Ja ne bih ni jednom objasnila tolikom djetetu zasto ne moze, vec bih samo konstatirala da ne moze. Bez ikakvih ja poruka, vec to se tako ne moze. Kao da je bogom dano pravilo da subotom u 13:18 ne mozes kupit pecivo. Tako smanjujes razinu osobnosti sukoba. I ja kad trecem tako kazem, pa ubrzam, on place, pa ga ja poluvucem, pa ga dignem i za dvadesetek min se smiri. Kad tako kazem prvom, drugom i cetvrtom tiho cvile desetak mib i nevoljko hodaju. Sigurno nije jednako burno sa svakim djetetom.
Ne osjecam se ni vjesticom ni krivom kad srezem na vrijeme. Osjecam se krivom kad dopustim da nas troje, cetvero, petero stoji ili gmize 20 minuta jer jedan ima show. Onda viknem i dignem. Nedavno sam tako digla drugog sina koji ima devet godina. Inace, je prilicno suradljiv pa je od soka sto sam ga digla a gotovo me dostigao visinom, odmah prekinuo. Moje najgore prijetnje nisu tako mastovite.. Ja prijetim oduzimanjem... Recimo za skidanje jakne, to histericno kazem ako ju skines, ja cu ti skinut i majicu i onu ispod. I onda se osjecam krivom. To mi se sve rjede dogada. Jednostavno, od psihologa i truda i brige, sam valjda u tom aspektu dorasla.
I moji su mene isli tuc u bijesu i tu drzim ruke uz tijelo i pricekam. Ili nosim i drzim ruke na ledima. S tim da smo to rijesili prije sestog rodendana. Ne mogu zamisliti da me toliko dijete ide udarit.