Ja imam situacije u roditeljstvu u kojima se osjecam nemocno i tada znam skrenuti u agresiju. Bas ovog tvog tipa- cijedim kroz zube neke nesuvisle prijetnje ili urlam. I isto kao ti osjecam krivnju i iako nepozeljna ponasanja prestanu mislim da nisam dobro uradila. Moj muz koji tome svjedoci uopce nema isti dojam kao ja, on misli da se ja predramaticno dozivljavam i moj eksces smatra suvislim odgojnim postupkom, kao jbga mala luduje, nekad covjek digne glas, nesh ti.
Moja je kcer zahtjevnije naravi i voli testirati granice vise nego cokoladu. Uz to je od malena razdrazljiva ako je gladna/zedna/nije kakala/piskila/vruce joj je/hladno joj je....nastavi niz. Ta kombinacija dovodi povremeno do njenih histerija. Koje se po mom iskustvu uvijek razrijese. Mislim prestanu. Nece spavat, svadja se, sjedi u krevetu, sta ja znam. To traje. U jednoj situaciji ja poludim, cijedim kroz zube, prijetim da cu joj otet prvorodjeno jednog dana, i onda se ona u jednom trenu smiri i zaspi. U drugom slucaju ja sam zen majstorica, ignoriram histeriju, smireno ponavljam da je vrijeme za spavanje i onda se ona u jednomm trenutku smiri i zaspe. Jedino sto ja ne uspijevam uvijek bit zen majstorica. Nego ventiliram i ludujem i ja. Ne znam jel ti ovo moje ista pomaze. Meni osobno u roditeljstvu veliki problem stvara osjecaj krivnje kada kritiziram/ludujem/kaznjavam/, dakle cinim bilo sto agresivno svojoj djeci. I vidim jasno da je moj osjecaj krivnje iracionalan, u usporedbi s drugim roditeljima cije roditeljstvo smtram kvalitetnim prevelik, i znam zasto imam taj osjecaj, tj razumijem gdje mu je korijen no ipak ga se ne uspijevam rijesiti.