Kod mene situacija slična kao u prvom postu
U susjedstvu je jedna mama s 3 djece, užasno urla na njih. Srce mi se stiskalo dok sam na porodiljnom ljeti kraj otvorenog prozora i svog anđelčića slušala tu dreku. A sad kad je anđelak porastao i počeo teror evo i mene kako se derem Sa starijom sam imala povremeno ispade, ali sada prečesto. Ali je činjenica isto tako da prije toga kažem bar pet puta mirno. LJubazno. Odlučno. Autoritativno. Kako god hoćete, ali ne posluša me nitko dok ne urliknem.
Najgora kazna manjoj je da ću je odnijeti s mjesta akcije na hlađenje (ja s njom uvijek ostanem, ali to je njoj grozna kazna). I to smatram dobrom disciplinskom mjerom, jer ako nije upalilo što sam joj lijepo rekla, nego i dalje radi ozbiljna sranja (recimo udara sestru tvrdim predmetom), onda je moje pravo i dužnost da je maknem s mjesta zločina i onemogućim joj da ozlijedi sestru. Nije prazna prijetnja nego sam zbilja spremna to učiniti. Ali ona tada krene u takav strašan plač, ridanje, da se čovjeku srce slama ako me krene pri tome udarati onda je držim i mislim kako joj sigurno sad radim traumu o kojoj će pričati jednog dana psihijatru i još mi kroz glavu prolazi sve ono o neželjenim fizičkim kontaktima i kako moramo djecu naučiti da imaju pravo na fizički integritet. E pa jbg, bolje rješenje nisam našla.