj se!
Iako me je uhvatio period 'male snage' nije mi pala na pamet ni epiduralna, ni ista protiv bolova. Znala sam, evo tranzicije, znaci kraju smo. (muz je bio upozoren da ako pocnem vikati dajte mi epidutralnu, neka me usutka
Dosao je dr i sestra, pokusali su namjestit krevet za tiskanje, nije im bas islo. Bilo je smjesno, izmedju trudova nisam mogla vjerovati kako se muce i pokusavaju staviti drzace za noge.
Govorili su mi da u slijedecem trudu probam tiskati a ja, meni se ucinilo da sam negdje odplutala, kao da sam u nekom paralelnom svijetu. Nisam bila spremna za tiskanje. I nisam osjecala toliku bol ni toliki nagon s kojim bi tiskala, cinilo mi se da mi treba jos malo vremena i jos koji trud bez tiskanja. Cula sam kao kroz maglu muza kako govori nemojte je rezati i sestru koja kaze vec je pocela pucati na mjestu sava od prije, samo cemo ju malo. (Mislim da bi uz sestru koja bi vise kontrolirala tiskanje i masirala medjicu mogla proci bez epija, ali ocito ova nije bila za suradnju)
A onda sam se vratila i tiskala sam. Jako. I vise puta. Koliko nemam pojma. Sve mi je maglovito do trenutka kad sam je ugledala. Ogromnu kustravu bebu, bucu moju. Stiskala sam muzu ruku, cas gledala njega, cas nju, neopisiva sreca i radost se osjecala. Mene je poceo drmati oksitocin i sve mi je bilo krasno, svi u boxu su mi bili super, zahvaljivala sam svima sto su mi pomogli, ko na dodjeli Oskara.
Bas sam osjetila ushit.
Nju sam drzala u krilu i gledala. Smirila se. Boze, moje djete. Jos jednom sam osjetila ponos sto sam majka, neopisivo. Drzim novo ljudsko bice u svojim rukama, bice koje pocinjem upoznavati, bice koje vec volim, nemocno i drago, nase. I odmah sam ju stavila na siku. Ali nije htjela sisati, samo me je mutnim okicama mirno gledala. Odnijeli su je oprati i izvagati. 4000 g i 54 cm. Wow, koja cura.
Dok me je moj ginekolog sivao, muz je bio samnom i svi troje smo caskali i pricali hocemo li probati novo rodiliste s trecim djetetom.
Muz je bio ushicen. Odmah je rekao nitko ne smije roditi sam. Uzasna bi steta bila da sam ovo propusti. Bio mi je prava doula, pomagao mi je kod disanja, bodrio me, donosio vlaznu gazu na celo, donosio vodu za piti. Skupa smo docekali nasu kcer. Takav dogadjaj je steta proziviti sam ili sa nepoznatim ljudima.
A ja, meni je drago, uspjela sam u splitskom rodilistu skoro imati porod kakav sam htjela. Skoro. Zao mi je zbog epiziotomije, mozda sam je mogla izbjeci da je primalja bila susretljivija, a ne bi se bunila da sam i pukla. No, sta je tu je, ali rez je bio minimalan, sutra sam vec normalno sjedila i sjedeci dojila.
Ne smatram da se stanje u splitskom rodilistu strasno popravilo, stav u glavama medicinskog osoblja nije puno promjenjen. Bolji tretman imaju rodilje koje su s muzevima ili bliskim osobama u tata boxu.
Sto se tice klistira i katetera za mokracu i sl, pa ako porod ide svojim tijekom, zbilja vam ne treba nista od toga. Nista od stolice nije izaslo tijekom porodjaja i tiskanja, niti mi se islo na zahod. Niti sam o tome mislila.
Bila sam sretna i ponosna i na sebe kao zenu i na prirodu koja je savrsena. Sretna sam sto sam imala podrsku u muzu, sto smo zajedno prosli sve, sto sam imala hrabrosti ostati doma sto duze jer sam znala da je to jedino kako si mogu pomoci da sto manje budem u rodilistu i da izbjegnem nepotrebne i rutinske intervencije.
Zahvalna sam na daru vjere, ona mi je pomogla u pripremi i davala mi snagu.
Zbilja sam se pokusala dobro pripemiti, jer sam znala skoro nista nije u mojim rukama, skoro nista ne ovisi o meni i jedino na sto mogu djelovati jest edukacija i moc koju dobijes znanjem, razviti svoje samopouzdanje i vjeru u sebe i svoje tijelo, biti miran i siguran, muza pripremiti sto bolje i ne biti na tom putu sam.
A ostalo se poslozilo, i prirodni trudovi, i dezurstvo mog ginekologa koji me poznaje kao rodu i uspjeli smo.
Hvala curama koje sam pronasla u rodi i rodi sto su mi pokazale kako razbiti misaone navike u ovom neprirodnom dobu, kako imati pozitivan stav i kako prihvatiti izazov i dati povjerenje zenskoj prirodi i uzivati u tome, ne samo u podrucju poroda, nego i dojenja, produzenog dojenja.
Ta iskustva su mi jako obogatila zivot i osnazila me.
A nesto za moju prijateljicu Martu, draga i ja sam svojih dvoje , kao i ti svojih troje, rodila bas u utorak
 |
|||
Odgovori s citatom
zrinka prvotno napisa
