Ja rezem puno prije... I sestogodisnjaku ne objasnjavam zasto ne moze dobiti pecivo kad ide na rucak. I rezem nakon 1 minute prednapadaja, ono kad vidim da ce ga ulovit. Ako smo kuci, saljem u sobu da lupa jastuk, ako smo vani primim za ruku i ubrzam hod. Trudim se pronaci fizicki nacin izbacivanja te energije. I sto kasnije rezes, to je njihov napadaj jaci i trauma za cijelu obitelj veca. Ostala djeca se cesto u javnosti osjecaju posramljeno i hladne glave gledaju kako se mama gubi. Kad imas troje, cetvero djece, osim osjecaja svojih i djeteta u napadu, treba i ovo ubrojit. Ako nece hodat, ja dignem i nosim a s ostalom djecom otvaram neku temu, ono svjesno se trudim da napadajko vidi da zivot ide dalje iako on nema pecivo.
Nas obiteljski napadajko je trenutno u nekoj mirnijoj fazi. Zato nam je najmladi u terrible two Neeecu fazi. Al s tako malima mi puno lakse. Ono, mogu ga nosit lakse.




Odgovori s citatom
.

.
.
